Život čovjeka i svakog drugog Allahovog stvorenja na ovom svijetu ma koliko bio dug ipak je ograničen i prolazan. Zbog toga konstantno sjećanje na smrt može biti najefikasniji način da se kod ljudi suzbije želja za pohlepom i raznim drugim strastima. Jedna od prepoznatljivih karakteristika dobrog vjernika je upravo podsjećanje na smrt i razmišljanje o njenoj blizini. Allah, dž.š., u plemenitom Kur'anu kaže: "Kako možete da ne vjerujete u Allaha, vi koji ste bili ništa, pa vam je On život dao; On će, zatim učiniti i da pomrete i poslije će se vas oživjeti, a onda ćete se Njemu vratiti." (el-Bekare, 28) Otuda čovjek treba da svoj život na ovome svijetu definira kao prolaznu fazu koju on svakim danom sve više prelazi i da očekuje skori prelazak u drugu fazu svog življenja koja je odvojena samo smrću. Samo Allah, dž.š., daje život i smrt, samo On može prevesti iz života u smrt, i obratno - iz smrti u život. Kur'an nam kazuje o Nemrudu kome je Uzvišeni dao vlast. Međutim, umjesto da bude zahvalan, on se osilio, pa je tvrdio da je on taj koji daje život i smrt, On nije znao napraviti razliku između ubistva i smrti. Ubistvo nije umiranje, već rušenje životne strukture, da bi iz tijela izašla duša, jer ona ostaje samo u zdravom tijelu s određenim osobinama. Zato Allah dž.š., kaže:"Bilo da umrete ili poginete, sigurno ćete se pred Allahom iskupiti."

Smrt je neminovna svakom čovjeku, tek na Sudnjem danu doći će smrt i oduzet će joj se život. Bit će zaklana, kako nas je o tome obavijestio Allahov Poslanik, a.s.: "Na Sudnjem danu će doći smrt u liku ovna, pa će biti zaklana. Potom će zovnuti glasnik uzvišenog Allaha: 'Stanovnici dženneta, živjet ćete vječno bez smrti; stanovnici vatre, živjet ćete vječno bez smrti."'Zbog toga je naša dužnost da se podsjetimo obaveza spram umrlih, kako i na koji način prevazići sukladno islamu gubitak nekog člana naše porodice, bližnjeg ili prijatelja.

Osoba koja osjeti da mu je smrt blizu treba da izgovara što više šehadet, da se nada dobru i da ima lijepo mišljenje o Allahu uzvišenom. Isto tako, ukoliko se nađemo u prisustvu osobe koja je nasamrti, treba ga pažljivo podsjećati da izgovara šehadet i da mu to budu posljednje riječi prije smrti. Preporučuje se također, da se onima na samrti uči sura "Ja Sin", kako bi im se olakšali posljednji trenutci života. Obaveza prisutnih kada neko umre je da samo dobro o njemu govore, jer meleci mole Allaha uzvišenog da bude onako kako se o njemu govori: zatvorit će mu oči i moliti Boga za njega, potom prekriti kompletno njegovo tijelo, osim u slučaju ako osoba preseli na Ahiret u ihramima, na hadždžu. Ona će tada biti prekrivena ihramima,a glava i lice trebaju biti otkriveni. Potom treba požuriti s opremanjem mejjita i nošenjem dženaze.

Zadovoljstvo odredbom

Kod nošenja dženaze treba ići, kako je to tumačio Ebu Bekr, r.a., umjereno žurećim korakom. Umrlu osobu treba ukopati u onom mjestu gdje je i umrla. Tako je radio i Vjerovjesnik, a.s., kada je Hamzu, r.a., i druge pokopao na Uhudu, nakon bitke, zabranivši muslimanima da umrle nose u njihova mjesta rođenja ili boravišta. Također, oni koji ostaju iza umrlog dužni su vratiti njegov dug, ako ga je imao, odmah nakon njegove smrti, a prije klanjanja dženaze namaza. Prisutnima je dozvoljeno da otkriju lice umrlog, da ga poljube i plaču za njim tri dana. Enes ibn Malik, r.a., prenosi hadis u kome se vidi daje Allahov poslanik, a.s., uzeo svog mrtvog sina Ibrahima, poljubio ga, pomiri-sao i zaplakao, pa je na primjedbu Abdurrahmana ibn Avfa, r.a: "Zar i ti, Allahov Poslaniče?!", odgovorio: "Toje samilost, sine Avfov!", a zatim je dodao; "Oko mi samo suzi, a srce tuguje, a mi nećemo ništa reći čime nije zadovoljan naš Gospodar. Uistinu smo mi, Ibrahime, zbog rastanka s tobom, tužni!"Dakle, tuga i plač su dozvoljeni, ali ne tuga i plač s vriskom, jadikovanjem i naricanjem, kao što to rade pripadnici drugih religija, ateisti ili idolopoklonici. U času kada izgubimo neku dragu osobu, trebamo biti strpljivi i zadovoljni Allahovom odredbom.

Koliko islam pridaje važnost čistoći i higijeni svake osobe, najbolje ilustruje činjenica da se čak i umrli kupa i okupan spušta u kabur. Izuzetak je šehid. On se ukopava sa svojom krvlju, koja se ne sapire, kako bi mu ona bila najbolji svjedok na Sudnjem danu o njegovoj žrtvi i angažiranju na Allahovom putu. Takoder, islam nalaže prekrivanje ne samo žive, već i umrle osobe. Njeno tijelo takoder treba biti prekriveno i za tu priliku preporučuju se bijeli ćefini, što na neki način simbolizira čistoću, nevinost i našu nadu da s ovoga prelazimo u dugi svijet nezaprljani, čisti od grijeha i natruha ovosvjetskog života. Allahov Poslanik, a.s., preporučuje praćenje dženaze hodanjem iza: "Koračanje iza dženaze vrednije je od koračanja ispred dženaze, kao što je namaz u džematu vredniji od namaza pojedinačno." Praksa Vjerovjesnika, a.s., prilikom kopanja kabura jeste udubljenje u dnu kabura od strane kible, koje se naziva lahd i po tome je on želio da se razlikujemo od drugih. Smrt drage osobe je gubitak koji se ne može nadoknaditi. Jedini način da bar donekle umanjimo bol i tugu takvoj osobi je lijepa i utješna riječ, da je podstaknemo na strpljenje i na nagradu koju ima onaj koji se strpi. Kada izgubimo nekoga od svojih bližnjih, u posebnorn smo stanju tuge i žalosti.

Naša vjera ima svoj kodeks ponašanja u takvoj situaciji, upravo razumijevajući te halove, te je po islamskim pravilima ponašanja dužnost ostalih prijatelja ili rodbine da se pobrinu za hranu i donesu je u kuću u kojoj je žalost. Međutim, mi uvijek sebi volimo natovariti dodatne obaveze i otezati stvari, pa se uobičajilo da se, kada se desi smrtni slučaj, počne spremati obilna hrana za one koji se vrate s dženaze u kuću umrlog. Nedavno sam sama bila u takvoj situaciji. U svoj toj zbrci i tuzi jedna od prisutnih žena čak je, nakon što je obilno jela, zovnula jednog od ožalošćenih ukućana i zatražila čačkalicu za zube. U toj situaciji ni sama nisam znala da li bih se smijala ili plakala. Samo sam se zapitala da li bi ta gospoda znala gdje joj stoji čačkalica za zube u trenutku kad se oprašta s mužem, sinom, bratom ili nekom drugom bliskom osobom. Znači, trebamo imati obzira, biti tu kraj te osobe da joj pomognemo, a ne da je dodatno uznemiravamo.

Isto tako su se mnoge stvari, koje su kategorički zabranjene u islamu jer su praksa drugih religija, ustalile kod nekih muslimana, kao što su izlazak žena radi praćenja dženaze, klanje kurbana kraj mezara, podizanje nadgrobnih spomenika, građenje na kaburima, paljenje svijeća ili svjetiljki na kaburima. Nažalost, mnogo takvih stvari se infiltriralo u praksu muslimana što nema utemeljenja u fundamentalnim izvorima islama: širenjem islama mnogi narodi su zadržali ponešto iz svoje ranije neisalmske tradicije. Navest ćemo samo neke, a ima ih mnogo - stavljanje čaše napunjene vodom na prozoru umrle osobe i to četrdeset dana da bi se, kako vele, duša dotične osobe napila kad dođe kući; prekrivanjem nekim platnom svih kućnih ogledala; nošenje cvijeća, vijenaca i fotografija umrle osobe ispred dženaze; pričanje, rasprave i bespotreban govor prilikom praćenja dzenaze; dodirivanje i ljubljenje kabura i slično.

Nakon svega navedenog, preostalo nam je još samo da se sjetimo riječi Resulullaha, a.s.: "Šta ja imam s ovim svijetom. Ja sam na njemu kao putnik koji je potražio hlada pod drvetom, a potom otišao i ostavio ga."To su riječi koje kazuju da ćemo se svi naći u situaciji da nekog izgubimo, i da nas neko izgubi.

Almedina Tulić