Nekad, za vrijeme babazemana, u Bosni se pronese haber da neki car, neđe u kaurluku, u nekakom dalekom devletu, ima nekaku čudnu želju. Car je, vele, dušak hasta, pa je tako u hastaluku zborio:
- «Sve sam u životu imao i sve sam vidio samo Boga ne vidjeh.»
Pozvao je car zato sve učenjake i svećenike iz svojega devleta i zapovjedio im da mu u roku od 30 dana ispune žeiju, to jest da mu u tome vaktu pokažu Boga inače će, ako to ne uspiju, narediti dželatima da im bašune s ramena odsijeku.
Istovremeno, car obeća dunja mal onome od njih, ili bilo kome drugome, ko mu žeiju ispuni.
Znajući da car njihov nije maskaradžija, niti da za maskarluk znade, učenjaci i svećenici se po bijelu dunjaluku raziđoše, tražeći od svakog savjet šta im valja činiti kako bi glave kutarisali. Na jednome mjestu rekoše im da u vilajetu Bosni imade nekakav alimli – insan, koji svašta znade, pa ako im on hampu ne učini niko drugi im čare neće dati.

Hodili su oni, hodili, dok u Bosni ne nađoše toga alimliju. Ispričaše mu na kaku su azabu, a Murat, kako se zvao ovaj hićmetli Bošnjak, zamoll svoje musafire da mu daju vakta od sabaha, pa će im on tad rastabiriti šta im valja činiti.
U sabah, poslije sabah – namaza, pozva Murat svoje musafire, pa im veli:
- «Hajte vi vašem devlatu i ne berite gaile zato što vaš car traži da mu ispunite ono što se nemere ispuniti. Kad bidne ova vada, oni rok, što vam je ostavio, iziđite pred njega i samo tri puta avazile recite: LA ILAHE ILLALLAH!, i ništa vam se neće desiti. Začudiše se oni, ali kako nejmadoše kud, vratiše se u svoj devlet, pa kad dođe oni dan, što im je car odredio dokad da mu želju ipune, on ih pozva sebi. Prilaze oni carskome prijestolju, kad – ono sve dželati okolo, u četiri reda. Car nih upita mogu li mu žeiju ispuniti, a oni svi sageli glavu i šute. Taman car zausti da dade tembih da ih posjeku, a oni u jadan mah, avazile, zavikaše:
- «LA ILLAHE ILLALLAH!»
Car se zabramedeti jer bi mu šuhveli šta li oni to govore. Pomisli da mu oni to nekako želju ne ispunjaju, pa poče svoju bašunu dizati uvis, kolutati očima i gledati uokolo da se negdje nešto neobično ne vidi.
Ali, kako se ču ono: LA ILLAHE ILLALLAH, u taj mah iza jednoga zara pojavi se Murat Bošnjak i progovori:
- «Čestiti care, dopusti da ti ja želju ispunim.»
- «Dobro» – reče car – «ali znaj, ako mi želje ne ispuniš, ostaćeš bez bašune.»
- «Peke, peke» – odgovori Murat. – «Samo, čestiti care, prije toga treba da i ti izgovoriš: «LA ILAHE ILLALLAH.»
Car to u čini, a Murat ga, onda, zamoli da iziđu u aviliju. Kad se nađoše na avliji, Murat pokaza caru rukom prema Suncu i reče:
- «Pogledaj tamo, padišahu.»
Car okrenu glavu prema Suncu, pogledavši na trenutak u njega, ali se trže i rukama pokri lice.
- «Ahh, ahh» – izusti car – «pa ti me hoćeš oćoraviti, kako da gledam ono što niko ne more pogledati.»
- «Čestiti care» – obrati mu se Murat – «to što si sad htjeo pogledati, djelo je Velikog Boga, jedna zehra od Njegovih nebrojanih djela. To je samo mali sjaj i bljesak one vatre koju je On upalio. No, ni tu zehricu tog Božijeg djela tvoje oči nisu kadre pogledati, pa kako bi onda mogao vidjeti Tvorca i Gospodara toga svjetla. Kako bi ti svojim slabim i suznim očima mogao gledati u Njega kad ne mereš ni u bogdicu Njegova djela da pogledaš. Zato, čestiti care, ako hoćeš vidjeti Boga, potraž ga u prsima svojim i u džanu svojemu.»
Caru se ovo plaho dopade, pa reče Muratu:
- «Dobro, pametan si insan, ali još nisi spasio svoju bašunu. Zato, da mi reci kako je bilo prije Boga?»
Murat zastade, avazile la ilallahe illallah prouči, kako bi ga car čuo, pa će caru:
- «Nemoj se padišahu uvrijediti, ali de počni brojati.
Car od poče: – «1, 2, 3, 4, 5… « – a Murat ga ustavi, govoreći:
- «Jok, jok tako, čestiti caru. Počni da brojiš, ali jok od 1 nego ispred 1.»
Car se zamisli, pa odgovori:
- «Tako nešto je nemoguće, prije jedan nejma ništa niti ja mogu što zamisliti tamo.»
- «Tamam je tako, čestiti padišahu» – potvrdi Murat i nastavi – «tako se i prije Velikog i Vječitog Boga ne da ništa ni zamisliti.»
Caru se i ovaj Muratov odgovor plaho dopade, ali carski nam mu ne dade da odustane, pa će ponovo Muratu:
- «Spasio si svoju bašunu ali, de mi reci šta radi Bog?»
- «Peke, peke, padišahu» – ponovo će Murat. – «Samo, da bih ti na to pitanje odgovorio, moramo promijeniti ćispeta, hoću rijet de, ti obuci moj ćispet, a ja ću tvoj.»
Car se zabremedeti, ali pristade. Kad zamijeniše ćispet Murat se, onda, ispe na carsko prijestolje, stavi krunu, uze ono carsko žezlo, pa će zavikati caru:
- «Ovo što ja i ti učinjesmo u ovaj čas, čestiti pedišahu, to Veliki Bog radi vazda. Jedne uzdiže, a druge hašer čini, hoću rijet – obara.»
Siđe Murat sa carskoga prijestolja, vrati caru njegov ćispet, a od njega uze svoj i tamam naumio krenuti, kad car odiže ruku, ustavi Murata i upita:
- «A šta bi ono, kako bi ono što si mi rekao da izgovorim dolje na avliji?»
- «Aaa, je li ono: LA ILAHE ILLALLAH» – ponovi car, a za njim i svi oni učenjaci i svećenici što stajahu okolo prijestolja carskoga.
- «Čestiti padišahu, to su Božije riječi, a nama ljudima ih je prenio Božiji poslanik Muhammed, a. s. One poručuju: Nejma drugog Boga osim Allaha. Ko ih izgovori postat će Allahov Štićenik i Boga će vazda vidjeti u svojem u džanu.»
Oni učenjaci i svećenici što okolo cara stajahu, zavikaše, a car prihvati:
- «LA ILAHE ILLALLAH!»
Tako Murat ispuni carevu želju, a car ga upita:
- «Šta hoćeš za pešćeš, moram pešćešiti tvoj hićmet?»
- «Čestiti care» – odgovori Murat, – «dunja-mal si obećo, ali ja ti ne tražim ništa. Samo želim da svi tvoji podanici znaju reći: La ilahe illallah, da čitaju, Knjigu u kojoj je to zapisano i da po toj knjizi žive.
- «Želja će ti biti ispunjena!» – odgovori car.

( Narodna priča )