U ovom takozvanom, modernom dobu,a i prije, još u davna vremena, pojedine bi nam stvari bile posebno drage,naročito one koje bi smo naslijedili kao jedinstvenu  uspomenu, od svojih djedova il nena.E...,ovo je baš priča o jednom neninom tespihu sa starog ormara,iako svaki tespih ima posebno značenje, u našoj muslimanskoj vjeri,ovaj, o kome vam ja pišem bio je nešto još posebnije od toga.Toliko poseban, da bi se želje običnog dječaka pretvorile u stvarnost, čim bi to dijete  potjerano nevoljom tespihalo na njemu.Ili se to samo tako činilo jednom siromašnom dječaku,na  vama je da to sami presudite, kad pažljivo pročitate ovu moju priču.

  -Šta je bilo nenino zlato?Što bolan plačeš i što mi se tako rano vrati iz naše škole?-zabrinuta starica brižljivo upita unuka Hazima, čim se on uplakano umrljan,i  raščupane odjeće, uzhitrenim hodom nađe u njihovoj kući.Usjale su se kristalne suze u Hazimovim očima,kao biserne kapi proljetnih kiša, koje bi se tiho klizeći spuštale niz trešnjine, tek ozelenjele liske.

-Ja,sa....m se...moro,po...tuć ne...no...-nizaše mu se jecajući slogani uplakanih riječi,kroz koje pokušava objasniti zabrinutoj neni, svoju nastalu muku. A nenina mahrama kao nakićena jelka, šarenila se raznovrsnim slikama po sebi, toliko je bilo šarenila na njoj, da bi se pod njenom smeđkastom bojom uspjela sakriti potpuno sijeda kosa već uplašene nene Vezire.

-Ajdi sjedi zlato nenino,raspremi će te nena,pa mi ti polahko ispričaj, šta je tačno bilo u tvojoj školi.

-Do...bro.. ne..no...-samo se još to ču od njega,dok se polahko i raspremi,ostavljajući olinjalu torbicu sa leđa na obližnji kauč,u čijem bi se dubinama mnogi osjećali udobnije od svih sadašnjih,modernih ležaja.Jer njegova mehka udobnost je plivala na oprugastim sponama, kao nježni talasi riječnog vijera,a još i njegova mirisna čistoća,koju je vrijedna starica brižno održavala,na dopunjavala bi do kraja udobnost sjedenja na njemu.

-E,tako,popio si mlijeko hajde mi sad polahko reci,šta je tačno bilo.-desetak minuta odmora bili su dovoljni da se usplahireni unuk malo primiri,i da prestane plakat,pa da sa svojom nenom na miru razgovara o tome što ga nesrećnog snašlo u školi.

-Ima neno,onaj,komšijin sin Mujo..,znaš onog komšije,što bolje živi,od nas.Stalno mi,rekne,kako sam,ja siromašan,i nejmam novu torbu,i pantole,i da ne,mogu,kupit se...bi,biciklo,ko on što ima sam,neno duro..duro,al,kad mi reče,da sam,siro...tinja,i da,ne mogu,kupit bicklo,ko on,nisam mogo, dalje.Pa sam,skočio od huje,i pobio,se sa njim.-jasno se vidjelo u njegovim okruglastim, dječijim očima  urođeno zelenilo,iako su mu suze još uvijek okupirale njegove oči.

-Pa kad je to bilo,u školskom dvorištu,ili na putu,pred pekarom?

-Na putu,pred,pekarom,nismo ima..li,fizičko,i zato sam,ja odjurio kući.-nastavlja nesretni unuk svojoj zabrinutoj neni sve da objasni.

-Pa jesil ga povrijedio?-opet ga nena zabrinuto pita,uspjevajući svojom starosnom mudrošću da savlada samu sebe,i svoju žal,što zbog svoje neimaštine nije mogla unuku obezbijediti, sve ono što i mnoga druga djeca imaju u komšiluku i dalje.

-Nisam neno,nisam,al on,ima drugare,koji će,me sutra dočekat,pa sa njim,mene istuć,tako mi, reko,dok sam,ja odjurio ku...ći.-tek mu je bilo desetak godina,al se u njegovoj priči jasno moglo zaključiti kako ga je strah,za sutra,ili još koje novo sutra.

-Ništa se ti ne boj zlato nenino,Allah je na strani poštenih,i učevnih ljudi,kao što smo mi. Ja sam stara i nemogu ić stobom do škole,i da te vratim kući, al ima nena jedan čarobni tespih,koji ću ti dat,da ga poneseš sa sobom,a on će ti uvijek pomoć kad se nađeš u nevolji.

-Nejma neno u nas,čarobnih stvari,ko u onim,bajkama iz škole,to je samo neko,izmislio,i napiso.-unuk je odmah dočeka,nebil mu nena prozrela njegov mudar odgovor,i shvatila kako sve oko njih nije kao u bajkama iz knjige koju je on već pročitao za školsku letiru.

-Ma pusti ti tu priču,jer ovo što ću ja tebi dat,to je stari, čarobni tespih koji sam ja naslijedila još od svoje nene,i meni je uvijek pomagao kad god bi mi neka pomoć ustrebala.-na trenutak unuk je ućutao,gledajući za starom nenom dok se ona smukom podiže na noge,pa se gegajućim korakom prošeta do obližnjeg drvenog ormara.A na njemu se jasno ocrtavala glatkoća i moć drvenih kapaka, iz kojih bi odisala prirodna aroma trešnjevog drveta,i ručno izrezbarenog rada nekog vještog majstora.

-Evo ga zlato nenino,evo mog tespiha kojeg tebi dajem,a ti ga stavi  u svoju torbu,pa svaki put  kad ti pomoć zatreba,ti krišom uzmi tespih,i samo prouči bismile,pa zamisli želju,i čim jedan bobak na njemu pokreneš ta će ti se želja ispuniti.-ne prestajući svom unuku ubjeđujući da divani- govori,starica  mu stari tespih stavi u unutrašnji pregradak torbe,sa rajfešusom gdje bi ga čuvao od zlih pogleda.

-Ja sam neno,čito bajke,al nemere to,tako bit ovde,jer to je,nešto,sasvim drugo.-pun nevjerice u neninu priču Hazim je brižno dočeka. Al nena mu nastavlja sa ubjeđenjem da divani.

-Samo vjera u dragog Allaha, i samopouzdanje u sebe može ti pomoć u svemu, pa i u tome, poslušaj ti svoju nenu i sve će bit u redu, a sad se okupaj, i pođi u svoju sobu uradi zadaću a sutra opet u školu,kao što si i do sada to radio.-na ove nenine riječi unuk joj ne reče ništa posluša je i ode u  svoju sobu, kako bi učinio sve ono što mu nena reče da uradi. A kada ostade sama starica pogleda u sliku na obližnjem zidu, a na slici se vide  njen sin i snaha, jedni uz drugo zagrljeni i još se njoj veselo smiješe.

-Ne mogu drugačije,moram mu makar tako reći, da nešto postoji što ga čuva od zla,jedino će tako vaše dijete uspjet da savlada ovu sirotinju u kojoj raste. A pošto lijepo uči, i što je izuzetno bistar u školi, nadam se daću dočekat da odraste i završi visoku školu, pa da od toga lijepo živi, ako sad to nemere.-zaplaka starica al suze ne pusti nego se obrisa vrhom marame, uzdahnu duboko i pođe dalje za svojim uobičajnim životnim obavezama, kao što je do sada radila od kako i zna za sebe. Vrijeme je polahko klizilo ka noći,a noć čim stupi na scenu razastrije svoju ljepotu, po cijeloj bistrini nebeskih daljina,nadžidžane zvijezde prosto su se tiskale jedne sa drugim,kako bi što bolju poziciju zauzele na prostranom nebeskom divanu. Al obično bude da sve što je lijepo kratko i traje, pa i ta prekrasna noć brzo proleti, da bi se ponizno sklonila od novog jutra, koje se divanski najavi na vrelinama tek nastalih sunčanih zraka.

-Saba hajrosu neno,evo ja usto i spremio se za školu, pa reko polahko da krenem.

-Alah razosu nenino zlato, neka si spreman,fala dragom Allahu,ono što sam ti rekla uradi čim  osjetiš kakvu nevolju,i pomoć ti stiže.-njen topli smiješak u svakom izgovorenom slovu jasno se osjećao, što je  unuk srdačno i primio,pa se polahko i uputi van kuće, onda ka školi,a sokak pred njim sav se ukaldrmio, sve do glavnog puta  ponosan na svoju prirodnu ljepotu i dugovječnost. A za njim ostade skromna kuća ćerpićara,njena već dotrajala drvena veranda,i stara Vezira u njoj, pažljivim  pogledom je pratila svaki korak svog unuka,a u sebi učila suru kojim je molila Boga da unuku pomogne kad mu pomoć ustreba. Gazio je čilo mali Hazim plitkim patikama smeđkaste boje,u kojima se jasno ocrtavala starosna istrošenost,ali su još bile čitave i on se ponosio sa njima. Ali njeg tih trenutaka nimalo nije brinula obuća, odjeća ili nešto drugo,njega je morila briga kako će danas izaći na kraj sa ratobornim Mujom, sa kojim se od prošlog dana zakačio.

-Eno njih trojica, e moja neno nejma mi tu pomoći.-prošapta sam sebi, al nastavi Hazim dalje prema školi.

-Dobro naam došo...mlakonjo....pobjego si kući....sad ćeš platiti za to...!!-začu se uzvik rastrešeno ljutog Mujage, iako nije bio ništa veći od Hazima,njegovu viku su podržali dvojica drugara, koji su mu bili ko neko osiguranje.

-Moram požurit i sjest na klupu pod školskom topolom,pa na brzinu uradit kako mi je nena rekla,i nadam se neke pomoći od toga, iako mislim  da ću bit bjen,jer njih je trojica a ja sam.-nije ni završio svoju priču a već se nađe na zacrtanom mjestu, pa se na brzinu dofati svoje torbe, kriomice uze  stari tespih, prouči što mu nena reče,i poželi ujedno da se oni sa svojim biciklima sudare,i da završe razbijeni na asfaltu pred školom.I kao da mu se u glavu uli neka mudra snaga podiže se izađe na asfalt čekajući pažljivo nadolazak njihovih bicikladi. A oni kao po nečijoj komandi razdijeliše se, dvojica na jednu stranu a treći na drugu stranu,i kao neki kaskaderi pojuriše svom snagom prema nesretnom Hazimu, urlikajući na sav glas vikom.

-Spremi se za kraj sirotinjko......Ovo ti je kra...j završićeš u kanalu...!-Hazim je za veliko  čudo  mirovao gotovo na sred puta, kao da ih  čeka da sva trojica jurnu ujedno u njega.

-Bježi Hazime sa puta...eto onih budala na biciklima...!!!-povika neko dijete na Hazima,al već bješe kasno,jer jurnjava i njihova vika slivali se jedno sa drugim pa je svako mislio da je nesretnom Hazimu loš dan,i daga čeka velika nevolja.

-Sad moram pobjeć u stranu.-samo što to uspje izreći hitro poskoči ka obližnjem kanalu, a tri bicikla koja su jurila ka njemu sa tri strane svijeta,kao da su njihovi vozači oćoravili pa se brzopleto sva trojica zabiše jedan u drugog, i nasta strašni tresak limenih bicikala.Da bi u isti mah trojica vozača sa njih ,uz bolne krike iznenađenja poletili naglavačke ka tvrdom asfaltu,i njegovoj katranastoj  tvrdoći.

Pravi džumbs se izrodi, jauci,krik i plač jedno drugo su nadjačavali a sva trojica vozača silnih bicikala ostadoše okrvavljeni da leže na asfaltu,i ubrzo se oko njih okupi gomila djece i svih prisutnih koji se tu zadesiše.

-Ura..ispuni se moja želja,moja nena je bila u pravu,možda uistinu i jeste ovo neki čarobni  tespih,koji mi je pomogo u teškoj nevolji,amin!!-uzviknu presretni Hazim pa se polahko izgubi u dvorištu svoje škole,iz njega su izbijala stotine iskrica zadovoljstva dok se povremeno i okretao ka okupljenoj masi svijeta koji su pokušavali nekako pomoć unesrećenim silnicima.

Za dzematrahic.ba piše: Pisac Salih Adžikić