Već nekoliko sedmica su se na trgovima većih gradova okupljale manje grupice, pod organizacijskom zastavom samozvanog revolucionarnog pokreta. Nakon njih redovno uslijede žalopojke mas-medija koji priželjkuju revoluciju, pa da to usmjeravaju protiv ovako ili onako obojenih političkih partija, nadajući se da će takav turmoil njihove lične favorite izbaciti na površinu. Žalosno je i to što, pod nazivnikom revolucije, ta šačica mladih ljudi samo traži posao, a zaslužuje mnogo više od toga. 

Brutalno adekvatno poređenje bilo bi da u antičkom Rimu, na mjestu gdje se prodaju robovi, oni robovi koje niko nije kupio nose transparente i viču: "Hoćemo svoje robovlasnike! Evo leđa, dajte nam komad hljeba! Na ponudi 500 hiljada robova, šta se čeka!" 

To nije revolucija. 

Prije nekoliko dana New York Times je otvorio Pandorinu kutiju, tekstom u kojem oca nacije, Abrahama Lincolna, revidirano, ocjenjuje kao osobu koja je prevarila, a ne oslobodila robove.

Kao psihološko-ekonomski rat protiv Konfederacije nastao je egzodus onih stotina hiljada koji su pohrlili na sjever, gdje su ih čekali smrt od bolesti i glad, da bi na­kon svega upali u segregaciju i aparthejd. Korak dalje idu savremeni teoretičari zavjere, koji kažu da robovi nikad i nisu oslobođeni, nego je postignut tajni dogovor, da se eksploatiranje kičmi redefinira, da evoluira u jednu mudriju varijantu, omotanu obmanom. 

Pod pojmom "ljudske farme" veoma je raspostranjena teorija zavjere, koja ukazuje na pohlepni liberalni kapitalizam.

Naime, države ne postoje onakve kakvim nam se one čine, nego postoje farme ljudi, farma Nijemaca, Francuza, Albanaca, i tako dalje.

Paradoksalno je pitanje: zašto se onda naši Bosanci koji odu u Ameriku ill Njemačku ne vraćaju, ako je to tako. Kao, njima je dobro. 

Recimo   da   postoje, jedna do druge, dvije farme  krava.   Jednu drži jedan pohlepani beskrupulozan Balkanac, a u komšiluku je farma čiji je vlasnik Nijemac. Nijemac,naravno, svoju farmu drži urednom, dobro hrani krave, čak im pušta i klasičnu muziku, jer naučna istraživanja pokazuju da krave tako daju više mlijeka. 

Balkanac, s druge strane, krave drži do vrata u đubretu, bije ih bez razloga,jedva da ih hrani, pomuze ih pa,umjesto da pokrije štalu, mlijeko mijenja za rakiju. Da jedna krava prebjegne iz njegove u farmu Nijemca i ona bi imala dojam da je pobjegla u Zapadnu Evropu, u raj na zemlji. 

Ali to ne isključuje činjenicu da je farma farma. 

Ta teorija se zasniva na činjenici da su sve životinje, više ili manje, korisne svojim vlasnicima.Konj, recimo, može da radi fizičke poslove, ali krave se koriste još više, jer daju mlijeko, kožu i meso, ovce daju još i vunu, i tako dalje. Međutim, za eksploatatora je najkorisnija životinja (a boljim nas ni ne smatraju) upravočovjek, koji, u odnosu na to koliko hrane pojede, može proizvesti najviše vrijednosti. Za razliku od konja, čovjek može upravljaii i mašinama,raditi mnogo profitabilnije, intelektualne poslove, kao, recimo, naplaćivati loto listiće ili bombardirati Iračane. 

Zašto sve više ljudi kod nas, kao i u svijetu, zaista vjeruje da živimo na ljudskim farmama i da je ovo ništa drugo nego robovlasništvo u celofanu? 

Možda zato što vlast u BiH donosi zakone u korist robovlasnika, kao naprimjer zagarantirani minimalac od 350 maraka, a to je ništa drugo nego po hamburger dnevno za svakog člana ljudske farme (uzmite kalkulator i izračunajte, nevjerovatno!). 

Dakle, poljski smo robovi, koji rade sam za hranu. McolmX kaže da postoje poljski i kućni robovi, pa, kada robovlasnik kaže: "Lijepa je ova moja kuća", kućni rob potvrdi riječima: "Da, gazda, baš nam je lijepa ova kuća", kao da je njegova. A kada ta kuća plane, kućni rob plače više i od gazde, dok poljski robovi dižu svoje žuljevite ruke i mole za vjetar. 

Velika većina radnika na privremenim ugovorima, radnika na crno, radi i vikendima; mesar u supermarketu ima samo jednu nedjelju u mjesecu slobodnu, pitajte ga! Ili pitajte radnicu u granapu, koja svoju trudnoću sakriva, jer, čim dođe vrijeme za bolovanje, ostaje bez posla. Ljudi rade nadajući se da će njihov trud biti prepoznat i nagrađen, a ne uviđaju da ustvari trče za šargarepom na štapu. 

Zato nema revolucije bez spoznaje o klasnom neprijatelju.

Onomad kada je kapitalizam žestoko kritikovan, komunizam je još gore mlio svoje građane, ali, nestankom komunizma, brutalni kapitalizam više nema suparnika ni prepreka da cijedi novac iz svakog kamena, bez obzira na to koliko tuđeg znoja i krvi to značilo. Alternativa danas ne postoji, ni Anonymousi, ni Occupy, ni ova naša smiješna revolucija ne nudi novi i bolji poredak, a sve ostalo na planeti je "osovina zla" ili "islamski terorizam", a tamo se ne smije ni zaviriti. 

Tako da, bude li to nekome profitabilno, imat ćemo kriminalce na vlasti, bude li nekome profitabilno, imat ćemo političare u zatvorima, bude li nekome profitabilno imat ćemo omladinu na ulicama, koja će iz sveg glasa tražiti svoje lance i bukagije, svoje julare i mjesto za jaslama na ljudskoj farmi.

Strašna istina tek će se otkriti: smiješno je mijenjati političare, jer sistem je proklet, slastičar je ustvari prerušeni zubar, nezaposlenoj omladini najmanje treba rad subotom i nedjeljom i bajramima, za plaću od 350 maraka. 

Da, biro rada nije ništa drugo nego tržnica robova, gdje završavaju nepokoreni.

Niko se ne usuđuje iskočiti s pokretne trake i red da nas taj mehanizam vozi u propast. Takvi bi bili Neo i Morpheus, i odmah bi ih proglasili teroristima. 

A jednog dana, kad se zaista probudimo, svi ćemo stajati goli, a sunce će nam biti pedalj iznad glave.

“Komšo,jel’ ugrijalo?”

Bit će.

”Nije još tek kako će!”

foto ilustracija

Piše:Besim Milah/dzematrahic.ba