„Svadba može trajati petnaest dana, to je najdulje, ili samo dva dana, ovo je najobičnija. Na svadbu se zove u prvom redu rodbina, u drugom najveći prijatelj, izuzev one koji su u rodu s mladom, pa makar bili đuvegijini najveći prijatelji. Poznanici se pozivlju na pilav . To je objed, u srijedu oko deset ali prije podne. Ako te dođe netko zvati na pilav ili svadbu, podaj mu bakšiš koliko ti može od srca poći, ali ipak gledaj, da se ne obružiš u bakšišu, to jest nek ti na um pane ona: „Obraz valja, kum će doći“. Onome koji se pozivlje, ne trebaš razlagati, da li ćeš doći, ili ne: to su tvoje stvari, a ako ćeš, on te za to ni pitati neće.

      Ako ideš na svadbu, ili pilav, treba svakako da poneseš dar, koji je mladi prikladan, jer svi darovi, koji se donesu na svadbu, pripadaju samo mladi, ali i ovde se treba sjetiti, kad budeš kupovao dar, one: „Obraz su dva prsta, a g...ce puna šaka“.

      Ako si zapriječen, ili ti se ne mili zbog ma kaka razloga otići na tu svečanost, a htio bi ipak, da ne iskvariš hatera (volje) đuvegiji, kupi kakav dar, napiši na njemu svoje ime i pošalji ga u đuveginu kuću, jer će ti to služiti kao neko opravdanje, i neće ti niko reći da si izostao zbog svadbenog dara. Darovi se šalju,ili se nose sa sobom.Na svadbu se ide u četvrtak i to prije akšama (prvoga maraka) na jedno po sahata.

      U to se doba okupe oko đuvegine kuće djevojke raznih staleža, osobito koje nisu na svadbu pozvane, te gledaju jedno - svadbare, drugo da vide kad se pomoli čeiz (ruho djevojačko).

Na vratima stoji jedan, ili dvojica sluga, koji dočekuju svadbare i paze na obuću (jer se ni u kakvu muhamedansku kuću ne ulazi u obući, izuzevši ako je gost stranac)

      Na divhani (trijem pred sobom) stoji mladoženja u najboljem odijelu (jer se u nas nejma baška odijela za ovu, ili onu svečanost) i dočekuje ljubazno svakoga gosta sa „bujrum“ i prima ponuđene mu darove.

      Svadbar (tako se zove onaj koji je pozvan na svadbu), predavši dar đuvegiji, ako je od starijih ljudi, uniđe u sobu, koja je priređena za stare osobe. Čim se koji stari čojk pomoli na sobna vrata, odmah ustanu svi, koji su od njega mlađi i načine mu mjesto, a netko od poslužitelja uklepa mu u jednu ruku čibuk, a u drugu šećerljiju (kahvu). 1)

      Dok akšam okujiše, odmah se počnu sterati sofre - da se večera. Nasred sobe se najprije prostre jedna pogolema bošča: sofra-bošča, na nju se metne peškun, a na ovaj opet dimirlija (velika plitka posuda od mjedi). Naokolo dimirlije poredaju se kašike i izlomi hljeb. Okolo cijele sofre obavije se poput kakve duge zmije sofra-peškir, kojim će se gosti zastrijeti - da se jelom ne pokapaju. Dvojicaposlužitelja zađu s peškirima jedan s jednu, drugi s drugu stranu, te svakom po jedan peškir stave na rame. Dok se ti bave dijeljenjem peškira, druga dvojica zađu s leđenimja (zdjela za umivanje) i ibricima (vodeni sudić od mjedi), te polijevaju na ruke onima koji su opeškirani.2) U prvu sofru sjedu najstariji i najugledniji ljudi, u drugu malo kalši, u treću pak mlađarija i služinčad. 3)

      Sramota je ustati na početku ili u u sredini sofre, pa makar i ne mogao jesti. Ustati možeš tek onda kad počnu dolaziti jela koja navješćuju dolazak pilava (riža na suho skuhana). Pilav je zadnje jelo kod svake sofre.

Pri svakoj svadbenoj večeri, ili ručku treba da bude od petnaest do trideset različitih jela i to pola slanih,  a pola slatkih.

      Iza večere se prostru serdžade (prostirka na kojoj se klanja) da se klanja akšam (večernja molitva). Oni pak koji ne budu klanjali  iziđu iz sobe, te se povrate istom kad se dova (zaključna molitva poslije svakog klanjanja)  svrši.

      Poslije klanjanja stari ljudi sjede i razgovaraju se o šta čem, mlađarija se pako zabavlja svirkom, pjevanjem i ašikovanjem (u novije doba pićem, i to pivom i rakijom). Po cijelu se noć čuje svirka, buka i halabuka. Ista je buka i halabuka i kod ženskih, samo što od njih niko ne odilazi dokle god svadba traje, a od muških se mnogi danju raziđu po poslu, dapače mnogi niti na ručak ne dođu, nego samo na večeru.

      Drugu noć uoči petka ide mladoženja u jaciju (moitva poslije  zahoda sunca do dva sahata) u džamiju, a odatle u đerdek (bračna soba).

      U džamiju otprate đuvegiju svi svadbari (bez svirke i muzike). Izašav iz džamije doprate đuvegiju do vrata, koja vode u harem (odio za ženske). Tu se prouči dova (molitva), on poljubi ruku najprije imama (svećeniku), onda oca, strica i ostale starije ljude, pa uniđe u harem. U haremu ga dočeka mati: poljubi i nju u ruku i ode u đerdek. U đerdeku nađe svoju vjerenicu u jednom kutu nakićenu i nagizdanu pod pulli-duvakom (našaranim duvakom). Čim stupi u odaju, snimi joj duvak s glave, uzme je za ruku i dovede nasred sobe. Tu obave oboje jednu kratku molitvu radi bahta (sreće) i napretka, radi evlada i umura (života) duga...“

Napomena

1) Ne treba tu nikakvo predstavljanje: „Ja sam taj, ili onaj“, nego kad naiđeš ako si muslim, nazovi selam (pozdrav koji glasi : Selamun alejkum“), ako nisi a ti : „Dobar dan „, pa sjedi, gdje ima prazno mjesto (samo ne viš onoga koji je od tebe stariji, bilo čašću, ili starošću) i počni se slobodno razgovarati.

2)  Svaki muhamedovac ima oprati ruke prije nego što počne jesti, pa makar  da jede sam. Isto tako mora oprati ruke i usta poslije jela.

3)  Svi gosti jedu iz jednog sahana (plitka, bakrena zudjelica). Na svakoj su sofri ista jela: razlika je samo ta, što se prva sofra prostire prije. Viš sofre stoji jedan sluga s čašom vode u ruci, drugi drži jelo, koje slijedi, a treći nudi goste, da bolje jedu opetujući po više puta: „bujrum, bujrum“. Više puta zastupa trećeg slugu kućni starješina. Na sofru dođe najprije čorba, za ovom ćevab (pečenje), za ćevabom dolazi nešto slatko, pa opet slano, pa slatko: uvijek mora slijediti za slanim sudom slatki i obratno. Čim ustaneš iza sofre, operi ruke i otari ih o onaj peškir, koji su ti dali prije jela, te ga ostavi na rame onome, koji ti je na ruke polijevao.

(Izvor:Muhamed Fejzi-beg Kulimnović: „Muhamedanska ženidba u Bosni.“ Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Sv. IV (Zagreb, 1899), str. 127-129.

  Pripremio:dr Enes Kujundžić /dzematrahic.ba