Stiglo nam je poodavno proljeće. Kažu neki ljudi, najljepše doba. Nekad se i nova godina s proljećem računala. Iza nas su dani u kojima su, kazuje narod, „udarila“ džemreta ! U zrak, u vodu, i na kraju u zemlju. Džemretima naš narod naziva toplotu koja se javi u zraku, vodi i zemlji.

Spominje narod i četvrto, ono koje ne 'udara' baš uvijek, ne 'udara' često i ne 'udara' svakoga, a tako nam fali. To je ono džemre koje treba da 'udari' u čovjeka. Da ga dirne u dušu, da je otopli, omili. To je ono džemre što čovjeku srce oživi. To je tevba, vraćanje vjeri i pravom putu. Nema proljeća bez tog džemreta, preispitivanja sebe i svog dunjalučkog kratkog života kojeg trošimo svaki dan. Šta to braćo nas treba da 'udari' i da oživi srca naša, da oplemeni duše naše, da prosvijetli umove naše da bi izašli iz ovog stanja. Naravno pogađate to je vjera, koje je puno u našim ustima, a malo u konkretnim djelima. Koja jedina može da istinski raspiri proljeće u nama i oko nas i da zajedno sa vizuelnim proljećem oličenim u beharu, cvijeću,travi i listu svake biljke da doživi istinski najljepše godišnje doba proljeće.

„Zato pogledaj tragove Allahove milosti- kako On oživi zemlju nakon mrtvila njezina! On će, uistinu, i mrtve oživiti, On sve može.“ (Rum,50 ajet)