Jedna mala maca šetala se ulicom.  Tužna i jadna, jer je bila sama.  Majka ju je već odavno bila napustila.  Tako sama, mala maca je svaki dan tragala za hranom.  Često bi  šetala po raznim prljavim ulicama i kopala po smeću.  Nekada bi nešto za jelo našla u kanti za smeće, nekada bi čekala da joj neko nešto da, a nekad bi po cijeli dan bila gladna.  Tako je i taj dan tragala za hranom.  Stomačić ju je bolio i previjala se od gladi.  Samo je razmišljala o tome da se malo napije mlijeka.  Jedan dječak, koji je prolazio tim putem, ugledao je macu i čuo kako tužno mjauče. Shvatio je da je gladna.  A sjetio se i hadisa poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: „U činjenju dobročinstva svakom živom stvorenju čovjek ima nagradu.“[1]

Prišao joj je i rekao: „Mala maco, da li bi htjela da kreneš sa mnom da ti dam malo mlijeka?“  Ona se odmah nasmija, kao da joj je pročitao misli, te veselo skoči na njega kao znak da jedva čeka.  Dječak se osmijehnu i povede je sa sobom.  Kada su stigli dječakovoj kući, on joj odmah napuni zdjelicu mlijekom.  Mala maca to halapljivo popi.  Dječak joj  ponovno napuni zdjelicu mlijekom, a ona i nju iskapi dok si trepnuo okom.  Tako sita, odmah je zaspala na pragu dječakove kuće.  Dječak se sažalio nad njom i uz odobrenje roditelja ju je zadržao.

Dok je spavala, napravio joj je kutiju i u nju stavio dekicu da joj bude udobnije.  Trudio se da na taj način dobije od Allaha što veću nagradu. Kada se maca probudila, vidjela je da se nalazi na nekom čudnom mjestu.  Ugledala je dječaka kako sjedi pored nje.  Shvatila je da je kod dječaka koji ju je nahranio.  U znak zahvalnosti, ona je mjauknula.  Dječak je shvatio njenu zahvalu. Odmah joj je donio još malo mlijeka.  Sve je odmah popila.  Sva sretna što napokon ima svoj dom, mala maca je legla u kutiju za spavanje koju joj je dječak napravio.

Svaki dan bi joj po nekoliko puta donosio mlijeko. Jedno vrijeme je maca uživala u njegovoj dobroti, ali joj je to ubrzo dosadilo.  Mlijeko joj više nije bilo interesantno.  Htjela je meso.  Mjaukala je dječaku i pokazivala bi šapom na meso.  Dječak bi joj ipak donosio mlijeko.  Maca je bila jako ljuta zbog toga, i nije više htjela da pije mlijeko.  Dječak na početku nije shvatao šta maca želi.  Poslije joj je htio dati meso, ali njegovi roditelji nisu imali dovoljno ni za sebe, a kamoli za macu.  Bio je veoma tužan zbog toga.

Međutim, maca je i dalje insistirala. Bila je veoma ljuta.  Ne samo da nije htjela piti mlijeko koje bi joj dječak donosio, nego je namjerno prljala po njegovoj kući.  Dječak se naljutio na nju i odlučio je da je poduči lekciju.  Uzeo ju je i vratio na mjesto gdje ju je i našao.

Maca je ponovno ostala sama.  Sada je bila tužnija nego prije.  Nije znala šta da radi.  Morala je nešto poduzeti.  Žurnim korakom je otišla do dječakove kuće.  Tu ga je čekala i žalosno mjaukala.  Dječak ju je ugledao i nije htio ništa da kaže.  Maca je sve više i više mjaukala dok joj dječak nije došao.  Plakala je mala maca jer je shvatila kako se ponašala.  Dječak joj je prišao i rekao: „Nadam se da si naučila lekciju.  Sigurno si shvatila da nije lijepo biti pohlepna i ohola.  Usto još i nezahvalna.  Treba da znaš da moramo biti zahvalni na svemu što nam Allah daje.  Ma koliko nešto bilo malo, trebamo biti zahvalni na tome, jer ko god bude tražio više od onoga što ima, na kraju će dobiti veliko ništa.“

POUKE

Islam podstiče na blagost i samilost prema životinjama, baš kao što je to dječak iz priče učinio kada je malu macu doveo kući, nahranio je i pružio joj dom.

Ružno je biti pohlepan kao što je to bila mala maca. Trebamo biti zahvalni i na najmanjoj sitnici koju nam neko pruži.

Za sve što dobijemo, trebamo zahvaliti  Allahu Uzvišenom, jer je On taj koji daje opskrbu.

Ne trebamo tražiti više no što nam je potrebno, jer se lako može desiti da ne dobijemo ništa, kao što se desilo maloj maci.

Pomaganje drugih u dobru je vid zahvale Uzvišenom Allahu.

Biti milostiv prema životinjama je razlog ulaska u Džennet.  Poslušaj jedan poučan hadis.  Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neki čovjek je putovao, pa je jako ožednio. Na putu je naišao na bunar te se spustio i napio se vode. Kada je izašao iz bunara, ugledao je jednog psa kako plazi jezik i jede blato od žeđi. Čovjek tada reče: ‘Ovog psa je snašla žeđ kao što je i mene bila snašla. ‘ Zatim je ponovno sišao u bunar i zagrabio vode svojom mestvom (obućom), koju je držao u zubima, dok se ponovno popeo i napojio psa. Allah, dželle šanuhu, mu je, zahvaljujući tome, oprostio njegove grijehe. Ashabi tada upitaše: ‘Allahov Poslaniče, zar mi i u usluzi životinjama imamo nagradu?’ ‘U svemu što ima živu jetru je nagrada.”‘[2]

Ne treba biti uporan u traženju od roditelja da nam kupe nekog ljubimca ako nismo u mogućnosti da se odgovorno odnosimo prema životinji. I prema njima se možemo ogriješiti, ako ne brinemo o njima i njihovim potrebama!

[1] Buhari

[2] Buhari , Muslim