top4

alt „Kao u školjkama, u kojima djeca osluškuju šum vjetrova i talasa morskih, tako i u ljudskim riječima šumi sve, što se s čovjekom dogodilo od početka", riječi su velikog Miroslava Krleže. Čitajući Adžikićeve stihove, ove Krležine riječi se same pomaljaju i dobijaju svoj puni smisao i značenje, jer se iz „Bosanskog lonca" podosta može razaznati o samom autoru, njegovim razmišljanjima, težnjama i stremljenjima. Bez težnje i namjere da nam pruži konačne definicije života, ljubavi, pravde i drugih životnih vrijednosti (što je čest slučaj kod većine mladih pjesnika), autor nam je jednostavno ponudio da s njim podijelimo njegova razmišljanja o životu i svijetu pretočivši ih u stihove. Ovakva je namjera, u svakom slučaju, za pohvalu jer „umjetnost je čudan poziv, koji niti hrani, niti brani, niti odijeva onoga koji se njoj odao" (Ivo Andrić). Vrijednost književnosti kao umjetnosti riječi i jeste u tome da nam svima podjednako omogućava da iskažemo svoje misli, osjećanja i stanja duha i podijelimo ih sa drugima.
Sama zbirka tematski je koncipirana u dva dijela: u prvom dijelu preovladavaju pjesme čija je tematika dosta široka: obuhvaćene su i rodoljubive, i ljubavne, kao i pjesme koje je teško svrstati u neku od strogo određenih lirskih vrsta, ali su najbliže misaonim pjesmama, u kojima preovladava mistika i traži se vjera i Bog kao utočište, nalazište mira i duševna hrana. U drugom dijelu zastupljene su uglavnom pjesme za djecu i mlade.
Pjesma „Ja sam Brčak i Bosanac" je, čini se, : odredila i okvir čitavog prvog dijela zbirke, te moram parafrazirati riječi akademika profesora Muhameda Filipovića koji kaže da „ako ne budemo znali i htjeli sačuvati svoju domovinu, onda je nismo ni zaslužili". Iz većeg broja pjesama ovog dijela zbirke naslućuje se ljubav prema domovini, neraskidiva vezanost za rodni kraj i ljude svoga zavičaja. Često je spominjanje rodnog i okolnih mjesta u više pjesama. Kroz većinu pjesama provlači se tiha sjeta, sjećanje na neka bolja, davno proživljena vremena, te one imaju elegičan ton - u njima preovladava osjećaj žaljenja za nečim što je nepovratno prošlo:"Eh mladosti", „Pitam sebe", „Čudno proljeće", kao i zabrinutost pred onim što nas čeka: „Kuda nas vodi sudbina". Sasvim su normalni ovakvi tonovi iz pera mladog pjesnika, jer su oni odraz razumljive izgubljenosti u vremenu čitave jedne generacije, koja je živjela i pamti neka druga vremena, o kojima svako ima svoj sud. Takođe, dosta pjesama ovog dijela zbirke ima autobiografski karakter („Sabur") u kojima je pjesnik na, lirski dosta upečatljiv način, opjevao lično stradanje i tragediju, te se pominju konkretni događaji i datumi (2002., 2004. i 2005. godina).
Drugi dio ove zbirke pjesama sadrži uglavnom pjesme za djecu i mlade, te su lahko čitljive i pamtljive. Pošto svi u sebi uvijek nosimo malo djeteta, onakvog kakvo smo bili, isto tako nosimo i uspomene, kako one dobre i lijepe, tako i one druge, te će ove pjesme svakoga asocirati na neki događaj ili uspomenu iz djetinjstva.
Većina pjesama u zbirci ispjevana je u katrenima (četverostisima), manje tercinama (tristisima) i sa tek nekoliko pjesama u distihu (dvostih). Međutim, u svim je pjesmama uočljivo pjesnikovo insistiranje na rimi (,,U sred...") i vezanom stihu, što može biti ponekad dvosjekli mač.
Naime, većina mladih pjesnika pribjegava tzv. slobodnom stihu, bez rime, neodređene dužine stiha, bez strofa i znakova interpunkcije.Oni to objašnjavaju većom mogućnošću pjesničkog izraza, ali se tu uglavnom krije siromaštvo rječnika(leksika našeg jezika broji oko 250.000 riječi) i nepoznavanje osnovnih lirskih postulata,tako da je ovo Adžikićevo insistiranje na vezanom stihu i rimovanju u svakom slučaju jedna od pozitivnih strana ove zbirke. Stoga se često koriste apostrofi, a ponekad koristi i ikavica koja je netipična za ovaj di BiH (da bi se sačuvala dužina stiha i postigla rima). Rima u pjesmama najčešće je parna, a tek u nekim pjesmama ukrštena. Treba svakako istaći i prilično uspjela stilska izražajna sredstva: ima dosta uspjelih personifikacija, uoćljivo je pijesničko opkoročenje (prenošenje misli iz jednog stiha u drugi); u pjesmi "Stan živote" imamo uspjelu metaforu (život kao tvrda,kamena kula,a u pjesmi"Dvije vitke topole" malu alegorijsku priču sa poukom,toliko tiptčnom za basnu kao narodnu književnu vrstu. ističući prvi dio zbirke kao, čini se, kvalitetniji,kako tematski tako i stilski,te pjesnikove stavove,ponovo ću citirati Andrića:"Umjetnost i volja za životom pobjeđuju svako zlo,pa i samu smrt".
Ne ulazeći u dublju analizu stila i jezika pjesama,treba istaći i pohvaliti autorovu svjesnu namjeru da napiše pjesme koje mogu čitati,shvatiti i prihvatiti svi: od djece,preko omladine do doraslih.Pred vama je "Bosanski lonac": pročitajte,probajte ga, pronaći ćete nešto za sebe.
Safet Imamović,prof

 M i r i s  B o s n e  Po mnogo čemu smo osobeni kad nas gledaju sa strane, izgledamo im egzotično i interesantno, a pogotovo kad je riječ o hrani. Kad su se slegle većinske konfesije u ovu zemlju nastala je mješavina kakvoj nigdje ne bi ravne. altTako bi i u Zvorniku, granicu sa susjedima tvorila je samo rijeka, skela ili kakav čamac bili su dovoljni da se može prijeći. Skeledžija koji vozi prijeko
Jedan od skeledžija imenom Mihajlo povazdan je hojcao tamo-vamo, prevozio raju ali i robu. Mnogo mu se plaćalo upravo robom a ne novcem, a on bi se kasnije pojavljivao kod gazda nudeći im sve one namirnice kojim bi bio plaćen. Kod Mihajla se moglo naći od kukuruzna brašna do mesa kakvog poželiš. Tako prolazila godina za godinom, a on se bogmefino skućio, oženio, lijepo živio. Imao je i dobrog komšiju i prijatelja Hamzu sa kojim bi se za kišnih dana kad bi Drina nadošla i sve valjala pred sobom sastajao i bistrio događaje i priče kojih se naslušao na skeli.
Narasla Drina tih dana kao nikad. Nosila je drveće, stoku i sve pred sobom. Kiša nije jenjavala danima pa se Mihajlo zaputi kod Hamze. "Hamza, oooo, Hamza" - zvao je Mihajlo ispred kuće. Međutim, ne do bi nikakva odgovora pa se okrećući oko sebe zaputi prema mutvaku (ljetnoj kuhinji) sa čijeg se krova dizao dim. Sam sebi u njedra promrmlja:"Mora da se opet oko onog fijaker šporeta zabavio, bezbeli kuha nešto!"
Kako se primicao tako ga i zapuhnu miris koji mu potvrdi da se unutra plaho do¬bro nešto od jemeka sprema. Pokuca na drvena vrata:"Otvaraj Hamza, miriše mi nešta dobro. Otvaraj dok nisam vrata razvalio!" Smijao se sam sebi, u taj mah vrata škripnuše a Hamzina kosa crna kao gar, sva ufrčkana, proviri a onda i cijela glava:"Vidi, ko je to meni doš'o. Šta kažeš miriše, bezbeli da miriše kad sprema Hamza!" Namignu pa propusti Mihajla unutra.
"Vala, nešto mislim moj Mihajlo, da se prijavim na kakav dvor za glavnog kuhara kad mi ovako ide od ruke?" pokaza mu na tronožac da sjede. Mihajlo se smjesti, izvadi duhan kesu pa se prihvati motanja skije, smota jednu pa je pruži Hamzi a ovaj ga upita:"Je I' se to duhan traži tamo?" - glavom pokaza u pravcu Drine. Mihajlo ne odgovori odmah jer je i sebi motao, pripali je pa kad otpuhnu dim potvrdi.
"Jah, sada je to najtražanije tamo. Ni sam ne znam šta sve ne nose prijeko." Veliki oblak dima ispuni malu prostoriju. Hamza se nakašlja:"Mora daje hercegovački dok ovako štipa", otkri poklopac tendžere pa drvenom kašikom promiješa jelo."Uh, uh, što će plaho biti", a onda otvori velika vrata donjeg dijela fijakera i okrenu tepsiju sa rumenim hljebom. Mihajlo otpuhnu još jedan dim pa upita:"Boga ti Hamza, gdje ti tako nauči spremati hranu, eno u mene kući mesa k'o drva ali džaba. Ne miriše k'o kod tebe." Hamza primače tronožac do Mihajlovog, malo nakrivio glavu, zamislio se. Napolju kiša još jače stade dobovati po kroviću mutvaka, gledaju se dva prijatelja i svako nešto svoje duma. Odšutješe još koju minutu a onda Hamza uzvrati protupitanjem:"Mihajlo, koliko ti godina voziš skelu preko Drine?" Mihajlo ga pogleda začuđeno pa nogom poče kuckati po utabanom zemljanom podu:"Aaaa, ja tebe nešto upitah a ti koliko prevozim prijeko." Cijeli život proveli su zajedno, a ispade da su malo znali jedan o drugom. Šutnju prekinu Hamza odlaskom do peći, hrana je bila gotova a i hljeb. Jelo k'o insan
Ostavi da se sve malo hladne pa opet sjede.„De nam smotaj još po jednu pa da jedemo taman će se hladnuti." Plavičast dim se opet po prostoriji raširi, Mihajlo se nekako sav uvukao u sebe, Hamzi se učini da se smanjio, dođe mu ga nekako žao. „ Mihajlo, halali ako sam te nešto zahuj'o", pogleda mu ravno u oči. Ovom se osmijeh pojavi na usnama:"Nisi me ništa zauj'o moj Hamza. Nego kontam kako se malo znamo, do maloprije sam mislio da sve o tebi znam a sad znam da ništa ne znam." Ubrzo se dva sahana i razlomljen hljeb nađoše na siniji koju Hamza ski-de sa zida. Hamza prouči bismilu a Mihajlo po svom pa se dohvatiše jela. Mljackali su uživajući u jelu, borili su se sa vrelinom mesa i hljeba ali im bi tako slađe. Kad završiše opet skija na red dođe. Mihajlo gotovo kao da sebi govori:"Meso je meso - godinama mislim i jedem ga a ti napravio nešto najslađe što sam ikad pojeo, kako to Hamza?"
Hamza se malo podiže sa tronošca pa će važno:"E, ne mere biti meso je meso. Ja ti ovaj'sitni ćevap'pravim sa ljubavlju i polahko. Ugađam mu sjeckanjem, lukom, biberom,vatrom pa se sve na kraju isplati. Jelo ti dođe skoro k'o insan ako ga paziš i raduješ mu se bit će kako treba, ako ne belaj -jelo zagori a insan podivlja, to ti je to moj Mihajlo!"
„Jest, jest, dobro veliš, k'o insan. Ako ga paziš dobar izraste ako ne belaj. Dobra ti je svaka Hamza, valjda ćemo znati odgajati djecu, valjda!" Svako se jelo zaista sa ljubavlju sprema baš kao i ovaj sitni ćevap. A djeca, ehhh, da ih barem umijemo odgajati, da bar.
Recept
Sitni ćevap
 
alt1/2 kg teletine bez kosti 1/2 kg junetine bez kosti 150 gr crvenog luka 100 gr kravljeg masla 1 čajna kašika soli 6 zrna bibera 1/2 kahvene kašike bibera
1 prstohvat šećera
2 česneta bijelog luka 4 dcl vode 1 kriška limuna
Način pripreme:
Luk isjeckamo na sitne kocke te ga posolimo i ostavimo da odstoji. Dvije vrste mesa isjeći zasebno na što manje komade. Junetinu ubaciti na već istopljeno maslo i prepržiti. Dodamo biber u zrnu i još pržimo nekih dvadeset munuta uz mješanje.Tek tada dodajemo teletinu jer je mekša i brže se dinsta Još nekih deset minuta prodinstamo te tada podlijemo vodom. Kad i voda prokuha smanjujemo temperaturu na srednju. Što laganija vatra to bolje jer se zadržava sve najukusnije unutra, zatim dodajemo so, mljeveni biber i bijeli luk. Saft će sići na najmanju moguću mjeru, bit će gust dovoljno da se ne pretvara u Čorbasto jelo. Na sevirani tanjir iscijedimo krišku limuna i malo isjeckanog kopra, uz sitni ćevap poslužiti crnu pogaču od heljdinog brašna i paradajz isječen i posoljen bez masnoće. Kao desert hladan kadaif.
Pripremio:Fahrudin Kučuk