Kakve se sve sudbine ne izrode tokom historije svjedoči jedan novinski članak (star 20. godina) koji smo pronašli, a vezan je za naše sugrađane koji su davne 1925. godine nakon stravičnog maskra nad njima u Šahovićima (Crna Gora) preživjeli i dospjeli u naš kraj. Da ne duljimo pročitajte sav tekst tog stravičnog zločina nad Bošnjacima kao i priloge slika, naravno tu smo dodali i neke vezane članke za ovaj događaj.
O SUDBINI CRNOGORSKIH MUHADŽERA...
Tragom novinskog napisa objavljenog u sarajevskoj »Pravdi« broj 45 od 18. februara 1925. godine, pod naslovom »Pomozimo muhadžerima iz Šahovića (današnje Tomaševo) i Pavina Polja«, riječ je o muhadžerima pristiglima u opštinu Gornji Rahić, brčanski srez, autor se u potrazi za tim raseljenim šahovićkim stanovništvom i zbog želje da što više sazna šta se sve sa njima događalo, boravio ovih dana među još živim ljudima iz toga kraja u Brčkom i okolnim selima i evo šta je sve zabilježio:
Poslije one kobne noći između 10. i 11. novembra 1924. godine kada je preko dvije hiljade Crnogoraca, potpomognuto žandarmerijom iz bjelopoljskog okruga. Pljevalja, Berana i Peći, uz još jednu jedinicu vojske iz Pljevalja, nakon što su prethodno pokupili sve oružje od Muslimana i pošto su pokupili i poubijali na najgrublji način oko 60 viđenijih Muslimana blizu šahovićkog groblja, napalo na nedužno i bespomoćno muslimansko stanovništvo i izvršili nečuveni pokolj nad preko 500 osoba, a ostatak se prosuo na sve strane glavom bez obzira: Dio tog izbjeglog muslimanskog življa ispod okrvavljenog noža Crnogoraca, na čijoj su strani bile i državne vlasti, na čelu sa načelnikom bjelopoljskog okruga Nikodinom Cemovićem, šefom finansijske uprave sreza bjelopoljskog Milanom Terićem, poglavarom bjelopoljskim Lazarom Bogićevićem, predsjednikom šahovićkog sreza Savom Đogovićem, a sa Nikolom Đilasom na čelu komandnog štaba penzionisanim žandarmerijskim majorom, Sekulom Soškovićsm, rezervnim majorom, Dimitrijom Redžićem, rezervnim majorom i još nekim glavešinama crnogorskim, dospio je nakon nekoliko dana pješačenja, gladan, žedan i promrzo, do opštine Gornji Rahić u brčanskom srezu i tu zatražio prvu pomoć za spašavanje porodica.
Prema objavljenim podacima u pomenutoj »Pravdi«, tada je u opštini Gornji Rahić, srez brčanski, iz Šahovića i Pavinog Polja, pristiglo 140 muslimanskih porodica sa preko 400 članova. Većinom su to bile žene i djeca, a među njima je bio veliki broj djece bez jednog ili oba roditelja. Svi su bili strahovito preplašeni, skoro do bezumlja. Bili su promrzli, gladni, goli i bosi i bez igdje ičega, priča Abid Kalić, još živ i dobrog zdravlja, koji je, kako kaže, ovih dana napunio stotu, a izgleda kao da mu nema još ni osamdeset. Mnoge je on strahote tada doživio. Izbjeglica je bilo mnogo pa im je teško i bilo pružiti adekvatnu pomoć bez šire društvene akcije. Unezvijrenim muhadžerima nije preostalo ništa drugo nego da se obrate na adresu Vakufskog. povjereništva, gospodinu predsjedniku Abdagi Kučukaliću. Molili su da im se pruži osnovna pomoć kako bi spasili živote onima koji su u posljednji čas izbjegli ono najgore. Abid Kalić, priča da su se svi Brčaci tada bili dali u akciju oko prikupljanja pomoći i da im nije bilo njih, svi bi propali, ali »njima hvala, ostali smo u životu i do današnjih dana«.
Odmah po dobijanju molbe nesrećnih muhadžera, Vakufsko povjereništvo sastalo se i razmotrilo način na koji će pomoći nesrećnicima i kako da im se pruži, u prvom trenutku, bar osnovna pomoć, a kasnije i nešto veća. Tom prilikom je Vakufsko povjereništvo u Brčkom formiralo i odbor za prikupljanje pomoći za pridošle muhadžere. Znajući da će sve što će oni učiniti na prikupljanju pomoći na području brčanskog sreza biti nedovoljno da podmiri i najosnov-nije potrebe tolikog broja izbjeglica, odbor je riješio da se prikupljanje pomoći pokrene i putem nekog javnog glasila na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine. To je bila sarajevska »Pravda«, kojoj je odbor uz svoj zahtjev poslao i apel muhadžera za pomoć. Odbor Vakufskog povjereništva poslao je redakciji lista zahtjev za proširenje akcije na prikupljanju pomoći muhadžerima sljedeće sadržine:
P0M0ZIM0 MUHADŽERIMA IZ ŠAHOVIĆA I PAVINA POLJA!
Brčko, 18. februara 1925.
Nakon okrutnog i zvjerskog pokolja na braći muslimanima iz Šahovića i Pavina Polja došlo je ovamo 140 familija sa oko 400 čeljadi, većinom djece i žena, koji su ostali bez roditelja i hanitelja. Ovi su se većinom nastanili u općini Gornji Rahić i žive sada u velikoj bijedi i oskudici. Mnogo ih ima, koji niti imaju šta obući ni pojesti, tako da u pravom smislu gladuju. Ovim bijednicima se može pomoći jedino jakom potporom svih muslimana u BiH., pa molimo uredništvo da otovari rubriku za sakupljanje milodara u novcu i naravi, te neka se novac šalje na Prvu Muslimansku banku d.d. u hrekom, a odijela ili hrana na vakufsko povjereništvo u Brčkom.
Nekoliko od ovih izbjeglih muhadžera poslali su ovih dana jednu molbu na ovdašnje vakufsko povjereništvo na ruke predsjednika gosp. Abdage Kučukalića, a u kakvom se stanju ova braća nalaze, vidi se najbolje iz ovog pisma, kojeg donosimo...
To je bilo pismo upućeno redakciji sarajevske »Pravde«. Odbor Vakufskog povjereništva iz Brčkog zamolio je redakciju da ga objavi i time proširi akciju prikupljanja pomoći muhadžerima. Odbor je uz ovo pismo dostavio i apel muhadžera za pomoć koji glasi:
»Draga braćo!
Obraćamo se na vas sa molbom, da biste nam u našoj tuzi i nevolji pritekli u pomoć — nama muhadžerima, koji ostavismo svoju imovinu i krenusmo tražiti spasa i glavi selameta. Evo nas u Rahiću ima preko 400 osoba, a veći dio golih i bosih, te se obraćamo na vas da biste nam pritekli u pomoć prilozima u odijelu i žitu i drugoj pomoći, jer braćo, nama prijeti velika opasnost. Ima nas velik broj, koji u 48 sati ne okusi koru hljeba, a nemamo gdje da štogod zaradimo. Većinom su sitna djeca, koja su ostala bez roditelja u zadnjem pokolju, koji je izvršen nad nama.
Braćo, molimo vas, da nam štogod sakupite kod vaše ehalije, pa ako nam vi ne izađete u susret, nastaju za nas teški dani. Uz mahsuz selam.
Abaz Đula, Galjan Meso, Mehmed, Nurija, Šahović, Ahmet Kalić, Kujo Kalić, Nuško Đule i ostali.«
Odbor Vakufskog povjereništva iz Brčkog u nastavku kaže da »u ime pripomoći ovim stradalnicima izabrao se je ovdje naročito odbor, koji će se pobrinuti da se ovijen bijednicima što prije u pomoć pritekne i da im se kakve zarade i posla nađe.
Za odbor: Predsjednik: Dr A. Bukvica. Tajnik: Selimović Bakija.
U vezi s ovim zahtjevom odbora Vakufskog povjereništva iz Brčkog i apela muhadžera, kao priloga ovom zahtjevu, redakcija sarajevske »Pravde« naglašava:
»Op, ur. Objelodanjujući ovaj apel, uredništvo izjavljuje svoju spremnost da će svoje stupce otvoriti ovoj akciji, te apeluje na muslimane i prijatelje muslimana, da pomognu ovu akciju«.
A kako su sve pomoć dobijali i u čemu, najbolje svjedoči ono što nam je ovih dana ispričao stogodišnji Abid Kalić, koji je to dobro zapamtio i koji će to pamtiti, kako on kaže, »i kad umre«.
Tih dana izbjeglice iz Šahovića i Pavina Polja pristigle su u Gornji Rahić i Maoču. Bilo ih je mnogo, a sačinjavalo ih je, prema sjećanju Abidovom, pet plemena: Kalići, Fazlovići, Šahovići, Ljaljevići i Karahmetovići. Najviše je bilo Kalića, a Ljaljevića je bilo jedna porodica (Selman) i Karahmetovića jedna.
Poslije ukazane prve pomoći u prehrani, odjeći i obući, odgovarajuće vlasti su im dodijelile Islamovac i tu ih rasporedite. Bila je to šuma ispod Majevice, koju su muhadžeri krčili i pravili sebi plodna zemljišta. Uz pomoć Šire društvene zajednice napravili su po nekoliko kuća, a takođe su dobijali i pomoć u sjemenima, stoci i drugim pomagalima oko obavljanja poljoprivrednih radova. »Bio je to vrlo težak život, naročito u prve dvije-tri godine, dok se nismo snašli«, naglašava Abid Kalić. Nekoliko porodica od onih koje su bile pristigle u Maoču ostale su i dalje tamo, ali većina porodica bila je u Islamovcu, gdje im je bila dodijeljena zemlja. Zbog teškog snalaženja, veći dio tih prodica zatražio je da im se dozvoli iseljene za Tursku. Tada je više od 100 porodica Kalića, a i nešto drugih, odselilo u Tursku, dok je jedan manji dio ostao tu, gdje im je i dodijeljeno mjesto boravka. I danas se veliki dio njih tu nalazi, a ima ih i po Brčkom i ostalim okolnim mjestima. »Ja sam ostao tu«, priča Abid Kalić, »i moj brat Žito, kojeg je majka, prilikom prvog napada Crnogoraca na šahoviće, kao dijete koje je nosila u naručju, bacila u baru. Ja sam se vratio, uzeo ga iz bare ne pomišljajući da bi mogao poginuti, i na taj način mu spasio život da se ne utopi. Danas od ovog im brata ima šest sinova, svi žive u Brčkom, imaju svoje kuće i dobro žive.«
U potrazi za muhadžerima, koji su se te 1924. godine doselili na područje brčanskog sreza, došlo se do saznanja da ih je bilo i u selu Čeliću, nedaleko od Brčkog. Autor ovog napisa ovih dana je boravio i u Čeliću i pronašao dva brata, Šefkija i Hakiju Suljevića, obojicu u poodmaklim godinama, koji su dobro zapamtili šahovićki slučaj. Prema njihovom kazivanju, u Čelić su se tada doselila četiri plemena: Dučevići, tri porodice (Jusuf, Dešo i Ejup) sa ukupno 15 članova; Drpljani, dvije porodice (Hasko i Našid) sa 12 članova; Suljević, tri porodice (Bajram, Adil i Mujo) sa 14 članova i Šahovići, tri porodice (Fehim, Ramo i Raho) sa 16 članova, što je ukupno 11 porodica sa 57 članova. Prema izjavi Šefkije i Hakije Suljevića, i ovim porodicama je u momentu njihovog doseljavanja bilo pomognuto. Ova plemena i danas žive u Čeliću, samo sa mnogo više članova.""Prema najnovijim Istraživanjima, na teritoriju brčanske opštine, 1924. godine, nakon raseljavanja Šahovića i Pavinog Polja i protjerivanja muslimanskog stanovništva sa tih prostora, bila je prispjela 151 porodica sa više od 457 članova. Dobar dio tih porodica i danas živi u Brčkom i okolnim selima. Svi dobro žive, a ima i profesora, inženjera, ljekara, pravnika i svi su zahvalni ovom narodu koji ih je primio u svoju sredinu i u najtežim trenucima im izašao u susret. Ovo je samo mali broj Šahovićana koji su se raselili sa svojih ognjišta po bijelom svijetu.
Hakija Avdić, Banjaluka (Novine“NEDJELJA“10.JUNI 1990.GODINE, ove novine prije rata su izlazile u okviru Sarajevskog Oslobođenja,nedjeljom).www.dzematrahic.ba
Drugi tekstovi
Crna Gora: O masakru Bošnjaka iz Šahovića šuti se 85 godina
Punih 85 godina prošlo je od stravičnog zločina nad Bošnjacima u mjestu Šahovići kod Bijelog Polja. Pokolj nad nedužnim muslimanima desio se u noći između 9. i 10. novembra 1924. godine. Prethodno su, 7. novembra, crnogorski komiti ubili Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog okruga. Za to ubistvo lažno je optužen muslimanski komita Jusuf Mehonjić, koji se tada nije ni nalazio na tom području.
Ugroženi životi
T
okom sahrane Boškovića donesena je odluka o osveti. Noću između 9. i 10. novembra krenulo je stotine „osvetnika“ na muslimanska sela u Šahovićima i Pavinom Polju, koja su dva dana ranije razoružale tadašnje vlasti i pokupile taoce pod izgovorom da su im životi ugroženi. Njih 28 je ubijeno, a ostali su uspjeli da se otkupe.
Danas se pouzdano zna da su Boška Boškovića ubili kolašinski (rovački) komiti. Prema podacima načelnika Pljevaljskog okruga, ubijeno je oko 120 muslimana i zapaljeno oko 45 kuća. Milovan Đilas u knjizi „Besudna zemlja“ navodi da je ubijeno više od 350 ljudi i da su izvršena brojna silovanja, kuće popaljene i opljačkane.
Međutim, poznati crnogorski historičar, prof. dr. Šerbo Rastoder, koji je svojim naučnim opusom otkrio brojne strogo čuvane tajne crnogorske historije, za naš list je kazao da drugi izvori navode brojke od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok je tadašnji reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević navodio cifru od više od 1.000 muškaraca, žena i djece koji su stradali.
Prema popisu iz 1921., neposredno prije masakra, na tom području živjelo je 2.755 Bošnjaka i to 1.559 u Pavinom Polju i 1.195 u Šahovićima. Najsvirepiji i najpodmukliji pokolj u Šahovićima uzrokovao je potpuno iseljenje tamošnjeg stanovništva, najvećim dijelom u Tursku. Dio njih naselio se u Pljevljima, Sarajevu i istočnoj Bosni. U tadašnju općinu Gornji Rahić, srez Brčko, naselilo se 140 porodica sa oko 400 članova. Tako su iz Šahovića iseljeni svi Bošnjaci, a naziv mjesta promijenjen je u Tomaševo.
Ovaj pokolj karakterističan je po tome što se dogodio u mirnodopskim uvjetima u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i po tome što niko za njega nije odgovarao. O ovom se događaju, kaže profesor Rastoder, do sada govorilo samo šapatom i o njemu je ostalo malo tragova, zbog čega je za mnoge bio nepoznanica i u samoj Crnoj Gori, jer je dugo bio zavijen velom šutnje i zaborava.
Novi izvori
Međutim, zahvaljujući Bošnjačkom savjetu Crne Gore, na čijem je čelu upravo Rastoder, te Islamskom kulturnom centru Sandžaka, prvi put je o ovom zločinu javno progovoreno na skupu u Bijelom Polju. Prema Rastoderovim riječima, poslije te tribine javilo se više ljudi, uglavnom Crnogoraca, koji su ponudili nove izvore o tom događaju.
Očeva sramota
U knjizi „Besudna zemlja“ Đilas je opisao ovaj pokolj u kojem je učestvovao i njegov otac Nikola Đilas. Otac mu je priznao kako se sve to dešavalo.
- Čak se i većina učesnika iz tog pohoda stiđela onog što se dogodilo i što su činjeli. Ali - činjeli su. I moj otac, koji nije bio sklon surovostima, nerado je pričao o svemu tome. I on je osjećao stid od sudjelovanja u tim zbivanjima, kakav vjerovatno osjećaju, kad se otrijezne, pijanci poslije izvršenih nedjela... Osuđivali smo oca što se i on poveo za gomilom, mada u pokolju nije učestvovao kao bivši oficir, nije mogao izostati iza svojih kolega i svojih bivših vojnika, a da ne bude osramoćen...“ - napisao je Đilas o zločinima nad Bošnjacima.
(Avaz) Decembar 2009
Drugi izvor:
U crnogorskom dijelu Sandzaka, u živopisnoj dolini Vraneš, koju presijeca rijeka Ljuboviđa leže mjesni centri Pavino polje i Tomaševo. Sadašnji stanovnici Vraneša svoj kraj opisuju kao "netaknuti dragulj i poklon prirode".
Tradicionalno zdrava i prirodna hrana sa najvišom ocjenom kvaliteta, neobično veliko bogatstvo kristalno čistih izvora voda za piće, neistražene pećine i mnoge druge prirodne ljepote su dio onoga što ovaj kraj čini posebnim u odnosu na druge.
Sve ovo bilo bi dovoljno da stanovnicima ovoga kraja obezbjedi lagodan ovosvjetski život. Međutim u ovom slučaju to nije tako. Ovaj kraj već duže vrijeme prate čudne pojave koje ne daju mira stanovnicima Tomaševa.
Crnogorske "Vijesti" u svom broju iz 25. januara 2005.godine, u tekstu pod naslovom "U Vraneškoj dolini 1250 neženja", istražuju problem "bijele kuge" u ovim krajevima. "Vijesti" zaključuju da su "pokazatelji alarmantni" i "da se može desiti da se u narednih deset godina stanovnici počnu baviti izgradnjom staračkih domova."
Harun Crnovršanin u svojoj knjizi "Sinovi Sandžaka" navodi činjenicu da se stanovnici sela Tomaševo žale kako ne mogu mirno da spavaju. Oni danas "čuju" ezan iz temelja porušene džamije, a i muška djeca im se često rađaju kao bogalji.
Da li je "prokletstvo" koje prati Tomaševce rezultat Božije kazne, ili griže savjesti koja se prenosi sa generacije na generaciju, ili možda i jednog i drugog, ne znamo, ali smo ubjeđeni da to ima veze sa događajima koji su se zbili u ovaj kraj u novemru daleke 1924.godine.
O tome šta se tačno desilo u noći između 09. i 10. novembra 1924.godine dugo se nije znalo ništa. Razloga je više. Neki o tome nisu smjeli pisati, a oni koji su i smjeli bili su onemogućeni od tadašnjih vlasti da nešto više o tome saznaju. Nekima je pak odgovaralo da se taj događaj zataška i što prije zaboravi, dok su neki o tome događaju pisali onako kako njima paše, skrivajući i iskrivljujući pritom mnoge činjenice koje im nisu odgovarale.
Ako bi istinu pokušali saznati od današnjih stanovnika sela Tomaševo, inače potomaka onih koji su u tim događajima "igrali uloge" dželata, saznali bi samo ovo (preuzeto sa www.vranes.eu): " Muslimani su 1924.godine činili skoro polovinu stanovništva Vraneša, i za samo 24 sata protjerani su sa svojih ognjišta, spašavajuči glavu ispred pravoslavaca. Različita viđenja ovog nedovoljno rasvijetljenog događaja prisutna su do danas, pa se i danas licitira brojem žrtava."
Navodeći da je tada ubijeno samo 80 Bošnjaka u tekstu se dalje navodi razlog napada pravoslavaca na komšije Bošnjake:
"...od 1886. godine kolašinski muslimani nemilosrdno kidišu na pravoslavni živalj, otimaju im zemlju, čine zvjerstva, protjerujući srpski živalj u planine, ili za Srbiju."
"Poslije oslobođenja od Turske 1912., mnoga sela u Vranešu postaju jatača gnijezda muslimanskih razbojnika", od kojih je "pravoslavni narod trpio strahovit teror".
Kao glavni razlog koji je "pravoslavcima prelio čašu" navodi se ubistvo Boška Boškovića, "nadaleko čuvenog ratnika i viđenog čovjeka".
Činjenica da se u tekstu ne navodi ni jedan konkretan podatak "terora" kojeg su muslimani vršili nad pravoslavcima Vraneša, kao i nekoliko netačnih podataka, poput nazivanja Jusufa Mehonjića imenom "Fikret Mehonić", daje nam dovoljno razloga da sumnjamo u istinitost navedenog teksta.
Također, priznanje krivice od strane samih Crnogoraca koje se može shvatiti iz posljednjeg paragrafa ovoga teksta, govori nam da se novembra 1924. godine Bošnjacima ovog kraja deslilo nešto mnogo strašnije nego što se to iz navedenog teksta može zaključiti:
"1924. godine stradali su uglavnom oni među muslimanima Vraneša koji nijesu trebali da stradaju - nedužni, mirni i većinom siromašni starosjedioci, oni koji nijesu imali nikakvog razloga da bježe ispred osvjetnika, ali nastalu stihiju nije mogao niko kontrolisati."
Možda bi bili "nepravedni" ako bi kazali da se o tom događaju ništa nije pisalo.
Šesti dan poslije krstaškog zaleta Crnogoraca, 16 novembra. 1924, mogao se pročitati nepojmljiv komentar u nedeljnom političkom časopisu "Istina" (vlasnik i urednik dr Ljuba Popović). Na 28. strani tog časopisčića, u rubrici "Šta se čuje" pod naslovom "Bravo, Crnogorci!" štampana je pohvalnica ovog sadržaja:
"Ubistvo Boška Boškovića od strane turskih kačačkih četa bilo je znak za uzbunu. Prijatelji rođaci i poštovaoci pok. Boškovića digli su se na oružje i kao nekad u vreme plemenske vladavine, pošli su da uzmu odmazdu za zločin, prema svojim plemenskim običajima. Ne zna se još koliko je Turaka poginulo, ali je svakako sreća što su se oni, ranije obavešteni o dolasku osvetnka, povukli u varoši. Odgovor na ubistvo nije crpljen iz modernog shvatanja gonjenja zločinaca. Naprotiv, učinjeno je onako kako se to ranije vekovima činilo i blagodareći čemu je jedino moglo da se očuva relativan mir. Jer ti Turci, Arnauti, svrstani u kačačke čete, nisu podložni onim osećajima koji odlikuju Evropljanina. U koliko je vlast humanija u toliko ona u njihovim očima izgleda slabija. I humano postupanje, makoliko bilo poželjno, ne može da se primeni među divljim i kačački raspoloženim stanovništvom. Jedino oštre, svirepe i primerene kazne, koje više služe kao zastrašavajuće sredstvo nego odmazda za već učinjeni zločin, mogu imati mirotvornog dejstva u krajevima, gde na užas i najveću sramotu države, još uvek ginu, kao u tursko vreme, nesrećni Srbi."
Jedan od rijetkih opisa ovog stravičnog događaja sa bošnjačke strane mogao se pročitati na stranicama sarajevske "Pravde" iz 24. novembra 1924. godine:
"Jučer nam pripovjedaše prijatelji iz Sandžaka stvar, koja nas je potresla. Prošlih je dana u jednoj sandžačkoj žandarmerijskoj stanici (prvu na području pljevalskog sreza od Šahovića) upala žena muslimanka, sva okrvavljena. Žandarmi su ustanovili da je ona šenula pameću. Za njom su došle druge dvije muslimanke, koje su za onom jadnicom išle, i ove su objasnile užas prve muslimanke: za vrijeme strašnih zvjerstava u Šahovićima i Pavinom Polju, ona je u naručju nosila svoje dijete od mjesecdana. Krvoloci su nevinašce nožem priklali u njenom naručju. Krv vlastitog djeteta okrvavila je nesretnu majku, koja je smjesta šenula pameću..."
Iz prethodnih tekstova mogli smo saznati da je selo Tomaševo u stvari nosilo naziv Šahoviće. To selo naseljavalo je Bošnjačko stanovništvo koje se nakon 10. novembra 1924.godine pod pritiskom pravoslavnih komšija moralo iseliti. Takođe mogli smo saznati da su pravoslavci Crnogorci zbog "stalnog terora" kojeg su "trpjeli" od strane Bošnjaka muslimana, u noći između 09. i 10. novembra napali svoje komšije i "pošto se nastala stihija nije mogla kontrolisati" ubijeno je "80-tak Bošnjaka". A iz posljednjeg teksta vidimo da su žrtve bila i djeca u naručju njihovih majki.
I ovako blijeda slika ovog događaja, kojeg neki autori iz redova Bošnjaka svrstavaju u "Desest genocida počinjenih nad Bošnjacima", ostala bi do danas, da svjetlost dana nije ugledala knjiga "Land Without Justice" (Bespravna zemlja) štampana u Londonu 1958.godine, 34 godine nakon pokolja u Šahovićima.
Autor ove autobiografske knjige je Milovan Đilas (1911-1995), djed sadašnjeg gradonačelnika grada Beograda Dragana Đilasa, čiji je otac Nikola bio jedan od aktera pokolja.
Značaj svjedočenja ovog moralnog i karakternog čovjeka sadržan je u nekoliko bitnih odrednica. Svjedočio je protiv svog oca, koji je bio direktni učesnik pokolja. Pripadao je narodu koji je prećutkivao zločin i iz čijih redova su poticali počinioci, i bio je prvi Crnogorac koji je javno progovorio o ovom događaju. Svi kasniji radovi na ovu temu za osnovu su uzimali svjedočenje ovog čovjeka, koji pripovjeda da je nakon pokolja njemu i njegovom bratu njihov otac "UMOČIO KOCKU ŠEĆERA U MUSLIMANSKU KRV„DA BUDU ŽEŠĆI”.
Prema Đilasu, „Gorski vijenac“ u njegovom selu znali su napamet svi seljaci, i ta im je knjiga bila praktično zamjena za „Bibliju“. On kaže: " Izgledalo mi je da sam rođen sa krvlju u očima. Prvi prizor koji sam ugleda bila je krv. Moje prve riječi bile su krv i kupale se u krvlju”.
U svojoj knjizi "Zemlja bez pravde" Đilas opisuje taj strašni zločin i opisuje užasne detalje tog masakra, u kojem su ubijene žene, djeca, starci, i opisuje krvoločnost crnogorskih seljaka koji su tijela masakrirali i nakon što su ih ubili. Takođe on navodi prave razloge koji su motivisali Crnogorce da počine ovaj zločin:
"... Nikada nije bilo takvog vojnog pohoda, niti je iko čak mogao pretpostaviti da se to zbilo u onom što zovemo duh nacije. U poređenju sa tim, nedela iz 1918. bila su dečja igra. Kasnije se većina krstaša i sama stidjela onog što se dogodilo i što su učinili, ali - učinili su... Vlasti u Šahovićima dale su obavještenje da će grupa muslimana, koji su bili pritvoreni pod izgovorom da su im životi ugroženi, biti prebačena u Bijelo Polje. Crnogorci su ih čekali na zgodnom mjestu i poklali ih nedaleko od groblja u Šahovićima. Ubijeno je oko pedeset istaknutih muslimana. Slična je sudbina bila namenjena i muslimanima iz Bijelog Polja, inače miroljubivim i marljivim ljudima. I oni su pod zaštitom trebali biti prebačeni preko Šahovića. Međutim, u poslednjem je trenutku jedan oficir srpske vojske spriječio prijevaru i zločin... Zaklano je nekih trista i pedeset ljudi, svi na strahovit način. Usred pljačke bilo je i silovanja, koje je kod Crnogoraca dotad bilo nečuveno... Iako je Jugoslavija imala parlament, cijeli je zločin zataškan... Da je provedena čak i površna istraga, otkrili bi se počinioci i vođe. Ali nikakve istrage nije bilo. Dva ili tri stražara iz Šahovića ostala su nekažnjena što su zatočenike predali rulji. Bila je najavljena sveobuhvatna istraga, ali se pokazala običnom komedijom... Iz naručja majki i sestara uzimali su djecu i klali ih pred njihovim očima... Jedna je grupa napala jedan muslimanski usamljeni posjed. Seljak je upravo drao jagnje. Namjeravali su ga ustrjeliti, a kuću zapaliti, ali ih je guljenje jagnjeta navelo da na istu šljivu za pete objese seljaka. Iskusni mesar je sjekirom rascjepio seljakovu glavu, ali vrlo pažljivo, kao da nije želeo da ošteti torzo Zatim je rasporio grudi. Srce je još kucalo. Mesar ga je rukom isčupao i bacio psu, kasnije se pričalo kako pas nije ni taknuo srce, jer čak ni pseto neće tursko meso... Da bi nepravda bila potpuna, Boška nijesu ubili muslimani nego Crnogorci, glavešine iz Kolašina. To je moj otac kasnije saznao od povjerljivog znanca..."
Jedan od prvih Bošnjaka koji je zajedno sa Safetom Bandžovićem pisao o ovom događaju devedesetih godina prošlog stoljeća, Hakija Avdić piše u svojoj knizi "Položaj Muslimana u Sandžaku":
"Došavš i u Pavino polje poslije pola noći, razbojnici su se razišli po selima i zaseocima, ulazili u kuće ili izazivali ukućane van, najprije pljačkali i iznuđivali novac, a potom sve listom ubijali, najčešće klanjem. Što se do sada zna broj žrtava u Pavinom polju premašuje 70, među kojima i 8 lica čiji se identitet nije mogao utvrditi, jer su bili jako iznakaženi. Nekim su (kao Ibru Hasoviću - starcu od 80 godina) još živo meso rezali, nožem trbuh vadili, nekima su (kao Zeću Hadžoviću) živima jezik čupali, neke su (kao Naja Hodžića bebu) ni u majčinom krilu nisu štedjeli, neke (kao šaba Hadžovića) najprije davili, a potom puškama ubijali, neke, kao što je to uradio Vuksan Vukrović, svoga bivšeg agu Halila Hasanbegovića na vjeru iz kuće izmamljivali, a potom noževima poklali. Adema Lukača su prvo opljačkali, a potom tjerali da se krsti. Kad je ovaj to odbio odveli su ga i kao metu strijeljali. Živim čudom je ranjen preživio, valjda ga Bog odredio da pretekne kao svjedoka kako bi pričao o snazi pravde i zakonitosti u našoj državi."
Tačan broj ubijenih Bošnjaka u Šahovićima se ne zna, ali se zna da se kreće između 600 i 750 ubijenih. U Šahovićkoj kapetaniji je prije ovog događaja bilo 576 pravoslavnih i 1580 muslimanskih domaćinstava. U procentima Srba i Crnogoraca 26, 8 a Bošnjaka 73, 2. Danas tamo nema više ni jednog Bošnjaka. Oni koji su preživjeli zločin odselili su duboko u Sandžak, Bosnu ili prema Turskoj. Na njihova imanja su se naselili oni koji su zločin i počinili, tako da danas tamo žive njihovi potomci.
Kako ništa ne bi podsjećalo na Bošnjake i Islam, Crnogorci su porušili obije džamije, prekrstili naziv mjesta Šahovići u Tomaševo.
Završavamo riječima kojima su Tomaševci počeli tekst "Događaji u Vranešu 1924. godine":
«Зло радити, добру се надати, једно с другим не иде никако»