Krvavi Bajram u Bijeljini

U noći Lejletul-kadra muslimanski vjernici u Bijeljini spremali su se za objed pred početak posta. Bio je ponedjeljak na utorak 30. na 31. mart 1992. godine. Mir proljetne noći razbila je snažna eksplozija koja će Bijeljinu i ovaj mirni region uvesti u najkrvaviji rat na prostorima Bosne i Hercegovine.

Sarajevsko "Oslobođenje" od 1. aprila 1992. godine objavilo je vijest:

- Bijeljina, 31. marta. šest lica je lakše povrijeđeno od eksplozije "kašikare" koja je noćas oko 1 sat i trideset minuta ubačena u bijeljinski kafić "Istambul", vlasništvo Izeta Ahmičića...

Odmah nakon ovog događaja uhapšen je Aleksandar Zakić, iz zaseoka Gojsovac nadomak Bijeljine, koji je ubacio bombu u kafić. Od ove bombe povrijeđeni su Alma Hamidović, Hafiza Elezović, Goran Vesilić, Mensur Trnavčević, Safet Ramadani i Emir Ibrahimović, svi iz Bijeljine.

Naredni dani, sedmice i mjeseci pokazat će da je bombaški napad na bijeljinski kafić "Istambul" bio sastavni dio strategije srbočetničke i jugoarmije za otpočinjanje zločina protiv Muslimana, Hrvata i ostalih nesrba na ovim prostorima, jer se istog dana u Bijeljini sukob proširio po cijelom gradu, a najviše okršaja bilo je oko zgrade Skupštine općine i u gradskom parku. Po gradu se vrše velika hapšenja i ubistva.

Osim tri člana Izvršnog odbora SDA svi ostali su poubijani. Najveća pucnjava i ubistva desila su se u Velikom parku i ispred džamije. Poslije zadnje teravije i Bajram-namaza kada su ljudi izlazili iz džamije, "arkanovci" su zaklali dva čovjeka, a na ostale zapucali ubijajući ih. Narod se u paničnom bijegu vratio nazad u džamiju u koju "arkanovci" ubacuju bombe od kojih ginu svi civili. Poslije toga "arkanovci" ulaze u džamiju i ubijaju sve one koji daju bilo kakve znakove života. Kada su završili "posao" "arkanovci" vrše nuždu u džamiji i po mrtvim tijelima ubijenih Bijeljinaca.

Brojne bijeljinske porodice u paničnom bijegu, spašavajući goli život, napuštaju grad i sklanjaju se u Janju, Brčko i druga mjesta. Arkanove jednice Srpske dobrovoljačke garde "Tigrovi" u Bosni borile su se svega nekoliko mjeseci. Iako nisu ostavljale mnogo dokaza iza sebe, "arkanovci" su, tamo gdje su dolazili, iza sebe ostavljali mrtve. A mrtvaci ne govore. Tako je bilo u Bijeljini, Bratuncu, Zvorniku, Vranjskoj, Koritniku i Brčkom. U Brčkom se govori o cifri od čak 3.000 ubijenih ljudi. Arkan to poriče u jednoj izjavi:

- Ja ne poričem da je bilo u ovom ratu zločinaca, ali garantujem da među mojim momcima ne možete naći ni jednog jedinog.

Arkana je za zločine prvi put 1992. godine javno optužio bivši šef diplomatije Lavrence Eagleburger na međunarodnoj konferenciji o Jugoslaviji u ženevskoj Palati nacija. Pozivajući se na pouzdane informacije specijalne komisije UN, Eagleburger je imenovao sedam ljudi, među kojima i Željka Ražnatović Arkana, kao vođu paravojnih jedinica SDG "Tigrovi", koje su brutalno etnički očistile Zvornik, Bratunac, Srebrenicu i Brčko. U Brčkom je, kako se navodi u izvještaju komisije UN, izmasakrirano tri hiljade bosanskih civila.

U Brčkom je Arkan primijenjivao jednu od svojih taktika, što je i bila osnovna namjena Srpske dobrovoljačke garde "Tigrovi", da brčanske Srbe uvuku u rat. Naime, tamo gdje Srbi i bosanski Hrvati nisu htjeli da se bore, dolazili su "arkanovci" da ove prve motiviraju uvjeravanjem i batinama, ili pak zločinima nad Muslimanima i Hrvatima, poslije kojih se nije imalo kuda nego pod pušku pa u rat.

U međuvremenu u brčanski garnizon dolazi nova grupa "Crvenih beretki" specijalnih jedinica srbijanskog MUP-a, među kojima i stručnjaci za psihološke i terorističke namjene kojima je u "pomoć" priskočio i Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan. Gradom je odmah prostrujala vijest o njegovom dolasku i brčanski Srbi sa olakšanjem to komentiraju:

"Fala Ti Bože, valjda će sada sve brže krenuti".

Kapetan Dragan svoj štab je smjestio u hotelu "Vidikovac" u Zvorniku, kao da je predosjećao da Brčko neće biti lak zalogaj. Od toga dana kojekavi specijalci su se ponovo razmilili po brčanskim ulicama u pratnji brčanskih SDS ekstremista, pomno kontrolirajući već ranije napravljene spiskove značajnijih objekata, ustanova, stanova viđenijih Brčaka...

Tako su se mogli vidjeti i u Tekstilnom kombinatu "Interplet", kako u pratnji Ilije Tomića i njegovog sina Milana posjećuju Vukadina Pantića, direktora ovog poduzeća, a s njim se zadržavaju u dužem razgovoru. Odmah poslije ove posjete, jednog poslijepodneva, grupa "Crvenih beretki" sa srpskim brčanskim rezervistima, inscenira zauzeće "Interpleta", upadaju u pogone, na krovu Kombinata postavljaju osmatračnicu i PAM-ove, da bi   poslije ove "vežbe" za učesnike bila priređena večera u restoranu društvene ishrane ovog kolektiva. Revoltirani ovim postupkom, radnici druge smjene muslimanske i hrvatske nacionalnosti u znak protesta napuštaju posao i odlaze kućama.

O ovoj posjeti "Crvenih beretki" sutradan je informiran Ilija Tadić, član Poslovodnog odbora Kombinata, koji poziva Tripuna Mitrovića šefa Službe osiguranja, koji ga informira da nije bilo nikakvih posjeta, jer ni jedna ni druga posjeta "Crvenih beretki" "Interpletu", nije registrirana u službenim zabilješkama. Nije, zbog toga što su tog dana na dužnosti bili radnici osiguranja srpske nacionalnosti, a Ilija Tomić doskorašnji šef ove službe.

Istog dana Brčko je obišla vijest kako Brčaci sa ulaznih vrata skidaju natpisne pločice sa imenima, kako se uređuju podrumi za skloništa i u njih unose hrana, ležaji... a glavna ulazna vrata osiguravaju. S druge strane, brčanskim Srbima preporučeno je da ne skidaju svoje natpisne pločice i da se, u datom momentu, sa svojim ukućanima okupe u kuhinji stana i na stolove stave svoje lične karte radi identifikacije i da svoja ulazna vrata ne zaključavaju. A ko se nađe iza zatvorenih vrata ili u podrumu ili je Musliman, Hrvat ili njihov simpatizer.

Tada se postupa po lozinci: "Leb se seče u podrumu!"

Skidanje natpisnih pločica sa imenima, navodno uređenje skloništa i podruma bila je samo taktika kapetana Dragana kako bi se što više Brčaka zadržalo u gradu i time bila bogatija "žetva" četničkih koljača.

U aprilu 1992. godine kroz Brčko se munjevitom brzinom proširila vijest kako je otkriven spisak na kojem se nalaze imena uglednijih brčanskih Srba koji će za samo jednu noć biti poklani, te da su na tom spisku navedeni i egzekutori koji imaju zadatak da prvo zakolju svoje najbliže prijatelje Srbe.

Nije prošlo ni par dana, gradom se pronosi nova vijest kako će biti pobijena sva djeca iz miješanih brakova. Ako se zna da je u Brčkom bilo veoma mnogo miješanih brakova, većinom između pripadnika muslimanske i hrvatske nacionalnosti, nije teško shvatiti zabrinutost tih roditelja.

Kako je atmosfera u gradu postajala sve napetija, tako su čelnici vodećih nacionalnih stranaka, predstavnici Općine i komandant brčanskog garnizona Pavle Milinković sve češće bili gosti brčanskih informativnih medija, koji su svojim izjavama pokušavali umiriti stanovništvo izjavljujući kako je brčanska regija, kao malo koja u Bosni i Hercegovini, oaza mira i da će takvom i ostati.

Potpukovnik Milinković, kakvog li licemjerstva, čak poziva sve Brčake koji se ne osjećaju sigurnim da u krugu Garnizona JNA potraže svoju punu zaštitu. Armija je, veli on, garant mira na ovim prostorima i ima samo jedan zadatak - da zaštiti Brčko i njegove građane od bilo kojeg napadača. Tom prilikom potpukovnik Milinković nije rekao na koje građane je mislio.

Rijetki su bili primjeri da se Brčacima ukaže na pravo stanje stvari. Među te primjere ubrajam i Remziju Bidžana, umirovljenog rukovodioca brčanske Topionice olova, kojeg sam poznavao sa čestih sastanaka privrednika Brčkog.

Remzija je bio čestit i pošten čovjek, pouzdan prijatelj i uživao je, kada je bio u prilici, da pomogne prijateljima i susjedima. Kada je počeo rat u Hrvatskoj na moje pitanje šta misli o tome, kratko je odgovorio: "To je bilo i za očekivati, kao što je za očekivati da će taj rat, samo mnogo krvaviji, zahvatiti i Bosnu i Hercegovinu."

Kao argumenat toj svojoj tvrdnji Remzija je vidio u stalnom narastanju srpskog nacionalizma, koji sve više prerasta i poprima oblike fašizma.

Jednom prilikom bio sam sa Remzijom na srpskoj svadbi gdje je domaćin na vidnom mjestu istakao srpsku zastavu i sliku Slobodana Miloševića. Kada je jedan srpski ekstremista podigao zdravicu u čast Miloševića, Remzija ne samo da je nije ispio, nego je smireno pokušao otvoriti oči prisutnima.

Govorio im je o lošoj politici Miloševića i zlu koje nadolazi. U tom momentu divio sam se Remziji, ali, ujedno, i pobojao da mu to prisutni Srbi neće zaboraviti.

Kad sam se u Americi susreo sa Remzijom, podsjetio sam ga na taj događaj, na što mi je odgovorio:

- Ja to, moj Admire, jednostavno nisam mogao da prešutim. Sve sam to jednom preživio. Uzalud sam pokušavao ljudima otvoriti oči i ukazati im da se krvavi četnički nož ponovo vadi iz kanija i oštri. Donosio sam im i pokazivao dokumente iz ne tako davne prošlosti. Nikoga to nije interesiralo. Čak su se mnogi Brčaci i bojali slušati šta im to ja govorim. A znaš li zašto? Zato što su se mnogi Brčaci bili pretvorili u režimske poltrone. Uzalud sam im govorio da taj režim, dobrim dijelom, vode četnički razbojnici koji su vrlo vješto bili povezani i dobro surađivali na stvaranju memorandumske srboslavije.

Eto, na primjer, među njima je bio i Novak Šolaja, koji je imao četiri strica od kojih su dvojica bili na visokim četničkim položajima. Njegov stric Šćepo Šolaja bio je četnički jurišnik koji je osobno učestvovao i rukovodio pokoljem Muslimana u Foči i Podrinju.

Zatim tu je i Milan Stefanović, tehnički rukovodilac u "Tesli", koga je taj isti Šolaja postavio za direktora "Pirometala". Milan je rodom iz Crkvine, kod Bosanskog Šamca. Čitava njegova familija je bila u četnicima. Milan se sam hvalio, kako je kao dvanaestogodišnjak, učestvovao u pljačkanju muslimanskih kuća na tom području. Iz tog perioda i danas nosi, kao svetu hamajliju, istetoviranu kamu i pištolj.

Stalno sam govorio da će nam ti i njima slični novopečeni Brčaci,doći glave. Na moju nesreću to sam uvijek govorio pogrešnim ljudima, koji su me proglasili "personom non grata". A da sam bio u pravu pokazalo se to sada u ovoj majskoj agresiji na Brčko u 1992. godini, jer je poznato kakvu su ulogu odigrali Šolaja, Stefanović, Maričić, Bojanić, Mile Gatarević Bolero i njima slični.

Hvala Bogu, negdje im se omače pa to memorandumsko zariba. Nikada više velike Srbije. Nikada, kao ove prilike, kada su imali iza sebe toliku silu i snagu - vojsku JNA, koja im je omogućavala da Garašaninov, Moljevićev i Ćosićev program realiziraju - reče mi on.

Pokušaj organiziranja odbrane od agresije

Poslije upada četnika i pokolja koje su izazvali u Bijeljini, mnogi mještani su pokušali naći spas u Brčkom. Njihove priče još jednom su opomenule Brčake da je rat zakucao i na njihova vrata, te da je potrebno napustiti grad ili organizirati njegovu odbranu. Mnogi Brčaci opredijelili su se za onu prvu varijantu i masovno odlaze u prigradska naselja sa većinskim bošnjačkim ili hrvatskim stanovništvom, a neki za odlazak u susjednu Hrvatsku. Za odlazak u Hrvatsku morali su imati ovjerene propusnice od brčanskog Štaba TO uz isključiv potpis Zvonimira Kina, jer su samo uz njegov potpis hrvatski redarstvenici dozvoljavali ulazak u ovu republiku.

Bilo je nekoliko pokušaja da se organizira odbrana Brčkog. Ali čime i kako? Još odavno je svo naoružanje brčanske Teritorijalne odbrane povučeno u Garnizon JNA, a potom je nasilno oduzeta sva vojna i mobilizacijska dokumentacija iz Teritorijalne odbrane, tako da je Brčko u samom startu već bilo obezglavljeno i onemogućeno da pruži bilo kakav oružani otpor.

Kako sačuvati mir na ovim prostorima? Kako naći izlaz iz nastale vojne i političke krize? Ova pitanja bila su stalna tema na svim sastancima brčanskih političkih partija, naravno izuzimajući SDS koji je imao drugu brigu - kako sa što manje gubitaka okupirati grad.

Problem kako očuvati mir na ovim prostorima iznošen je i na sastancima Savjeta za narodnu obranu Skupštine općine Brčko, ali je odmah, na zahtjev članova Savjeta iz reda SDS-a, na samom startu sprečavan ili skidan sa dnevnog reda zbog nedolaska predstavnika srpskog naroda kada bi se na Savjetu za narodnu odbranu raspravljalo o ovim pitanjima.

A to im je i polazilo za rukom, jer su sa Pavlom Milinkovićem, komandantom brčanskog garnizona, i Milisavom Milutinovićem, komandantom brčanske Teritorijalne odbrane, koji su po službenoj dužnosti i funkciji bili i članovi ovog savjeta, Srbi bili u većini i preglasavali ostale članove Savjeta. Tako je komandant Milinković, kada se raspravljalo o prijedlogu da se u Brčkom oformi jedinica za odbranu grada, odmah reagirao govoreći da se građani ne trebaju naoružavati, jer je tu JNA koja je garant mira i koja će štititi sve građane na ovom prostoru, a da naoružavanje bilo kojeg naroda, može mir dovesti u opasnost. Stalno je ponavljao i davao do znanja prijateć i:

- Armija će spriječiti formiranje bilo kakve oružane formacije u Brčkom. Ali, bošnjački i hrvatski predstavnici političkih partija nisu odustajali od toga da se u gradu oformi jedna oružana jedinica koja bi branila Brčko od bilo kojih napadača. Tako je negdje početkom marta 1992. godine, na prijedlog Muje Hodžića, predsjednika Saveza rezervnih vojnih starješina u Brčkom, održan sastanak na Sjenjaku, jednom od vojnih poligona, sa predstavnicima JNA koje je prevodio komandant Garnizona potpukovnik Pavle Milinković, kapetan Momčilo Petrović, pomoćnik komandanta za bezbjednost brčanskog garnizona i rezervni kapetan Slobodan Mitrić iz Brčkog.

Ovom sastanku prisustvovalo je oko 500 brčanskih Bošnjaka i Hrvata koji su se kao dobrovoljci prijavili kako bi branili ovaj grad. Na kraju ovoga sastanka predstavnici brčanskog garnizona pristali su da se u Brčkom oformi jedna dobrovoljačka jedinica od po 150 pripadnika iz sva tri naroda, koju bi obučila i naoružala Komanda Garnizona JNA u Brčkom. Brčanski SDS je odmah proslijedio stanovništvu srpske nacionalnosti zadatak da se ne javljaju u ovu jedinicu. I na kraju, kako se u ovu jedinicu prijavilo više od tristo Bošnjaka, dvadesetak Hrvata i par Srba, do oformljenja ove jedinice nije došlo pod izgovorom da se na taj način SDA i HDZ žele dokopati naoružanja.

Drugi pokušaj je bio negdje u prvoj polovini aprila 1992. godine kada je isto tako oko 500 Brčaka, većinom članova SDP-a, ponovo zatražilo od Skupštine općine da se u gradu oformi jedinica koja bi branila Brčko.

Garnizon JNA i ovaj put obećava da će naoružati i obučiti jedinicu brčanskih branitelja i zakazuje ponovo sastanak na Sjenjaku.

Sutradan na zakazanom mjestu počelo je okupljanje Brčaka buduće dobrovoljne jedinice za odbranu Brčkog. Prvim dobrovoljcima koji su došli na Sjenjak odmah je bilo uočljivo da tu nešto nije u redu i tu svoju sumnju prenosili su drugima. Pogotovu kada su uočili da su na tri strateška poziciona mjesta postavljeni mitraljezi M-84, takozvani "sijači smrti".

Kako su Brčaci pridolazili u sve većem broju, iz garnizona dolaze još četiri posade sa mitraljezima i do zuba naoružanim vojnicima koji polako opkoljavaju Brčake sa otkočenim automatima i regulatorima na rafalnu paljbu. U tom momentu prilazi jedan brčanski Srbin i tiho ih opominje da se povuku, jer im je kapetan Momčilo Petrović naredio da ih sve pohapse, a, ukoliko se usprotive hapšenju, da ih sve pobiju. Mensur Đakić i Šemso Saković preko veze upozorili su ostale Brčake da se bez ikakvog incidenta povuku i napuste Sjenjak, što im i polazi za rukom.

Posljednji pokušaj bio je negdje pred kraj aprila kada se pred zgradom Općine okupilo 400 brčanskih dobrovoljaca, tražeći od Vlade da ih naoruža.

Upravo u tom momentu trebao se održati, nakon podužeg vremena, nastavak dugo planirane sjednice Savjeta za narodnu odbranu.

Vrijeme za početak sjednice, zakazano u 10 sati, odavno je prošlo. Čekalo se na dolazak Milisava Milutinovića, komandanta Općinskog Štaba TO, i potpukovnika  Pavla Milinkovića, komandanta brčanskog garnizona.

Za to vrijeme, u nezvaničnom razgovoru i čekajući na početak sjednice, padale su primjedbe i optužbe na račun brčanskog SDS-a i Štaba Teritorijalne odbrane. Tako je u jednom momentu postavljeno pitanje dr. Milenku Vojinoviću Belom, čelniku brčanskog SDS-a:

- Dobro, zašto ste sada protiv podjele oružja? Jasno nam je zašto ste bili protiv do sada. Niste htjeli da oružje dođe u ruke SDA i HDZ, kako vi to kažete. Ali, zašto ste sada protiv SDP-a? Dole, ispred zgrade Općine, čeka 500 Brčaka, mahom članova SDP-a, koji hoće i žele da brane ovaj grad.

- Ma... ljudi moji, odgovara dr. Vojinović, ne može to tako! Ne može se oružje dati neprovjerenim osobama. Ima tu i psihički bolesnih ljudi...

- Tako znači, dobaci jedan od članova Savjeta, prije godinu dana, pa i sada, prošle nedjelje, odvukli ste kamion oružja u Sandiće i Gredice i dijelili ga šakom i kapom, mladim i starim, ludim i pametnim... Od ovih 500 dobrovoljaca ima bar njih stotinu, kako ti to kažeš, pametnih i provjerenih.

U toku tog razgovora Mustafa Ramić je održavao telefonsku vezu sa brčanskim garnizonom, tražeći da Milinković i Milutinović dođu na sjednicu Savjeta. Dobijao je uvijek isti odgovor - nema ih, negdje su na terenu.

Kasnije ću saznati da su se i Milinković i Milutinović već duže vremena "krili" u brčanskom garnizonu, a tog dana su predsjedavali sjednicom Kriznog štaba Srpske teritorijalne odbrane i SDS-a na kojoj su sa komandantima i komandirima srpske TO do u detalje razrađivali planove okupacije grada.

U međuvremenu, u salu za sjednice ulazi jedan od brčanskih dobrovoljaca, okupljenih ispred zgrade Općine, i obavještava Savjet da je prije nepun sat došao jedan oficir iz garnizona sa dva naoružana pratioca "Crvenih beretki" i da su popisali svih 500 prisutnih dobrovoljaca, uzevši im imena, adrese, brojeve telefona, njihove specijalnosti u Armiji - VES, a sve to, navodno, radi uvrštenja u jedinicu i podjele naoružanja. Brčaci su se nakon njihova odlaska odmah pokajali i sada traže od predsjednika Ramića da povuče taj spisak od JNA.

- Sada nas imaju sve na spisku. Mi i naše obitelji prvi smo na redu – rekao je brčanski dobrovoljac.

I bio je u pravu. Kao potencijalni branitelji Brčkog, koji se nisu na vrijeme sklonili, prvi su likvidirani.

Ipak, na inicijativu Mustafe Ramića sredinom aprila 1992. godine formiran je Gradski štab TO Brčko, a za komandanta je imenovan Mehjudin Jasika, rezervni major.

Autor: Admir Posavljak 

Nastaviće se...                                  

Zahtjev za podjelu grada

dzematrahic.ba