Nafaku, koju nam je dragi Allah podario,niko nam je ne može ni uzet,tako je bilo od pamtivijeka,a tako će ostati i dalje,dokle god bude ovog zemaljskog dunjaluka za nas.Jer za svakog insana koji je i stvoren po Božijim odredbama,ispisuje se  onoliko nafake, koliko mu je s Božije strane  i određeno da je ima. A mi kao Božiji robovi, dužni smo dragom Allahu stalno da se zahvaljujemo na dosuđenoj nafaki,klanjajući svaki  vakat,bez obzira u kojem poslu se našli.Ova priča koju vam prenosim, u sebi i sadrži primjer ispitivanja ljudske odanosti,vjeri i klanjanju, baš onda, kada bi čovijek bio najviše zaokupiran poslom koji  nemere puno čekati.

-Dok se bližio vakat Ikindije,pred otkupnom stanicom voća vrvio je žamor od mnogobrojnog pristiglog  svijeta, sav taj narod se sabrao čekajući podjelu gajbi, za  branje sazrelih šljiva kanade.Koliko su se više tiskajući sbijali jedno uz drugo,narod ili kolone traktora,i još kojekave druge mehanizacije, nikom nije bilo važno.Najvažnije je bilo da budeš među grupom ljudi, koja bi trebali dobiti određenu količinu gajbi, za sutrašnje branje voća.A gajbi bi uvjek nekom falilo,pa bi se skupljen svijet prosto otimao za njih,ponekad bi izbile i svađe i pokoja ljuta prepirka.
-Izgleda mi moj Husnija, da ja i ti nećemo sutra ni brati šljivu,jer koliko vidim dan prolazi,a od kamiona sa gajbama, nejma fajde.-začu se jedan skromni glas, pedesetogodišnjeg muškarca, sa crnom beretkom na glavi.U njegovom iskreno, zrelom govoru moglo se jasno zaključiti, da je on već i izgubio nadu u dobijanju gajbi za sutrašnju berbu šljiva.
-Ma moramo dobit,pogotovo ti,juče nisi dobio ništa,i ako ne dobiješ za sutra,šta ćeš onda,propašće ti šljiva.-dočeka ga ljutito stari poznanik,koji je  bio sa svojim ponašanjem  u svemu sušta suprotnost, skromnim osobinama komšije Adnana.
-Čekamo evo od podne,dva put su nam govorili doćiće za sahat,dva,i opet ništa,vrijeme proleti a mi ni jednu gajbu ne dobismo.-nastavlja skromno,pošteni Adnan razočarano da razgovara sa ljutim komšijom.
-Ne,ne....mi moramo dobiti i nejma druge!-uzviknu još više ljutititi Husnija, dok mu i krupni kažiprst, desne ruke prijeteći ljulja, iznad svih glava okupljene grupe svijeta oko njih.A u njegovim crnim očima, garavije boje ,od boje Mramorskog uglja,razbukta se i veliki plamen ljutnje,toliko, da su mu iskre tog plamena prosto frktajući iskakale iz njegovih očiju.
-Nemoj se toliko ljutit komšija,jer i ovi što primaju šljivu,prime onoliko koliko im drugi narede,a ako potražnja za šljivom nije velika,onda ni on nemere puno otkupit.
-Ma šta da se ne ljutim,mi smo snjim udruženi i on mora od nas otkupit sve do zadnje kile,il mu nejma druge!!-nastavlja ljutiti Husnija da se iskaljuje svojom vikom, da se mnogi i okrenuše na tren prema njemu.No samo na tren,jer opet sve poprimi uobičajnu sliku mrmorećih komentara,pokoje šale i smijeha,i još mnogih drugih priča na koje bi se ko nakastio i da kazuje,skraćujući na taj način dugo čekanje gajbi,i kamiona koji bi trebao dovuć te gajbe.Ubrzo se sa obližnje,Maočke džamije začu učenje ikindijskog ezana,na što se prvi osvrnu pobožni Adnan i reče.
-Eno uči ikindija, odoh ja da je klanjam, a i ne vrijedi mi čekat, jer vidi koji smo po redu,i kad bi sad došle gajbe mi njih nebi mogli  ni dobit.
-Ma pusti namaz,klanjaj poslije,a iako ga preskočiš moreš ga kasnije naklanjat!!-nastavlja srditi Husnija da se ispoljava svojom ljutnjom,ne mareći ni našta osim da dobije gajbe za berbu šljive.
-Ja odoh komšija da klanjam,jer ne znam šta me sutra čeka,a ti znaš da nebi trebalo propustit ni jedan vakat klanjanja,a pogotovo ikindiju.A što se tiče šljive , biće i za mene valjda neke druge nafake da je oberem,a mislim da je i pojaka, pa može malo sačekat.-kad to reče, skromni Adnan se pozdravi sa komšijom, upali svoj traktor i ode.
-Hajdi,hajdi klanjaj ti ikindiju,al će ti zato propast tvoja šljiva!!-ne posustaje Husnija da viče ni za Adnanom, iako se od buke komšijinog  traktora ništa drugo nije moglo ni čuti. Malo kasnije,vidjevši praznu prikolicu traktora,i svog čovjeka Hazema je u trku izašla napolje i uz povik dočekala čovjeka na kućnom pragu.
-Adnane...đe su ti gajbe...ti haman pobjego,nisi mogo više čekati...!-dok je Hazema ljutito vikala na čovjeka vjetar se poigrava sa njenom šarenom mahramom,koja ju je svojom veličinom gotovo svo lice kamuflirano skrivala svojim šarenilom crvenkastih boja.
-Nisam mogo više čekat,svijeta je kamara,a gajbi nejma,a ako i dođu to će biti podijeljeno samo malom broju,pa ja opet nebi dobio.Nego odoh ja da klanjam ikindiju u džamiji,a valjda za nas bude neke nafake,i da mi oberemo svoju šljivu. Najviše bi volio obrati sve,a ne nako da berem pomalo,ko što se bere u otkupnom magacinu.-ništa mu na to ne odgovori pomalo ljutita žena,već samo nezadovoljno dodade, gledajući ka bistrini neba iznad glave.
-Jarabi...jarabi....-pa se ćutke vrati u kuću.
-Spremi ti meni haljinku da se presvučem,i da čist odem u džamiju,a daće nam dragi Alah spas,jer mu se ja stalno molim,i zahvaljujem na njegovoj pomoći .-nije se priča nikakva više čula,žena ga iz poštovanja posluša,i on brzo ode u seosku džamiju da klanja ikindiju.Vrijeme je polahko teklo,nebom se popodnevna žega započinjala malo da stišaje,i nadolazeće predvečerje odavalo je jedan val svježina.
-Selam alejkum Adnane.-začu se ljubazni pozdrav srdnjovječnog muškarca,koji se odnekud iscrta pred pogetim likom skromnog Adnana,koji je upravo dolazio u čaršiju,ostavljajući obližnju džamiju za sobom u kojoj je klanjao ikindiju.
-Alejkumu selam.-odgovori mu ljubaznim glasom Adnan, dok mu se uprte oči ispod gusto i pomalo sijedih obrva,začuđeno zagledaše u još neznano lice srednjovječnog muškarca.
-Reče mi neki poznanik iz čaršije,za tebe,i za tvoje bašče šljiva,kaže da imaš četiri njive pod šljivom,pa sam mislio da ih sutra pregledamo skupa,i da se dogovorimo za cijenu,pa da ja to sve otkupim od tebe.-govor neznanog mladića dosta je odskakao od uobičajnog govora komšiluka,i okoline,vidlo se jasno da je došao neđe iz daleka.
-Ako si stvarno zainteresovan bujrum,sutra dođi mojoj kući,i mi ćemo skupa do njiva,a i njive su blizu glavnog puta,pa ćemo lahko da ih obiđemo,i pregledamo skupa.A za cijenu ćemo se međusobno dogovorit.
-Važi, dogovoreno, eto mene sutra oko deset časova, objasnili su mi đe ti je i kuća, pa ću vas lagano nać.-čovjek se samo još srdačno pozdravi, sa još uvijek pomalo iznenađenim Adnanom,i ode svojim automobilom dalje. Adnan  još na tren u čudu gleda za crnim golfom trojkom i neznanom čovjekom u njemu,koji se brzo izgubi sa vidika,odlazeći u pravcu grada Brčkog.
-Hanuma....o...ženo....!-uzviknu stari Adnan čim kroči u kuću.
-Jarabi...jarabi...šta ti sad bi,prije džamije bio si posve loše volje,a sad kad se vraćaš iz nje,ti povikuješ ko na nekom veselju.-dočeka ga zbunjena žena i osta da znatižljno gleda u njegovo sitno lice,vesele oči i razdragane obrve.
-Prodajem sutra našu svu šljivu ženo...eto što sam veseo,sutra čovjek dolazi da kupi svu šljivu,i da nam odmah plati, tako sam ga razumio.
-A cijena,kolko će platit?-nastavlja žena da ga ispituje, kako bi se uistinu i uvjerila u njegovu priču.
-Za cijenu ćemo se dogovorit sutra,tako mi je reko,a iako nam rekne jeftinije od ostalih nakupaca,važno mi je svu da nam kupi,i da mi odmah da pare,jer dobro znaš kolko nam novac treba,za nas i našu djecu.
-Pa ako bude tako,neka je,samo dobro pazi na novac kad ti bude plaćo,da kojim slučajem nebi osto bez novca,a da ti on kobajagi plati,ima takih ljudi,dobro gledaj.-dogovor je pao i sa kupcima šljive,i sa ženom pa je presretni Adnan cvao od sreće.Sutradan svanu,dogovor se obistini kupac dođe,obiđe bašče i reče.
-Eto gazda,pregledali smo bašče,ja sam zadovoljan rodom šljive i kupujem ti sve,ti je samo oberi a ja dolazim sa kamionom sve tovarim i vozim,a tebi samo pare ostavljam.A što se tiče cijene,kolko bude u magacinu,ja ti na to dodajem još pet feniga,i plaćam u kešu.-učtivo,iskusno i poslovno dogovor je pao,a kako se dogovoriše tako i bi. Prošlo je nekoliko dana,a Adnan srete komšiju Husniju i upita ga.
-Jesil završio sa branjem šljiva?
-Ma kaki,daju mi pomalo gajbi i tek sam pola šljive obro!!!-rasrdi se komšija čim ugleda Adnana.
-Ja sam svoju kutariso svu,juče sam prodo jednom čovjeku od Gradačca,našo dosta berača,i kutariso je svu. Jesil vidio kako je lijepo otić da se klanja ikindija, jer to mi je i pomoglo da se sretnem sa nakupcom,koji mi kupi svu šljivu odjedno,i što je najbolje platio mi sve u kešu,na licu mjesta.-ne skidajući smiješak zadovoljstva Adnan komšiji Husniji izbifla sve u slast.
-Kolko ti je platio?!-nastavlja ljutiti komšija Adnana da pita.
-Bogami pedeset feniga skuplje nego u magacinu,i eto ti moje sreće i nafake,dobio sam je tamo đe sam se najmanje nadao da je dobijem,ispred džamije,i odmah poslije klanjanog vakta.Jesil vidio,kako je vrijedno klanjati ikindiju i sve ostale vakte,a ne odgađati kao ti. Alahimanet komšija.-rastade se presretni Adnan sa ljutim komšijom,koji osta za njim u svojoj huji da se kuha od muke.Možda mu ostane za pouk, koliko ko je bolje kad se klanja na vrijeme,a ne da se ostavlja za poslije,jer nikad se nezna šta te sutra čeka.

dzematrahic.ba