Već mjesecima je česma u muškoj avliji kuće Hadžišabanovića na Kovačima bila suha. Ratno je vrijeme i u cijeloj sarajevskoj čaršiji pijaća se voda mogla zahvatiti samo na dva mjesta: s jednog tanjeg u prisoja i drugog debljeg i hladnijeg mlaza izvora u osoja strani sarajevske čaršije. Oba vidljiva kao na dlanu. I nijedan blizu kuće čija je bašča, natkriljena ženskim hajatom i zaklonjena zidom muške i ženske avlije, svehla poput čehre u ostarjele cure. Vrijeme je trpnje.

Čim bi stao uz sipljivu avlijsku pipu, a prije nego počne abdestiti, Ešref-efendija bi prvo prstima dotakao ibrik spušten u kameno korito česme.

Ako je hladnjikav, učenik mu je Arif i ovaj put vodu donio otud sa bistričkog osoja-izvora što se vidi sa doksata kuće kada na njeg gledaš u liniji sa džamijskom munarom. Tako, umjesto vode iz presahle mahalske Bijele česme, iz starinskog bakrenog suda bila je vrelina Arifovog poštovanja prema svom nadaleko čuvenom učitelju kaligrafije.

Kažu, Ešref-efendi je na ovaj naš svijet došao na pomalo neuobičajen način: nakon samo sedam mjeseci zrijenja ispod majčinog srca, umotan u košuljicu, izašao je na dunjaluk da pogleda majku u oči.

Tog prvoseptembarskog dana 1924. godine u Kovačevcima blizu Glamoča, pojavilo se biće kojeg je čekalo ime Ešref, što znači najugledniji. Samo što je zaplakalo, dijete je odmah prstićima desne ruke dotaklo svoj ljevi obraz. (Od tada navada da sve prvo prstima svojim opipa.)

Kasnije mu je, osim u svjetovnom školovanju, sve bilo zdesna nalijevo: desno mu uho slušalo što lijevo prečuje, a još u dječaštvu, od predanog mektebskog učenja, desna mu zjenica malo više zaplovila prema lijevoj. Već u pubertetu, lijevo mu je rame, kao otežali tas na vagi, vidljivo preteglo od desnog ramena.

Od švapske ratne huke, a potom služenja partizanske vojske, žuč mu prskala srčane zaliske, a desno plućno krilo sušica probušila. Za sinijom il’ stolom, desnom je rukom unosio kašiku, a lijevom stranom usta žvakao hranu.

Dok bi uznesen aškom hodio ispod mladog mjeseca, desna bi mu noga pravila duži iskorak i vazda za mjeru stopala preticala lijevu nogu. Udisao je na desnu, a nos ispuhivao na lijevu nozdrvu.
Kao intuitivna i brižna osoba radio je i razmišljao pod dominacijom desne strane mozga koja je upravljala lijevom stranom njegovog tijela. Pokrivalo za glavu, kapu bjelicu koju je skidao samo za vrijeme noćnog počinka, nosio je na svom tjemenu blago zakrenutu na lijevo i u džamiji, i na fakultetu, i u Institutu, i na sokaku, obavezno tokom sunet događanja i na dženazama.

Nakon četiri decenije, opet je ljudska pogan svojom pomamom stvorila ratnu huku. Almasa Hadžišabanović, jedina nasljednica stambene graditeljske cjeline proglašene nacionalnim spomenikom, sklonila se sa svojim Ahmedom Bajraktarevićem u halvat odaju kuće Hadžišabanovića iz Očaktanum sokaka na Kovačima, a sve druge odaje ustupila je ekipi dokumentarno-igranog filma “Sarajevo zdesna nalijevo”.

Nakon što bi klanjao na doksatu kuće – bivšem ženskom čardaku, Ešref ef. Kovačević bi sjeo za rezbaren sto od trešnjinog drveta na kojemu je stajao uredno posložen pribor za pisanje. Umočio bi pero u tintu il’ tanjirić s rastopljenim zlatom i s bismilom započeo tvoriti levhe, zdesna nalijevo, po drvetu, papiru il’ svili ispisivati sure i Kur’anske ajete, knjige… Ubrzo se svojim umijećem svrstao među nadaleko najbolje kaligrafe islamske umjetnosti.

Kako je molio i disao, tako je pisao. Svojevremeno je u istanbulskoj Plavoj džamiji ispravio nečiju kaligrafsku grešku, a koju desetljećima niko do njega nije primijetio na lampi koja se nalazila ublizu desno od mihraba.

Helem nejse, dok je Ešref-efendi, već obolio, ali smiren i koncentrisan, pred filmskom kamerom koja snima, svog učenika Arifa podučavao kaligrafskom ispisivanju harfova, po bašči, te muškoj i ženskoj avliji su se razigrali bogati trgovac Mustafa, partizanka Azra, Hamdibeg, pekar Hamo, Jozo, Zora, Jevrejka Luna, Zijo, Lorenco i drugi likovi iz filmova “Azra” i “Miris dunja” Mirze Idrizovića, Zlate Kurt i Zuke Džumhura.

Da bi sve podsjetili na to kako je opet ratna (1993) godina, pojavili su se i Valter, Zis, Šindler, urar Kemo – likovi filma “Valter brani Sarajevo” Hajrudina Šibe Krvavca, još jednog sarajevsko-partizanskog antologijskog filma čije su mnoge scene snimane na minderlucima i perzijskom tepihu s motivom kraljice od Sabe u kući bivšeg bogatog trgovca i vlasnika pilane Hadžišabanovića.

Dokumentarno-igrana filmska priča “Sarajevo zdesna nalijevo” u kojoj Ešref ef. Kovačević kaligrafski ispisuje sedam riječi (krv, voda, vatra, svjetlost…) koje arabeskno slikovito opisuju muku ratnog Sarajeva, baš kao u sufizmu kada kroz sedam mekama prolazi duša na svom putu za ahiret, švenkajući zdesna nalijevo između života i smrti je pronašla svoj put i na filmskom platnu se ukazala te iste godine u engleskom gradu Birmingham – važnom uporištu radničkog pokreta u 19. stoljeću.

Dok je junak filma dobrovoljno bolovao Sarajevo, film o njemu i njegovoj bolesti prikazivale su brojne svjetske televizije.

Drugomartovskog dana 1996. godine, uzdignute ruke hiljada građana Sarajeva s poštovanjem i dugom prenijele su tabut sa derviškom kapom bjelicom do harema sarajevske Sarač Ismailove džamije i nakšibendijske tekije gdje je i ukopan profesor Ešref ef. Kovačević.

Kažu, baš je tog dana potekla voda iz Bijele česme na Kovačima, presahla prvog dana rata.

Još kažu, prve kapi su joj bile u obliku kaligrafski ispisanih harfova i poput suza od biljura su padale na bijelu kamenu levhu u obliku korita bijele česme.

P.S. Moj autorski film “Sarajevo zdesna nalijevo” u produkciji BHT-a i Islamic Reliefa snimali smo tokom ratne 1993. u kući Hadžišabanovića koja je, nažalost, nakon eksplozije plina, 2009. godine, izgorjela.

da mogla zahvatiti samo na dva mjesta: s jednog tanjeg u prisoja i drugog debljeg i hladnijeg mlaza izvora u osoja strani sarajevske čaršije. Oba vidljiva kao na dlanu. I nijedan blizu kuće čija je bašča, natkriljena ženskim hajatom i zaklonjena zidom muške i ženske avlije, svehla poput čehre u ostarjele cure. Vrijeme je trpnje.

Piše : Šemsudin Gegić (Faktor )