U veoma vrijedne islamske spomenike materijalne kulture slobodno možemo uvrstiti i zbirke muslimanskih ženskih nošnji koje su se čuvale u nekim kućama u Zvorniku • Na predmetima ove nošnje mogu se uočiti karakteristike načina odijevanja tipične za turskoosmansko vrijeme s kraja XIX vijeka, kao i kasnije nastale promjene u periodu poslije 1914. godine sve do Drugog svjetskog rata • Danas od starinske nošnje nema ni traga po selima, čak je i u sjećanju starih ljudi iščezla • Vrlo je mali broj ljudi i žena koji pamte ovu nošnju i mogu nešto o njoj reći

Zvornički majstori su odjeću izrađivali od različitih materijala, što je zavisilo od ekonomskog stanja kupaca. Terzije su nošnju izrađivale od čohe, kadife, svile, svilenog brokata, somota i atlasa, ukrašavajući ih srmom, metalom i svilenom bikmom, kao i svilen­im koncem (ibrišimom i klobo- danom) i gajtanom, sa najčešće vegetabilnim, a rjeđe, geometri­jskim i drugim motivima. Svečanim danima kod kuće i u drugim svečanim prilikama izvan kuće bogate bi muslimanke bile u potpunom sjaju svoje nošnje. Djevojačka je nošnja bila, međ­utim, jednostavnija, podesni ja i više upriličena za izlaske van kuće.

Na djevojci su bile svilene gaće ili od ćerećeta, duge košulje zlatom vezene, šalvare, ječerme, anterija ili dolama, fermen, čevken, čurčić, čurđijaca ili čurdija, sve od svile i kadife, spremljeno upravo neopisivim raskošem. Sve su te haljine bile bogato zlatom izvezene od skupocjenog materi­jala, jer su više isticale bogatstvo zlata, negoli samu djevojku. Oko pasa su nosile pafte od pravog bisera ili dolame od srme i zlata, a na vratu debele presukane bis­ere i dvije-tri ogre žutih dukata. Na glavi je stajala kapa s biserom i zlatom vezena ili filigrani rađenim tepelukom. S tepeluka bi visile dugačke kite od svile, a nad čelom niz zlatnih dukata. Katkad je kapa mjesto tepeluka posve bila gusto prekrila jedno po dru­gom nanizanim dukatima, u nekoliko redova. Više čela, na kapi bila je grana od dragog kamenja. Kosa je bila svijena pod kapu, a katkad i oko nje umotana. Pletenice su ponekad bile spuštene niz pleća, a na glavi je bio fesić sa cvjetkom ili granom od zlata i sa dragim kamenjem. Na nogama su nošene vunene šarene arnautske čarape, zv­ane "drame", a zlatom vezene terluke (neka vrsta papuča), obično od kože, ili tahta- papuče. Terluke su bile vezane samim zlatom, rjeđe srebrom i okićene zlatnim kiticama i bombarima.

Ova se odjeća veoma čuvala, te je često prelazila od majke na kćer kroz više generacija. Ćim se skinula, složila bi se i ostavila u sanduk, kojih je bilo u svakoj kući po nekoliko. Ti su sanduci bili rađeni obično od orahova drveta i često vanredno lijepo šarani u relje­fu sa raznoliko polihromo boj- adisanim kapicama na unut­rašnjoj strani.

Ni siromašniji svijet nije mn­ogo zaostajao za bogatim, nego se i ovdje gizdalo, često i više nego što se moglo i smjelo. Gizdanje je dotle došlo da je i sama turska vlast nekoliko godina pred austrijsku okupaciju zabranila preveliko rasipanje novca na gizdanje, koje je bilo uzelo maha po cijeloj Bosni, pa i šire na Balkanu.

Šamija

Ovo je tipično orijentalni dio od­jeće, koji je primljen od Turaka veoma rano, a u odijevanju zvor- ničkog stanovništva se zadržao  veoma dugo, pa ga i danas srećemo, ali isključivo kod starih muslimanki.

Šamija je dobila ime od perzijske riječi "sama", što znači "pokri­vati". Ova mahrama se izrađuje od tankog pamučnog materijala i šarenog bojadisanja vegetabilnim motivima. Po ivicama je ukrašena kerama, isprepletenim od svil­enog konca raznih boja također u vegetabilnim motivima.

Šamija je dio svakodnevne blag­danske odjeće koju su nosile udate žene obavezno, a sreće se u odije­vanju djevojaka najčešće kao dio radne odjeće. Nošena je tako što se preklapa po dijagonali i dobila je oblik trougla sa istim, naspremnim stranicama, pa je najdužom stranom zabrađivano lice.

Anterija

Oblači se na košulju i ječermu, a pa­dala je do zemlje. Razlika je između dolame i druge anterije sanjo u tkanini. Dolama je od teške kadite ljubičaste, crvene, rjeđe i zelene boje. te je bogatije izvezena zlatom, terija od svile sa ispupcenim vezo zove se "snnadal" a od atlasa i ruko; vezena "išlema", dok se ona vezena svilom i zlatom zove "tefebaš".

Dolama

U dolamama su, u, 'većini, razrezani rukavi i previše samo otraga, pa se nisu navlačili,.već su visili niz ramena ili bi ih n leđima zaturili unakrst. Dolam su po rubovima opštivene zlatni gajtanom na kanatu. (valovit Rubovi su još osim gajtana i opšiveni zlatnini Širokim širit Po dolami je vež na način g Većina dolama i anterija r, ana je odozgo uz oba skutap; do pod pazuha,_vđa se mo||M

zabaciti kad se sjeda.

Čatkija i duvak

Ovo su dva djevna predmeta koja su u uskoj vezi sa svadbenim i predsvadbenim svečanostima..

Čatkija (od turske riječi "džatki", jest mahrama od tankoga svilenog  platna kvadratnog oblika, uvijek crvene boje, po ivicama ukrašena, koju su nosile isprošene djevojke u vrijeme predsvadbenih svečan­osti, tj. za vrijeme kne.

Fermen

Ova odjeća se oblači na dolamu ili anteriju, a rezao se od kadife ili čohe. On se nije sapinjao, nego je otvoren.

Čevken

Odjeća čevken je posve slična fermenu, ali s rukavima, koji vise niz pleća. Čevkeni su se rezali od kadife, čohe i brokata.

Libada

Ona je slična salti, samo je mnogo širih i nešto dužih rukava.

Dimije

Dimije ovog kraja, kao sastavni dio ženske odjeće, rađene su po ugledu na dimije u Sarajevu. Rađene su od različitih materijala, a najčešće od svile, čohe (bogatiji), svilenog brokata i dr. gotovo uvijek u raznim bojama.

Ispod dimija obavezno se nosi „fistan“ – kratka ženska suknja. Dimije su nošene (a još se i danas nose) i kao svakodnevni i kao reprezentativni odjevni predmet.

Tulbent mahrame

Uz tobolos nosila se i "tulbent" mahrama. Ona je svojim jednim uglom kačena za pojas, i to sa lijeve strane. Kao trobolos, i ona je izobičajena, a danas se uopće ne sreće u odijevanju ženskog Stanovništva. Rađena je od tan­kog pamučnog platna kvadratnog oblika. Obavezno je ukrašavanje vezom od svilenog konca.

Jelek

Kao dio ženske, građanske nošnje posebno je interesantan jelek, gornji odjevni predmet. Jelek su nosile i starije i mlađe musli­manke Bošnjanke. Nošen je u svim prilikama, s tim što su se u blagdanima nosili najrepr­ezentativniji primjerci. Posebnih razlika u kroju nema, ali postoje u bogatstvu ukrasa, koji su, naravno, uvjetovani različitim ekonomskim stanjem vlasnika. Jelek je rađen najčešće od šam­ota i čohe, gotovo redovno, lju­bičaste ili crvene boje. Korijen je iz dijelova sa malim izrezom za vrat i dubokim za grudi. Oni najvredniji primjerci bogato su ukrašavani žutim klobodanom po čitavom polju. Manje vrijed­ni jeleci su ukrašavani po pojedinim dijelovima jeleka, kolobodanom ili svilenim koncem.

Jelek predstavlja ljetni odjevni predmet, a nosio se i zimi, ali u kući, ili ispod nekog drugog  gornjeg dijela odjeće.

Jelek se i danas sreće kao predmet, o nekom blagdanu kod starijih žena.

Terluk

Terluk je gornji haljetak pravljen sateoa_? zvonasto krojen vima jkoji su upravo eni. Sprijeda je bio dug do koljena, a zakopčavao se nizom metalnih dugmadi. Oko krajeva rukava (u vidu manžetni), izreza za vrat i džepova (nalazili su se na kukovima) rađene su ovalne kom­pozicije od crnog, svilenog gaj­tana. Teriuk je ime dobio od turske riječi terluke koja označa­va ženske papuče (?)

Hifzija Suljkić (iz knjige "Islam u bošnjačkoj narodnoj poeziji")

NASLOVNA SLIKA FOTO ILUSTRACIJA