O MEVLUDU (ispr. MEVLID, što znači rođenje – u ovom slučaju Muhammeda, a.s.) u našoj literaturi najčešće susrećemo napise historijskog i književno-umjetničkog sadržaja. I to, u ne baš bogatom opusu. Malo je ili skoro nikako onih koji se bave mevludom iz analitičko-praktičkog ugla. Ovaj rad, skroman je pokušaj takve vrste.

Mevlud kao izraz neseblčne ljubavi prema Muhammedu, a.s. On, dika svjetova, milost upućena čovječanstvu, vjesnik posljedne Božije Istine, permanentno je ostao objektom ljubavi svojih sljedbenika od dana kada je u pećini Hira primio prvu Božiju poruku pa sve do dana današnjeg. Duboko smo uvjereni da će tako biti do samog Kijameta. Tu svoju ljubav muslimani su tokom povijesti manifestirali na različite načine. Oni prvi – njegovi ashabi, pretočiše je u iskreno slijeđenje njegova puta, u spremnost da žrtvuju sve – pa i život, zarad očuvanja islama i zaštite života svoga Poslanika; pretočiše je u svakodnevno dijeljenje dobra i zla s njim. Onim potonjim, koji volješe Poslanika više od svojih porodica i sebe samih, ostade da svoju ljubav iskazuju kroz dosljedno prakticiranje njegova sunneta, kroz pjesničko-poetsku maštovitost, kroz neumorno učenje salavata, recitiranje hvalospjeva itd.

Mevlud, kao specifični i autentični oblik književno-poetskog izraza, nastao je svakako kao plod nesebičene ljubavi prema poslaniku Muhammedu, a.s., ali i kao rezultat pjesničke težnje da istu ovaploti i ovjekovječi. Naši mevludi gledano iz analitičko-praktičkog ugla, mevludi, kakve mi danas imamo, svakako su jedna od najkontroverznijih komponenti naše vjerske prakse. Mi se ovdje nećemo baviti historijskom dimenzijom ovog slučaja, niti imamo namjeru svrstati se među one koji su previše kritični, i koji mevludu oduzimaju svaki legitimitet tvrdeći kako nema pozitivnih, dobrih bid’ata(novotarija). Mi prihvatamo da proslavljanje mevluda ima status bid’atun haseneh (pozitivne novotarije), kako to smatra najveći broj islamske uleme. No, nikada se nećemo pomiriti s tim da on ima status farda, kako je to najčešći slučaj kod Bošnjaka. A da paradoks i nesreća budu veći, pojedini fardovi imaju status ibadata. Smatramo da je došlo vrijeme  Bošnjacima kazati istinu. Ovo je inače vrijeme njihove svekolike spoznaje i otrežnjenja. Mi više ne smijemo biti zadovoljni sa činjenicom da nečije činjenje mevluda bude njegova jedina veza sa islamom. Nekada smo to tolerisali i pravdali, i možda nismo puno griješili Medutim, danas Bošnjak mora znati da bez namaza, posta, zekata i hadždža nema muslimana uopće, da bez izvršavanja vadžiba i sunneta nema muslimana u punom smislu. On takođe mora znati da je uslov rečenom još i potpuna apstinencija od teških i velikih grijeha. Bošnjak mora znati da se čarobnim štapićem ne stiče džennet niti postaje mu’min. To je proces koji podrazumijeva uklapanje kompletnog čovjekovog djelovanja u islamske norme. U islamu ne prolaze ekscesi uz pomoć kojih se želi zadobiti status koji dotičnom ne pripada. U tom kontekstu treba sagledavati i mevludske obrede.

Ako je mevlud samo jedan eksces u životu čovjeka, onda je to uzaludan posao. Drugim riječima: ako čovjek koji ne obavlja namaze, ne posti, zekat ne dijeli itd., upriliči mevlud u svome domu želeći time kompenzirati sve propušteno, onda on treba znati da s time nije postigao ništa i da se islam od toga uopšte ne sastoji.

S druge strane, ako je mevlud rezultat iskrene ljubavi prema Poslaniku i dosljednog čuvanja njegovog Sunneta, onda se dotični može nadati da mu to bude upisano kao hajr djelo i da se njegov ugled kod Allaha dž.š. time uveća.

Piše: Mustafa Gobeljić (Članak je objavljen u časopisu Hikmet 1994. godine)