U napadu 9. i 10. novembra 1924. godine učestvovalo je približno dvije hiljade “osvetnika” koji su bošnjačka naselja prethodno opkolili u prstenu prečnika od oko dvadeset kilometara.

Taj zločin genocidnih razmjera u nekim se segmentima, zbog brutalnosti, okolnosti i općih društvenih odnosa, razlikuje od onih ranijih i kasnijih masovnih ubistava Bošnjaka jer je počinjen u mirnodopskim uvjetima.

Prema crnogorskoj historiografiji, Crnogorci su tada vršili silovanja žena i morbidna ubijanja djece, slabih i nenaoružanih ljudi, što je do tada bilo nezamislivo. Svi raniji zabilježeni zločini bili su spram ovog “dječija igra”.

Ovaj genocid posljedično je prouzrokovao etničko čišćenje i egzodus Bošnjaka iz bjelopoljskog kraja, ali i šireg područja Sandžaka, uglavnom u Tursku. Ni danas se ne zna tačan broj žrtava niti je za ovaj zločin bilo ko odgovarao jer nikada nije provedena istraga.

istraga.

Prije samog napada i prije nego što će biti ubijen Boško Bošković, vlasti Beograda i Cetinja proveli su akciju prikupljanja oružja od Bošnjaka. Pretresene su sve bošnjačke kuće i oduzeto je oružje. Nakon dva dana, u montiranom procesu ubijen je Boško Bošković, tadašnji načelnik Kolašinskog okruga. Njega su po tajnom planu i nalogu vlasti ubili Vasojevići, komite Todor Dulović i Dimitrije Bulatović. Na sahrani Boškoviću u Kolašinu za ubistvo je optužen odmetnik, a za Bošnjake prvak i junak Jusuf Mehonjić. Poslije se ustanovilo da je Mehonjić u to vrijeme bio u Albaniji. Prvo su bošnjački prvaci uzeti za taoce pa zatim pobijeni. Oduzeto oružje od Bošnjaka “u pohodu na Turke” predato je Crnogorcima i Vasojevićima.

Niko se od Bošnjaka nikad više nije vratio u Šahoviće. Zemlja im je rasprodata ili oduzeta. Raselila su se brojna plemena Kolašinaca, Mekića, Drpljana, Hadžibulića, Kolića, Kalića, Hota, Hasića, Alomerovića, Mušovića, Kovačevića, Hamzića…

U općem napadu razularene rulje spasili su se samo oni koji nisu predali oružje, iz sela Graba. Oni se nisu odazivali pozivima žandara, a ostrašćena masa, čak ni u općem napadu, nije ih smjela napasti.

– Bošnjaci u Bosni i Sandžaku se nisu držali iskustva iz Šahovića

U Šahovićima se ni danas ne nalazi spomen obilježje ovog zločina genocidnih razmjera za koji bošnjački historičari kažu da je “Srebrenica prije Srebrenice”

Filozof i publicista iz Plava, prof. dr. Šefket Krcić, istraživač i autor mnogih djela na temu ovog zločina objavio je poemu “Šahoviča zemlja”, napisanu na osnovu autentičnih lazivanja čkanova proodica stradali u pokolju.

On je podsjetio da za pokolj u Šahovićima niko nije odgovarao i da ni tadašnja Kraljevina Jugoslavija, a posebno država Crna Gora nikada nije uputila izvinjenje zbog ovog zločina.

“Taj zločin je velika opomena za Bošnjake jer više ni jedan insan bošnjačke nacionalnosti ne živi više u tom mjestu. Niše ne može zamijeniti tragiku ljudi i okolnosti pod kojima su ubijani”, ocjenuje profesor Krcić i podsjeća na svirepost koljača koji su jednog od Bošnjaka, čekajući da završi s klanjem kurbana, čekajući da završi, živog odrali i rasjekli.

Prema njegovim riječima Bošnjaci u Bosni i Sandžaku se nisu držači iskustva iz Šahovića i njihovo istrebljenje je trajalo tokom Drugog svjetskog rata u Bihoru i nadalje, od Plava do Srebrenice.

“Šahovići su bili Srebrenica prije Srebrenice. jedino se uz međunarodnu podršku može doći do novog pokreta kako bi se priznao genocid i Šahovićima”, ukazao je Krcić.

O Šahovićima je pisao Milovan Đilas koji navodi da je kao glavni uzrok za ovako svirep i nečovječanski odnos prema Bošnjacima, svakako, ležao u mentalitetu stanovništva: urođena vjekovna mržnja prema Turcima, želja za osvetom svega što su navodno muslimani u prošlosti učinili Crnogorcima, kao i pohlepa za zemljom koju su porobili Turci poslije bitke na Kosovu u 14. stoljeću. Crnogorci se za ovo nisu naročito organizirali, oni su se spontano stavili pod komandu penzioniranih oficira koje su putem pronašli.

Đilasov otac Nikola, žandarmerijski oficir, i niz njegovih rođaka učestvovali su u genocidu.

U djelu Land Without Justice (London, 1958) Đilas je, između ostalog, napisao:

“Takvog osvetničkog pohoda nije nikada bilo. Čovjek nije mogao ni slutiti da je tako nešto moglo biti sakriveno u takozvanoj narodnoj duši. Pljačka iz 1918. godine bila je prema ovome nevina dječija igra. Većina ovih krstaša stidjela se kasnije svojih djela. Ali ona ih učinila. Takođe i moj otac, koji nije imao osobitih svirepih naklonosti, u najmanju ruku ne više od svih drugih Crnogoraca. Nikada poslije nije htio o ovome da razgovara. Žalio je svoje učestvovanje u ovoj akciji, kao jedan pijanac koji počini zločin i kasnije se otrijezni.”

Crnogorske vlasti su do sada, u nekoliko navrata, zabranjivali okupljanje i obilježavanje godišnjice zločina u Šahovićima.

Memorijalni marš o stradanju Bošnjaka u Vranaćkoj dolini (Šahivćima i Pavinom polju) organiziran je 2011. i 2012. godine.

bir.ba