(Mehmed-beg je rođen i Vitini kod Ljubuškog, 1839  a umro u Sarajevu, 1902)

Prošlo je 180 godina od rođenja Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka jednog od najagilnijig nosilaca bošnjačkog kulturnog i društvenog preporoda u drugoj polovini devetnaestog stoljeća.

U zahtjevnom poslu emancipacije Bošnjaka u evropskom smislu, u to vrijeme, zajedno sa Mehmed-begom važnu ulogu u kulturnom smislu, svaki na svoj način, odigrali su Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić, Osman Nuri Hadžić, Musa Ćazim Ćatić i drugi.

*****

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, društveni radnik i kulturni poslenik rođen je 19. decembra 1839. godine u Vitini kod Ljubuškog. Potječe iz ugledne plemićke familije, otac mu j jedno vrijeme bio kajmekam (gradonačelnik) u Ljubuškom. Početne nauke Mehmed-beg je završio u svom rodnom mjestu, ruždiju je okončao u Mostaru. Obavljao je niz oficijelnih dužnosti među kojima je bila i funkcija kajmekama u nekoliko mjesta u BiH. (Stolac, Foča, Trebinje). Jedno vrijeme je bio član gradskog vijeća Sarajeva, a kasnije i njegov načelnik. Kapetanovićeva publicistička djelatnost u najvećoj mjeri je bila podređena njegovim težnji da da vlastiti doprinos emancpaciji Bošnjaka u evropskom smislu, nakon što je njihova domovina potpala pod austrougarsku upravu. Toj svrsi posebno služe njegovi polemički intornirani radovi kao što je „Šta misle Muhamedovci u Bosni Hercegovini“. Ljubušakovo najznačajnije djelo, koje predstavlja trajan spomeniku ukupnoj njegovoj djelatnosti, je svakako   zbornik „Narodno blago“ koji je o vlastitom trošku na latinici objavio 1887. godiine.

U „Narodnom blagu“, koje je doživjelo drugo dopunjeno izdanje na ćirilici, pored niza književnih i kulturoloških  sadržaja ponajviše usmeno-književne naravi, Kapetanović je objavio, između ostalog, i lirske pjesme „Ne ašikuj ne veži sevdaha,“ „Majka ćercu kroz tri gore zvala“, „Ništa meni ne dodija majko,“, te romansu „Čiji prsten onog i djevojka“ kao i baladu „Sužanj paša i sinja kukavica“.

Ljubušakov opus, između ostalog,  sadrži djela:

Risale-i ahlak: pouka o lijepom i ružnom ponašanju. Sarajevo: Troškom mearif sandula okružja sarajevskoga, 1300(1883), 32 str.,  Što misle muhamedanci u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: „Spindler i Loschner“, 1886. 26 str.,Boj pod Banjalukom godine 1737. Zabilježio i popunio...Mehmed Kapetanović Ljubušak.  Sarajevo : „Spindler i Loschner“, 1888. 41 str.,

Budućnost ili napredak Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini.  Sarajevo : autor, 1893.  28 str. Istočno blago. Sarajevo : “Spindler i Löschner”,  1896.  Sv. I, 375 str., 1897. Sv. II: 335 str., Narodno blago. Sakupio i izdao Mehmed beg Kapetanović Ljubušak.   Sarajevo : autor, 1887.  460 str. knj. ,Izabrana djela. Priredili Munib Maglajlić, Fehim Nametak, Lamija Hadžiosmanović. Sarajevo: „Svjetlost“, 1988. 3 sv.

Naniže donosimo nekoliko primjere narodnih pjesama objavljenih u Narodnom blagu.

Majka kćercu kroz tri gore zvala,

Kćerka joj se kroz devet odzvala:
Jesi l’ kćerko, ubjelila platno ?

Nijesam ga se ni dotakla majko !

Dragi mi je vodu zamutio,

Kun’ ga majko i ja ću ga kleti.

Crn mu obraz kao gruda snijega,

Tamnica mu moja njedra bila,

Sindžir halke moje b’jele ruke,

Zvečali mu u džepu dukati,

Njiščali mu konji u podrumu,

Rodila mu bjelica pšenica,
Moba žela, a ja š njime jela..

(Narodno blago. Sarajevo, 1887.)

     

NE AŠIKUJ NE VEŽI SEVDAHA

Ne ašikuj ne veži sevdaha,

Od sevdaha goreg jada nejma,

Ni žalosti od ašikovanja.

Gori jadi nek troje žalosti,

Na žalost će i komšija doći,

A za jade niko i ne znade,

Nego srce ono na kojem je.

Jad jadujem nikom ne kazujem,

Nego Bogu i dragome svome.

(Narodno blago, 1887. Str.361)

 

NIŠTA MENI NE DODIJA MAJKO

Ništa meni ne dodija majko

Već mog dragog preda se gledanje.

Da sam mlada đerdan izgubila,

Ne b' on'liko preda se gledala,

Crno mu je sce u matere,

Što ga nije lafu naučila,

Laf lafiti i ašikovati.

(M. Ljubušak, Narodno blago, 1887. str.364)

SUŽANJ - PAŠA I SINJA KUKAVICA

    

Zakukala sinja kukavica,

Na bedemu u gradu Požunu:

Pitao je paša od Novoga:

“O Boga ti sinja kukavice:

Jesi l’ skoro Duvnu odlazila ?

Jesi l’ moje dvore okukala?

Jeli Suljo hatmu proučio ?

Jeli Mujo knjigu naučio ?

Jeli moja udala se ljuba ?

Dolaze li gosti u konake ?

Izlaze li janjci na tabacim’?”

Odgovara sinja kukavica:

“Gospodine paša od Novoga,

Jas sam skoro Duvnu odlazila,

Ja sam tvoje dvore okukala,

Suljo ti je hatmu proučio,

A Mujo je knjigu naučio,

Ali ti je ljuba se udala,

Za silnoga pašu Miralema.

Ne dolaze gosti u konake,

Ne izlaze janjci na tabacim’.”

Kad to čuo paša od Novoga,

On zacvili kano ljuta guja,

U Požunu u tešku sužanjstvu.

(Izvor: Narodno blago. Sarajevo, 1887. Str. 330)

ČIJI PRSTEN ONOG I DjEVOJKA

Tri junaka gledala djevojku,

Gledali je ljetni dan do podne,

Gledali je i begenisali.

Njojzi svaki svoj amanet daje.

Meho daje tri ogre dukata,

Ibro daje biser belenzuke,

Mujo daje zlatan prsten s’ ruke,

Svaki hoće da uzme djevojku,

Te se kroz to ljuto zavadili.

Oni veli moja je djevojka,

Drugi veli nije već je moja,

Na mešćemu odoše kadiji:

Da im sudi koga je djevojka.

“Sudi pravo, kadi-efendija,

Sudi pravo tako bio zdravo:

Koga nas je lijepa djevojka ?”

Kadija im tiho govorio:

“Kaž’te pravo kako no je bilo,

Kaž’te pravo što je koji dao,

Što je koji dao amaneta ?”

Oni njemu po istini kažu:

“Meho dao tri ogre dukata,

Ibro dao biser belenzuke,

Mujo dao zlatan prsten s ruke.”

Kad kadija r’ječi razumio,

Ovako je njima presudio:

“Čiji prsten onog i djevojka !”

(M.K. Ljubušak. Narodno blago, 1887. Str.426)

Priredio: dr.Enes Kujundžić