Živimo u raznolikom svijetu naroda i sadašnjice. Uzvišeni Stvoritelj  nas je podijelio  u narode da bi se bolje upoznali!? Na žalost  surovi i moderni „neandertalac“ bi različitog od sebe. napadao i ubijao. Čitava je historiia na neki način prožeta sukobima između određenih socijalnih grupa, Zabrinjava li nas ovo zlo i nasilje u svijetu?! Zašto civilizirani i uluđeni  svijet ovo ravnodušno promatra?! Na nasilie smo na žalost toliko već navikli da ga nazivamo svakidašnjom pojavom većeg ili manjeg opsega. Ta je ravnodušnost spram nasilja i zla toksična za ljudsku dušu. Gdje je dugovjekovni religijski utjecaj i preporučivanje dobra, a odvraćanje od zla? Ako je svrha postojanja čovjeka humaniji razvoi ljudskog duha. onda je obzirom na dosadašnji protok vremena postignuto malo. Kako preventivno djelovati na ljude, da ne ugroze druge narode i ljude? Obzirom da se radi, kako smo rekli, o grupocentričnom pokretu (kada mase krenu), onda je problem mnogo teži i dublji. Liječenje je otežano jer se na vidljivo i brutalno ispoljenu nacionalističku silu. kada do eskalacije dođe, obično uzvraća silom. Nasiljem tada i onaj dobar postaje zao, a zao  još i gori. S druge strane nacionalizam u jednom historijskom trenutku, odgovara  vladajućoj oligarhiji. Ona maskira svoje posebne interese i nečiste ciljeve,držeći masu u uvjerenju da su njezini interesi i nacionalne vrijednosti dovedeni u pitanje. Nacionalizam je zapravo antipod/protuteža jednoj, ustvari intenzivnoj nacionalnoj inferiornosti. Da pokušamo sada malo analizirati ove pojmove koji su od značaja za ono o čemu ćemo dalje govoriti. Prije svega jezik, kultura, državnost, a posebno nacionalna mitologija, važni su pojmovi i od velikog su značaja kada istražujemo psihologiju jednog naroda.nečiste ciljeve,držeći masu u uvjerenju da su njezini interesi i nacionalne vrijednosti dovedeni u pitanje. Nacionalizam je zapravo antipod/protuteža jednoj, ustvari intenzivnoj nacionalnoj inferiornosti. Da pokušamo sada malo analizirati ove pojmove koji su od značaja za ono o čemu ćemo dalje govoriti. Prije svega jezik, kultura, državnost, a posebno nacionalna mitologija, važni su pojmovi i od velikog su značaja kada istražujemo psihologiju jednog naroda.W. Wundt, jedan od osnivača psihologije, smatrao je da individualna psihologija ne može sama do kraja objasniti ljudsku misao. Mišljenje je snažno uvjetovano govorom, običajima, mitovima koji su po njegovom shvaćanju tri glavna područja psihologije naroda. Wundt je bio znanstveni psiholog, koji je uveo metodu eksperimenta u psihologiji. Uočio je, da naša individualna svijest mora biti posljedica i društvenih utjecaja u uvjetima date životne situacije, ali i nakalemljenih procesa koji su prisutni u datoj kulturi i prije nego se dati čovjek rodio. On kaže: “Kada čovjek prima osjete iz vanjskog svijeta, oni se počinju kombinirati u skladu sa zakonima asocijacije, ali asocijacija zavisi od upijanja jednog dojma u individualnu aperceptivnu masu. A ta aperceptivna masa uglavnom je proizvod kulture. Aperceptivna masa je dana u jezičnim navikama, moralnim idejama i ideološkim vjerovanjima...” (Zvonarević, 1989).Da bi nam bilo malo jasnije, potrebno je objasnili što znače ovi pojmovi. Sama percepcija znači opažanje (u širem smislu riječi) u nekom datom trenutku, ono što recimo trenutačno uočavamo našim osjetilima. Ali to nije sve. Naš cjelokupni doživljaj ne ovisi i ne uključuje samo ono što opažamo. U to se uključuje i ta tzv. apercepcija.

Apercepcija je pojam u psihologiji koji se odnosi na opažanje pri kome se ono što je opaženo, udružuje sa predhodno postojećim psihološkim sadržajima koji su od ranije postojali i kod nas prisutni (koji se nazivaju aperceptivnom masom). To udruživanje (nekog sadašnjeg opažanja-percepcije sa aperceptivnom masom), daje onda izmjenjenu sliku stvari i mijenja cjelokupni doživljaj u skladu sa unutarnjim psihološkim shemama promatrača. Tako čuvena Epiktetova izreka ovdje dobiva svoje puno značenje:“Čovjeka ne uznemiravaju događaji sami po sebi (onako kako su se stvarno desili), nego kako ih on vidi (doživljava)." Ta aperceptivna masa može djelovati tako da nas može preusmjeriti da stvari vidimo drugačijim, nego što smo opažanjem zahvatili. Pod njenim utjecajem tako vidimo, kako zapravo ne mora biti u realnosti. Može izmjeniti percepciju, odnosno stvarno, realno stanje stvari. Ako nešto ne vidimo kakvim ono zaista jest, to obično prouzrokuje probleme, i sa drugima i sa sobom. Kao posljedica neadekvatnog usklađivanja opažanja i navedene aperceptivne mase su pogrešna viđenja i pogrešne spoznaje. Shodno tome tzv. aperceptivnu masu bi mogli „okriviti“ za pojavu različitih psiholoških poteškoća i problema kod pojedinca. Na ove poremećaje distorzije) u cjelokupnom doživljaju (nakon opažanja), nije izgleda imuna ni grupa, ali možda u nekom drugačije manifestiranom obliku (patologiji). Taj bi oblik mogao poprimiti i nacionalizam na primjer, koji je opet posljedica sume pojedinačnih opažanja. No toj ćemo se tvrdnji poslije vratiti. Ta bi aperceptivna masa mogla biti u vezi i sa kolektivnom sviješću naroda kojem pripadamo, o kojoj ćemo također govoriti. Individualna svijest bi trebala biti posljedica onog što trenutačno opažamo, i ranije „unijetog/ utjelovljenog“ utjecaja te kolektivne svijesti, odnosno aperceptivnih sadržaja. Primjerice, možemo reći da je jedan Bošnjak rezultat njegove individue (perceptivnih karakteristika - tj. individualne svijesti) i cjelokupnog Bošnjaštva inkorporiranog u njega kao takvog, sa svim svojim osobenostima. To uključuje: govor, vjerovanja, tradiciju, moral, odnosno ono što možemo označiti, kao kolektivnu svijest. U tom kontekstu ako želimo razumjeti pojedinca, moramo govoriti o narodu. Isto tako da bismo shvatili i razumjeli narod, moramo uključiti i analizirati pojedinca, pripadnika datog naroda. To je zato, jer su individualna i kolektivna svijest prožimajuće i u jednoj su stalnoj vezi/interakciji, jedno drugom su čas uzrok, a čas posljedica. Wundt u svojoj opsežnoj knjizi “Psihologija naroda” (Volkerpsychologie, 1920) tvrdi: da je “narodna duša” u prvom redu zasnovana na aperceptivnoj masi, tj. na onom dijelu naših sjećanja, ideja i osjećaja u koje se uklapa svaka nova percepcija, a koji zato tu (novu) percepciju modificiraju i determiniraju u velikoj mjeri.S druge pak strane pojam „kolektivne svijesti“ uvodi E. Dürkheim (1902) i definira je kao: „Sveukupnost vjerovanja i osjećanja koja su zajednička svim običnim članovima nekoga društva (naroda). Predstavlja sistem koji ima svoj vlastiti život; on bi se mogao nazvati kolektivna ili zajednička svijest. “Što je kolektivna svijest jedne nacije, jednog naroda? Da li današnji Bošnjaci posjeduju nešto od zajedničkih osjećanja i sveukupnosti vjerovanja njihovih predaka - Bogumila?Kolektivna svijest postoji, egzistira, prema Durkheimu, u jednom metafizičkom smislu. Nije vidljiva, a vrlo je značajna za svakog pojedinca pripadnika jedne grupacije, jednog naroda. On dalje smatra da čovjek ima zapravo dvije vrste svijesti. Jedna se sastoji od njegovih vlastitih iskustava, stečenih u toku života. Druga je posljedica njegova kontaktiranja i druženja sa drugim ljudima, tj. ona je njegov “udio” u kolektivnoj svijesti. H. Spencer osnivač organicističke škole, smatra da je ljudsko društvo u svojoj biti jednako živom organizmu.
J. Herbart kroz asocijađonističku psihologiju ističe jednu vrlo interesantnu misao:” Psihologija ostaje jednostrana sve dok ljude promatra kako stoje usamljeni. ...U cjelini svakog društva pojedine se osobe odnose među sobom otprilike onako kako se odnose predodžbe u duši pojedinca, ako su društvene veze dovoljno čvrste da potpuno prenesu uzajamni utjecaj”.Još je B. Spinoza (1632 - 1677) u svojoj „Etici“ napisao: „Ako je ljudsko tijelo bilo istovremeno podvrgnuto djelovanju dvaju ili više drugih tijela, duša nakon toga predstavi sebi jedno od njih, odmah če se sjetiti i onih drugih.“ S druge strane Hartley (1705-1757) je objašnjavao da se elementi psihike međusobno asociraju slično kao što se prema Newtonovim zakonima mehanike međusobno privlače nebeska tijela. Austrijski pedagog i psiholog G. Lindner, također upotrebljava pojam društvene svijesti koju opisuje: “Društvena svijest obuhvaća ona duševna stanja koja su zajednička članovima društva u toku njihova uzajamnog djelovanja. Ovamo pripadaju sve predodžbe, osjećaji, i težnje koje ne ostaju zatvorene unutar individualne svijesti, nego se posredstvom društvene organizacije šire od individuuma do individuuma... Sve ličnosti, ma koliko različit bio njihov položaj u društvu, dodiruju se u krugu zajedničkih predodžbi, jer sve su one djeca istog vremena, stvorovi istih socijalnih institucija, žive pod istim zakonima i izloženi su utjecaju istih događaja.” Lindner dalje smatra da bi čovjek i u fizičkom i u psihološkom smislu ostao najbjednije biće, kada ne bi bilo društva, koje ga uzima pod odgojno okrilje svojih institucija i usađuje mu u toku malog broja godina, jezikom i nastavom, čitavo ono blago spoznaja i ideja na čijem su stvaranju radile mnoge generacije. Društvo dakle, kako dalje navodi, njegovu pojedinačnu svijest neprekidno obogaćuje i proširuje preko društvene svijesti koja u njemu živi. To upravo stoga što čovjekova osjetila ne dopiru daleko, što je pojedinac ograničen u vremenu i prostoru.Vidimo dakle da su kolektivna i individualna svijest isprepletene i nalaze se u međusobnoj živoj vezi kako u pojedincu, tako i u narodu, što je od značaja za diskurs koji će slijediti u knjizi. Nastojaćemo kompletirati ova uvodna razmatranja za adekvatno zahvaćanje građe koja slijedi. Kao preduvjet za dalje čitanje i razumijevanje, potrebno je navesti još jedan, ne manje važan, pojam: “kolektivno nesvjesno”. Naime razmatranje odnosa društvene i individualne svijesti (naročito kod jednog naroda kao što su primjerice Bošnjaci), bilo bi nedostatno i nepotpuno, ako se ne bismo osvrnuli i na pojam kolektivne podsvijesti, odnosno kolektivnog nesvjesnog. Taj nam pojam dolazi direktno iz psihoanalitičkog pravca u psihologiji, gdje se podsvjesno ili nesvjesno koristi kao jedan od osnovnih pojmova za objašnjavanje psihičkog života ljudi. Pojam kolektivnog nesvjesnog najbolje je opisao C.G. Jung u okviru razmatranja i analize tzv. pojma “arhetipa”. Po mišljenju Junga, koji se odvaja od klasične psihoanalize, ljudsko nesvjesno, sastoji se od dva dijela: od individualnog (ličnog) nesvjesnog i kolektivnog nesvjesnog. Individualno nesvjesno nalazi se neposredno ispod svjesnoga “sloja” svijesti (svakog čovjeka) i sadrži samo individualno, odnosno lično iskustvo dotične jedinke, koje je potisnuto u podsvijest. Ono može biti u svakom trenutku, prema Jungu, hotimično ii: nehotimično vraćeno nazad u svijest (biti dostupno), upravo stoga što je nekada bilo svjesni dio individualnoga iskustva tog pojedinca. Ispod tog sada individualnog nesvjesnog, nalazi se kolektivno nesvjesno. Interesantno je da ono ne sadrži psihički materijal, koji je porijeklom iz specifičnog životnog individualnog iskustva dotične jedinke, nego sadrži materijal koji je (što je vrlo važno!), izveden iz životnog iskustva svih predaka datog čovjeka. Taj psihički materijal izveden je i iz iskustva čitave ljudske rase (vrste). To kolektivno iskustvo vlastite vrste, sastoji se od ideja, osjećanja, načina mišljenja i reagiranja koji su zajednički i :ipični za čitavo čovječanstvo, a sadržano je u onome što ~ung naziva tzv. arhetipovima. Prema Jungu, arhetip je dakle trag kolektivnih iskustava ljudske vrste, naslijeđena nesvjesna dispozicija, koja se očituje kroz individualno nesvjesno. Ovo navodimo zato, jer ćemo u poglavljima koji slijede, govoriti o transgeneracijskom naslijeđu, kako kod Bošnjaka tako i kod onih koji žive u njihovoj neposrednoj blizini. Ono je povezano sa individualnom i sa kolektivnom sviješću i na kraju sa “kolektivnim nesvjesnim.”Suma arhetipova za Junga znači: zbir svih potencijalnih mogućnosti ljudske psihe, što zapravo predstavlja ‘ogromno, neiscrpno skladište prastarog znanja koje se odnosi na najdublje veze između Boga, čovjeka i kosmosa\ Zvonarević, 1989).
Svi mi koji smo dijelovi univerzuma nosimo u sebi odraz cjelokupnog ljudskog iskustva, kroz jedno nasljeđeno generacijsko utisnuće.Taj imprinting/utisnuće ponajviše je oivičen, obojen i okarakteriziran osobinama one socijalne grupacije, odnosno naroda kojem pripadamo, a što sadrži i običaje, tradiciju, vjerovanja i religiju tog naroda.Navedene vrste svijesti kombinirane se nalaze, kao refleksija i odbljesaku pojedincu. One su rezultat interakcije i života u jednoj društvenoj zajednici, kao što je u ovom slučaju bošnjačka, gdje je pojedinac, matematički rečeno i sabirnik i sadržalac, dobij ene sume odnosa. Stoga analiza psihologije jednog naroda treba uključiti isprepletene veze između pojedinca i grupe, njihove odnose, kao jedno onda novo specifično iskustvo.

Poštovani čitatelji portal dzematrahic.ba dobio je eksluzivno pravo od autora da u nastavcima objavljuje odlomke iz knjige "Psihologija Bošnjaka" autora Jusufa Kardeša, knjiga se bavi intrigantnim psihološkim zbivanjima kod Bošnjaka kao i okruženja u kojem se nalazimo.

Fotografija preuzeta sa portala tacno.net