Izlazeći iz Garnizona u pratnji kapetana Petrovića, predsjednik SO Mustafa Ramić na ulazu susreće brčanske novinare Seada Burića i Boška Lomovića. Vidjevši ih upita:

- Gdje ste vi? Svuda vas tražim.

- Gdje si ti predsjedniče? I mi tebe tražimo.

 Svi skupa su krenuli ka zgradi brčanskog MUP-a, gdje je Ramić dao kraći intervju za Radio Brčko u kojem je naglasio da građani Brčkog budu mirni i da se pokušava iznaći mirno rješenje.

 Iz zgrade MUP-a uputili su se u studio lokalne brčanske televizije. Na izlazu iz zgrade MUP-a gradonačelnik je naletio na jednog vojnika sa velikom trorogom kapom i naoružanog do zuba. Rekao mu je:

- Hajde skini tu kapu. Nemoj da plašiš narod.

Vojnik ga je samo mrko pogledao. Kapetan Petrović je odmah reagirao:

- Ćuti Ramiću. To je specijalac. On sluša samo moja naređenja.

Ipak, specijalac je skinuo kapu.

Prije ulaza u lokalnu TV, penjući se uz stube, Ramić je tiho šapnuo Seadu Buriću:

- Seade, čuvaj se Boška...

- Ne boj se predsjedniče. Znam šta radim.

- Seade, ova TV ne smije raditi. Upamti to. Kako znaš to spriječi. Emisija je počela uživo.  

Ramić poziva građane na mir, oni koji su otišli iz grada da se vrate kućama i svakodnevnom poslu, a oni koji namjeravaju napustiti Brčko da ostanu.

Građani su predsjednika Ramića, uplašeni i zabrinuti, bukvalno bombardirali pitanjima. Pitali su ga zašto Radio Brčko na programu ima samo srpske "rodoljubive" pjesme, našto se predsjednik obraća kapetanu Petroviću da on vidi o čemu se radi. Ovaj mu obećava da će Radio Brčko nastaviti svojim redovnim programom.

Boško Lomović je sjedio u sredini, između predsjednika Ramića i kapetana Momčila Petrovića. Postavljao je, donekle, i provokativna pitanja, kao ono upućeno Ramiću:

- Predsjedniče, šta vam radi onaj top na soliteru...

- O tome nemam pojma. Pitajte kapetana Petrovića.

- Taj top je postavljen da brani grad, odgovara Petrović. Zazvonio je telefon i slušalac postavlja pitanje predsjedniku:

- Predsjedniče, znaš li da se u mjesnoj zajednici "4. juli" vodi pravi rat...

Predsjednik Ramić traži da se odmah prekinu svaka borbena dejstva i da treba pregovarati, a ne oružjem provocirati.

Ovaj momenat Ramić je iskoristio pa, nešto oštrijim tonom, upita kapetana Petrovića:

- Kapetane Petroviću, zašto JNA napada ovu mjesnu zajednicu?

Petrović, očigledno zbunjen, a uz to i pred TV kamerama koje su vršile prenos uživo, nije računao na ovakav nastup predsjednika Ramića pa je zbunjeno odgovorio da će vidjeti o čemu se radi.

Ovakva situacija trajala je par sekundi. Zazvonio je telefon na koji se javio predsjednik Ramić. Od njega je traženo da hitno dođe na sastanak. Ramić se na brzinu oprašta od Petrovića jer mora hitno na sastanak, ali da će se brzo vratiti.

Poslije odlaska predsjednika Ramića, kapetan Petrović je u prvom momentu ostao zbunjen, a onda ubrzo shvaća da mu je Ramić upravo "utekao sa udice". Potom se obraća vojnicima, upućujući im oštre kritike zašto su pustili Ramića da ode. Vojnici mu odgovaraju da nisu reagirali zbog toga jer im kapetan Petrović nije uputio nikakav ugovoreni znak.

Mustafa Ramić, prije sastanka u brčanskom garnizonu, svratio je u Radio Brčko. U studiju je zatekao tehničara Mirsada  Šišića i jednog vojnika sa automatom. Ramić je direktno upitao Mirsada: "Može li se šta uraditi da Radio stanica ne radi?"

Mirsad, sav preplašen, uputio je kratak pogled i signal predsjedniku pokazujući mu na naoružanog vojnika. Kratko i tiho je rekao:

- Sada je isuviše kasno.

Ni stanje u brčanskoj policiji nije bilo ništa bolje. Telefoni su stalno zvonili. Građani Brčkog su molili i preklinjali da im policija pomogne, jer im u kuće i stanove upadaju nekakvi vojnici u maskirnim uniformama i pljačkaju novac, dragocjenosti i oduzimaju automobile. Policija im nije mogla pomoći, jer je u zgradi Stanice javne sigurnosti, od 200 zaposlenih, na radnom mjestu ostalo samo njih nekoliko među kojima i Mirsad Haseljić i Ivan Krndelj koji i sami napuštaju zgradu kada su uočili kako vojska opkoljava policijsku upravu, i upućuju se u pravcu Gornjeg Rahića.

U Gornjem Rahiću su zatekli na okupu veliki broj pripadnika aktivne i rezervne policije, jer su upravo čuli poziv Zlatka Jašarevića, zamjenika načelnika SJB, da se svi pripadnici Centra vrate na redovan posao jer, navodno, postignut je dogovor sa JNA o zajedničkom preuzimanju kontrole nad gradom, a nedugo poslije toga čuli su i poziv predsjednika Ramića sa istim sadržajem. Međutim, okupljenim policajcima Haseljić objašnjava kako on i Krndelj upravo dolaze iz zgrade policijske uprave koja je već u rukama srpske okupacione vojske čime je grad, praktično, već u njihovim rukama.

Kasnije će se saznati da su i predsjednik Ramić i Jašarević bili prisiljeni da upute te pozive a posebno da predsjednik Ramić izjavi putem Radija Brčko kako se je Savjet za narodnu odbranu Skupštine općine dogovorio sa JNA da se odmah u gradu uspostavi mir i spriječi pljačka i nasilje.

 Mirsad Haseljić, da bi spriječio masovniji odlazak policajaca u Brčko, predlaže da se on, Ivan Krndelj i još trojica policajaca vrate u policijsku upravu i donesu ocjenu i odluku o novonastaloj situaciji u gradu i bezbjedan povratak na posao brčanskih policajaca. Prije polaska ugovorena je lozinka sa jednim od rukovodilaca kako bi znali da li je situacija u Brčkom dobra ili loša.

Već na mostu rijeke Brke primijetili su vojnike kako su zauzeli borbeni položaj sa automatima i mitraljezima na gotovs. Ulaskom u upravnu zgradu brčanske policije zatiču je okupiranu od raznih vojnika i Zlatka Jašarevića kako im, blijed i preplašen, daje znak da su svi skupa, zajedno s njim, upali u klopku. Ali, sada je već bilo kasno. Bilo im je jasno da su uhapšeni.

U međuvremenu u zgradu policije dolazi Boško Maričić, potpredsjednik brčanskog SDS-a a sada komandant srpske Teritorijalne odbrane, sa Draganom Veselićem koji je trebao da preuzme dužnost načelnika srpskog MUP-a u Brčkom.

Negdje pred veče jedan oficir dozvoljava trojici brčanskih policajaca da, u pratnji srpskih vojnika, mogu otići da sklone kola. Tom prilikom iz zgrade izlaze Esad Banda, Mirsad Haseljić i Zahir Porović. Haseljić se u putu dogovara sa Esadom i Zahirom da oni produže u pravcu Gornjeg Rahića i da upozore ostale kolege da ne dolaze u grad a on se, nakon obavljenog posla, vraća u zgradu policije.

Tu noć zarobljeni brčanski policajci su proveli u hodniku zgrade, a sutradan, 2. maja 1992. godine, dolazi jedan oficir JNA i naređuje da svi policajci dođu na prozivku.

- Ove koje prozovem neka se izdvoje: Jašarević Zlatko, Avdić Kadrija, Bijelić Dubravko, Haseljić Mirsad, Šahman Asim, Livadić Smajil, Krndelj Ivan, Dragičević Marko. Ovi prozvani od danas ne rade više u policji, rekao je.

Poslije prozivke ovih osmoricu Brčaka odvode i zaključavaju u jednu prostoriju.

Tog dana, 2. maja 1992. godine, na ulicama Brčkog su se mogli vidjeti samo uniformirani i naoružani Srbi. Poslije podne u brčanskom garnizonu ponovo zasjeda Savjet za narodnu odbranu brčanske općine, koji je već odavno preimenovan u Krizni štab Srpske teritorijalne odbrane, na kojem se raspravljalo kako da se u gradu "sačuva mir", jer se na rubnim dijelovima grada podižu barikade sa naoružanim ljudima.

Jedna od odluka Savjeta, sada Kriznog štaba srpske TO i SDS-a, bila je da se pod hitno u grad dovede rezervni sastav milicije sa sela kako bi se "zaštitili" privredni objekti, kulturne i javne institucije, banke, PTT, Radio stanica... Tom odlukom Brčko je praktično bilo okupirano i potpuno u srpskim rukama. Bez i jednog ispaljenog metka.

U okupaciji Brčkog značajnu ulogu odigrao je i Petar Đokić, predsjednik Socijalističkog saveza općine Brčko i nekadašnji brčanski milicioner. Petar je stalno bio u kontaktu sa kapetanom Momčilom Petrovićem. Na redovnim brifing sastanicima Đokić je Petroviću, oficiru za sigurnost - KOS JNA, podnosio izvještaje, davao podatke o političko sigurnosnoj situaciji, aktivnostima brčanskih političara itd. A imao je i "zasluga" oko organizovanja provale u službene prostorije SDA Brčko odakle je odnešena povjerljiva arhiva na osnovu kojih su napravljeni i spiskovi za likvidaciju Brčaka.

Više nije bilo sumnje. Okupacija grada je počela. Građane Brčkog nesrpske nacionalnosti iznenadio je rat. Zatekao ih je nepripremljene za odbranu i lukavo obmanute od strane domaćih Srba, SDS-a i JNA. A domaći Srbi, zaneseni uspjehom svoje sabraće iz Semberije i Podrinja, koje su obilato  pomagali u ljudstvu i naoružanju, finansijski i medijski srbijansko-crnogorska vlada, četničke organizacije i JNA, olako su se prihvatili oružja. A batina se ne daje u ruke onima koji je ne znaju i ne žele upotrijebiti.

Čekao se samo dan D - rušenje brčanskih mostova. A ovom trenutku prethodila je živa politička i vojna aktivnost SDS-a i JNA koje su uporno, lukavo i na mahove i vrlo agresivno, naoružavale, obučavale i pripremale brčanske Srbe, govoreći im kako je Brčko sveti srpski grad, kojeg su podigli Nemanjići, u velikoj opasnosti te tako pripremali teren za što bezbolnije ateriranje srpsko-crnogorskim "braniocima Brčkog".

Grad je na dan kada su mostovi odletjeli uzrak izgledao sablasno. Prozori na kućama i trgovačkim radnjama su bili razlupani, s okolnih kuća odletio je crijep, dok je staklo bilo rasuto po cijelom gradu. Izuzetak su bile kuće i trgovine u vlasništvu Srba koji su par dana ranije svoje objekte osigurali oblijepivš i ih debelim slojem samoljepljive trake.

Tog jutra su srpske kuće osvanule sa natpisima i oznakama: Srpska kuća, ovdje je Srbin, četiri S, na nekim prozorima su bile postavljene srpske ikone sa svecima, slikama Slobodana Miloševića ili Radovana Karadžića, a na ponekim je bila izvješena i srpska zastava.

U Brčkom se sve do deset sati moglo vidjeti kako grupe ljudi odlaze do Savskog mosta i razgledaju posljedice eksplozije, a nakon toga se automobilima, biciklima ili pješke upućuju prema bošnjačkim i hrvatskim naseljima brčanske općine i dalje prema Tuzli.

Kako su prigradske mjesne zajednice bile nešto organiziranije, kao što su Gluhakovac, Ivici, Klanac, Meraje, Broduša, Rijeke, Mujkići, "4. juli"... one su četnicima pružile oružani otpor i tako omogućavale organizovaniju evakuaciju stanovništva koje je sklonjeno u Brci, Gornjem Rahiću, Maoči i drugim sigurnijim mjestima. Evakuaciju stanovništva iz same gradske zone nije bilo moguće organizirati. U gradu su ostali samo oni koji nisu mogli vjerovati da se nešto može dogoditi, stari i bolesni, oni koji nisu imali kamo otići i oni koji nisu htjeli napustiti svoje ognjište.

Mnogi Brčaci su spas potražili u krugu brčanskog garnizona, kod JNA i zločinca potpukovnika Pavla Milinkovića koji ih je upućivao da, ako zatreba, svoju sigurnost potraže u kasarni JNA. Ti koji su ušli u Garnizon, ušli supravo u lavlju jazbinu.

Na ulicama su ostale brojne izbjeglice iz Posavine, Semberije i Podrinja.

Oni su prvi pokupljeni i odvedeni u brčanske sabirne centre.

Za dan okupacije grada određen je petak - 1. maj 1992. godine. Međunarodni praznik rada, dan koji su slavili gotovo svi Brčaci. Tog dana mnogi Brčaci su bili u svojim vikendicama, izletištima, u svojim avlijama gdje su uz roštilj ili ražanj nazdravljali miru i suživotu sa svojim susjedima. Ali umjesto zdravice susjedi Srbi su uzeli oružje i upadali im u avlije, kuće i stanove i klali i ubijali koga su stigli.

Okupacija Brčkog odvijana je po fazama. Prva faza je bila zauzimanje samog jezgra grada, vitalnih objekata i putnih komunikacija uz rijeku Savu, policijske stanice, Radija... u drugoj fazi trebalo je kompletnu srpsku Teritorijalnu odbranu uvući u otvoreni rat sa Bošnjacima i Hrvatima Brčkog.

"Crvene beretke" zauzimaju Radio Brčko, PTT, Sud, SDK, dok jedna grupa "Crvenih beretki" kapetana Saše preko Ženske ćuprije na rijeci Brci pokušava doći do Doma zdravlja. Istovremeno jedna grupa "Crvenih beretki" puca u Srpskoj varoši uzrak iz svog raspoloživog oružja. Automatska i puščana paljba je dugo trajala, da bi se odmah Srbima u Potočarima, Grčici, Breziku, Stolinu, Sandićima... pronijela vijest da to pripadnici "Zelenih beretki" i ZNG-i vrše pokolj srpskog stanovništva u tom dijelu grada. Potpuno identičan scenarij kao u Bijeljini kada je SDS putem radia pozvao okolna srpska sela da hitno dođu u Bijeljinu u pomoć jer "Handžar divizija" kolje srpski narod u ovome gradu.

Autor: Admir Posavljak

Nastaviće se...

U sledećem feljtonu: Brčko nije šapatom palo

dzematrahic.ba