Dok nismo pošli u školu govorili smo slobodno kao što slobodno pjeva ptica na grani. Ali sa školskom stegom došla je i stega u govoru. Ne mislim time reći, da smo mi i prije škole koješta govorili, da smo bili nepristojni, ali smo tek u školi naučili, da je mlijeko bijelo dok nas prije kod kuće nije nitko pitao, kakve je boje, nego nam je "mliko" bilo slatko ili kiselo, gusto ili "ridko". Naravno da je bilo i pretjerivanja u našem govoru, kakav smo učili u školi.

Kad smo se jednom kupali na Neretvi netko upita, kako bi bilo da preplivamo s naše strane, iz Donje Mahale, na Luku, pa da skačemo s pećina na njihovoj strani u Neretvu,ja ne dadoh jer da je "priko pli et ko", pa bismo mogli podbiti tabane skačući "na noge".

Tako je bilo i s glasom nj, kojeg u nas nije bilo, a i danas pokoji stariji čovjek kaže: trešna, jane, niva. Mi koji smo išli u školu već smo naučili da se kaže "konj", a kad bi netko rekao ko n, dirali bismo ga, da ne zna govoriti.

Tako smo jednom Ibru Jelina do suza dotjerali, što ne zna reći konj. On se nama ovako ispričavao: "Vi mislite da ja govorim ko n, a ja ne kažem k o n, nego ko n," govoreći i po treći put ko n umjesto konj.

Najveću su muku mučili učitelji s našim č. U nas je bila i ćaša i ćaća, i ćovjek i ćilim, i kuća i ćist. Sve se jednako izgovaralo. A kad smo morali naučiti da ima i č, koje nismo nikako razlikovali u govoru, onda su istom nastale muke u govoru, a pogotovu u pisanju. Onda je obično bilo i u gopisanju: ćetiri ćavke ćuće na kuči. Badava su nam učitelji kazivali da je ć me h ko, a č tvrdo, mi smo im teško vjerovali, jer je bilo sila tvrdih stvari u kojima je ć "mehko", a u mehkim stvarima č "tvrdo".

Nekako nam je išlo u glavu, da je u ćilima ć, jer je mekan, a u čekića č jer je tvrd, ali odkud u pčele č, kad je mekana kao vosak i u ćoše ć, kad čovjek može o nju razbiti glavu kao tikvu.

No nekako smo i tu muku premučili, a mnogi nismo mogli kroz čitav život naučiti, kad se piše i izgovara č, a kada ć.

Došlo je na red đ i dž. Bilo je i s njima borbe. Zadao nam je učitelj da napišemo po deset riječi, u kojima će biti po jedno d ili dž.

Moji drugovi bi se obično sabrali u mene, kod kuće, pa bismo zajednički izradili zadaće, a onda nastavili s igrom ili u dvorištu ili na ulici. Kupili smo po pameti riječi u kojima je bilo d ili dž i onda ih pisali natežući se, koje je u pojedinoj riječi.

Moja bolesna nena ležala je u dušeku i slušala je naše svađe:"Jest d," "Nije nego d (a htio je reći dž), "D, " "Dž".

Na um pade mi riječ patlidžan i predložim da je napišemo u zadaći. Svi smo prihvatili i počeli perima škripati pišući slovo po slovo, dok nismo došli do onoga, koje. nam je bilo sumnjivo.

I opet je nastala graja oko njega.

"Jest dž."

"Nije nego đ."

"Dž!"

"Ð!"

"Ama koji vam je đavo, proklet on bio, pa samo didikate?" pita nena, podigavši bolesnu glavu s jastuka.

Odlučili smo nju pitati kakvo je “đ”.

"Neno," vikao sam, jer je bila malo nagluha, “jeli bolji patlidžan sa dž ili sa ď?"

"Ne znam bogme, sinko. Kad sam ja bila zdrava i po kući radila, najbolji je bio s pretilim mesom."

Makar da nam nenin odgovor nije pomogao u onom što je nas zanimalo, mi smo se od srdaca nasmijali neninu praktičnom odgovoru, koja nije znala piše li se patlidžan sa dž ili đ, ali je znala da ga najbolje uredi debela bravetina.

Alija Nametak