Birvaktile zasađena i okalemljena je mlada trešnja, posađena na brežuljku kraj malog sela. Godinama je stajala vitka i zelena, ali nije davala plod. Ljudi su prolazili pored nje i pitali se zašto ne rađa.

„Možda joj zemlja nije dobra“, govorili su jedni.

„Možda joj nedostaje kiše ili sunca“, nagađali su drugi.

Trešnja je kao razumjelala šta ljudi pričaju, ali nije mogla ništa reći. Znala je samo da njeni korijeni rastu duboko, da se njene grane šire prema nebu i da vjetar šapuće kroz njeno lišće. No, nikada nije osjetila slatki teret plodova na svojim granama.

Jedne zime, kada je sve oko nje bilo prekriveno snijegom, došla je stara nana iz sela i naslonila se na njeno deblo. Umorno je uzdahnula i tiho progovorila:

„Znaš, draga trešnjo, nije uvijek lako donijeti plod. Nekad treba samo strpljenja.“

Trešnja nije razumjela sve riječi, ali osjetila je toplinu u njenom glasu. Te godine, kada je proljeće stiglo, kiše su bile obilne, a sunce blago. Trešnja je prvi put procvjetala, njeni cvjetovi su mirisali na obećanje. Ljudi su ponovo dolazili, ali ovaj put s osmijehom.

„Pogledajte! Trešnja je procvjetala!“ govorili su s radošću.

A kada je ljeto stiglo, na granama su se pojavile prve trešnje – crvene, sočne i slatke. Djeca su trčala ispod nje, smijući se i berući plodove, a stara nana je opet došla i nasmiješila se:

„Vidiš? Sve dođe u svoje vrijeme.“

I tako je trešnja, koja je godinama stajala neprimjetna, postala radost cijelog sela. Nije to bila samo priča o plodovima, već o strpljenju, vjeri i pravom trenutku za svaku stvar.