Nastavljamo sa objavljivanjem drugog dijela naznačene teme, pošto je prvi dio izazvao veliku pažnju i znatiželju kod naših pratitelja.

SLIKA DRUGA: Usmena balada „Ženidba Sulejman-ćehaje”
Usmenu baladu „Ženidba Sulejman-ćehaje” zabilježio je Alija Nametak 1956. godine, od Emine Zaimović, kćerke Abdurahmana Hadžiefendića iz Rahića, a potom ju je, 1970. godine, objavio u svojoj zbirci „Od bešike do motike: narodne lirske i pripovijedne pjesme bosanskohercegovačkih muslimana”8

Nakon toga je ova neobična pjesma dugo vremena ostala nezapažena, kako stručnoj tako i široj javnosti. Tek je dr. Enes Kujundžić, 2007. godine, pokušao ukloniti prašinu s ove pjesme uvrstivši je u svoju knjigu „Tri Rahićke šetale sokakom: Sevdalinka u tokovima bošnjačke umjetnosti”, kao i dvije godine kasnije, u knjigu „Bošnjačka tradicijska kultura, uspomenar”, ali bez popratnog teksta o njoj.9 U okviru Međunarodnog naučnog simpozija posvećenog temi „Bosna i Hercegovina od dolaska Osmanlija do danas”, koji je održan u Tuzli 2011. godine, prezentiran je rad pod naslovom: „Usmena balada ‘Ženidba Sulejman ćehaje’ i bošnjačka žena u patrijarhalnom društvu”, u kojem je podrobnije ukazano kako na fabulativno-sižejno ustrojstvo pjesme tako i na određene aspekte njene interpretacije.10 Ova pjesma zabilježena u Brčkom, od kazivačice porijeklom iz Rahića, predstavlja vrijedno i nadasve neobično ostvarenje u bošnjačkoj usmenoj tradiciji, te zaslužuje da joj se posveti mnogo više pažnje. Prije svega, zanimljivom je čini njena veza s našom najpoznatijom baladom, „Hasanaginica“, te način na koji je ovdje realizirana tema sukoba supružnika izazvanog tragičkim nesporazumom, sa svim motivima zajedničkim za obje pjesme, ali i neobičnim, te originalnim pjesničkim rješenjima. Između ostalog, otpuštena ljuba se na kraju preudaje za čovjeka koji je nesporazum svjesno izazvao, a kosmička pravda biva zadovoljena tako što muž, uvidjevši da je bez valjanog razloga otpustio vjernu ljubu, počini samoubistvo. Zbog sukoba supružnika izazvanog tragičkim nesporazumom, koji je osnovni i konstituirajući motiv bošnjačke usmene balade „Ženidba Sulejman ćehaje”, ova je pjesma, kako je već rečeno, bliska najpoznatijoj bošnjačkoj i južnoslavenskoj pjesmi ovoga tipa, „Hasanaginica”. Međutim, ove dvije pjesme povezuje još čitav niz drugih zajedničkih motiva, što je neke od rijetkih naučnika koji su se bavili ovom baladom navelo da je ocijene pandanom „Hasanaginici”.11 Razmatrajući pitanje, da li je „Ženidba Sulejman-ćehaje” uistinu pandan „Hasanaginici”, potrebno je najprije utvrditi šta je zajedničko ovim dvjema pjesmama i koji motivi ih povezuju, o čemu će u nastavku biti riječi. Pod broj jedan, „Ženidba Sulejman-ćehaje”, baš kao i „Hasanaginica”, kako je već rečeno, govori o sukobu supružnika izazvanom tragičkim nesporazumom. U oba slučaja glavni junaci, Hasanaga i Aga ćatib-aga, u nastupu bijesa i ljubomore, prenagljeno i krajnje nepromišljeno, otpuštaju svoje ljube, izazivajući tako baladeskno stradanje i nesreću većine aktera ovih pjesama. Nadalje, junakinje obiju pjesama, Hasanaginicu i Hatim-kadu, povezuje nedužnost i nepostojanje lične odgovornosti za postupak svojih plahovitih muževa. Podsjetimo, Hasanaga svoju ljubu tjera, jer ga nije obišla dok je bolovao u gori zelenoj, iako je ona tako postupila zbog stida, jedne od vrlina koje narodna tradicija kod bošnjačke žene najviše cijeni. Ona je, tako, od svoga muža surovo kažnjena za ono što joj je trebalo osigurati njegovo poštovanje i najdublju naklonost. Hatim-kadu, s druge strane, Aga ćatib-aga tjera, jer ju je komšija, bez njenog znanja, posmatrao durbinom dok se ona smatrala slobodnom i zaštićenom u dubokoj intimi svoga doma.
I umjesto da svoj bijes usmjeri ka drskom komšiji, voajeru, Aga ćatib-aga ga iskaljuje na nedužnoj ljubi, ničim odgovornoj za skandalozan čin njenog beskrupuloznog susjeda. Pored toga, očajna zbog nepravde koja joj je učinjena, Hatim-kada piše pismo svome ocu, tražeći od njega pomoć i utočište, baš kao što Hasanaginica očekuje pomoć i podršku od svoga brata, okrutno hladnog Pintorović-bega, vapeći: „Da, moj brate, velike sramote, / gdi me šalje od petero dice!”12 Također, i Hasanaginica i Hatim-kada imaju po petero djece: dva sina, dvije kćeri i dojenče u bešici, nad čijim prizorom bespomoćnosti i osuđenosti na život siročeta, bez potpune roditeljske pažnje i ljubavi, tragički junaci obiju balada doživljavaju smrt. Junakinje obiju balada nakon muževljevog nepravednog otpuštanja bivaju bogato isprošene, uprkos činjenici da već imaju brak iza sebe. Time je naglašena njihova vrijednost i ugled, kao i uvjerenje sredine u njihovu nedužnost. U obje balade, svatovi koji junakinju vode u novi dom susretnu se sa njenom djecom iz prvog braka. Ona ih pritom dariva, čime se potresno ističe konačna razdvojenost majke sa djecom. Lokaliteti koji se u pjesmama spominju, imotska krajina u „Hasanaginici“ i jugozapadna Bosna, tj. Livno, u „Ženidbi Sulejman-ćehaje”, upućuju na geografsku povezanost, odnosno, vjerovatno zajednički pjesnički zavičaj obiju balada. Ako se još prihvati pretpostavka da je „Ženidba Sulejman-ćehaje” postankom mlađa od „Hasanaginice”, na što upućuje i uvođenje tehnoloških inovacija svojstvenih novijem vremenu, kao što je durbin kojim Sulejman-ćehaja posmatra ćatib-aginu ljubu, sve naprijed izneseno moglo bi govoriti u prilog tezi da je „Ženidba Sulejman-ćehaje” uistinu nastala pod utjecajem „Hasanaginice”, čak vjernim oponašanjem tematsko-motivskih obrazaca iz ove najpoznatije bošnjačke narodne pjesme. Međutim, koliko god nas sličnosti s „Hasanaginicom” i identični motivi upućivali na takav zaključak, „Ženidba Sulejman-ćehaje”, ipak, nije blijeda kopija ove znamenite balade, lišena pjesničke inventivnosti, te neočekivanih i originalnih rješenja. Brojne nepodudarnosti između ove dvije pjesme mogu to potvrditi. Prije svega, dužina pjesama je nesrazmjerna. U „Ženidbi Sulejman-ćehaje” prevladava epski element. Detaljnih opisa je mnogo, radnja je duga i razvodnjena, dok je u „Hasanaginici”, postupkom redukcije, sažeta na najvažnije dijelove, zbog čega strelovito juri svome okončanju. „Hasanaginica” je zato skladnije kompozicije i poetski izbrušenija, dok se narodni pjesnik „Ženidbe”, razvodnivši je na epizode, udaljio od ideala fabulativno-sižejnog modeliranja balade kao vrste.
Ipak, koliko god prva epizoda u ovoj baladi na prvi pogled djelovala suvišnom, pomalo i destruktivnom po kompozicijski sklad pjesme kao cjeline, s obzirom na to da je osnovni tok radnje iskazan tek drugom epizodom, ne može se reći da je njeno uvrštavanje besmisleno. Osim što ima funkciju svojevrsnog uvoda u baladeskno kazivanje, uloga ove epizode, prvenstveno je osvijetliti moralni i psihološki profil lika Sulejman-ćehaje. Narodni pjesnik je u tome evidentno uspio, iako je pritom narušio formalni obrazac balade kao usmenoknjiževnog žanra. Nadalje, za razliku od „Hasanaginice”, usmena balada „Ženidba Sulejman ćehaje” u skladu sa svojom dvoepizodnom strukturom, ima dva glavna junaka i zanimljivo je da su obojica muškarci. Sulejman-ćehaja je naslovni lik pjesme, ali istinski tragički junak je Aga ćatib-aga. Međutim, iako nagao i nepromišljen kao i Hasanaga, na kraju balade on ipak ne okrivljuje bez razloga otpuštenu ljubu, niti joj predbacuje da je srca kamenoga13 ili arđaskoga14, već priznaje svoju fatalnu grešku presuđujući samome sebi. To ukazuje na činjenicu da je Aga ćatib-aga, unatoč svojoj plahovitosti i ishitrenosti, neuporedivo racionalniji od Hasanage. On, također, nije ni prijeke naravi kao Hasanaga, jer vidimo kako Hatim-kada ima smjelosti da ga ispituje o razlozima njegova iznenadnog, neuobičajenog i neprijateljskog ponašanja, dok će Hasanaginica radije vrat lomiti kule niz pendžere nego i samo susresti Hasanagu nakon njegove poruke da ga ne smije dočekati ni u dvoru, ni u rodu njegovu. S druge strane, lik Sulejman-ćehaje vrlo je neobična pojava u našoj narodnoj pjesmi. On je nezreo mlad čovjek, neozbiljan, razmažen, izuzetno sujetan, nipošto spreman da prihvati uzvraćeno zadirkivanje, egoističan do krajnosti, nezdravo ambiciozan, čak beskrupulozan u nastojanju da ostvari svoj hir (ozbiljnih životnih ciljeva kao da i nema)15. Ništa ga ne sprečava da grubo naruši tuđu privatnost, niti ga sputava da o tome drsko, bez ikakva ustezanja, kazuje u lice žrtvi svoga neprimjerenog postupka. Sulejman-ćehaja drsko ruši društvene konvencije i patrijarhalne tabue svoga vremena, koji su, istina, na više mjesta u ovoj pjesmi dovedeni u pitanje. Za razliku od „Hasanaginice”, slika žene i njenog položaja u ovoj pjesmi nije tako tmurna. Žena ovdje ima podršku i zaštitu porodice, ali ima i vlastiti jezik, mogućnost i smjelost da polemizira (barem u pokušaju), da traži odgovore i objašnjenja. Zbog svega navedenog, a u vezi s pitanjem da li je ova pjesma, zabilježena od Rahićke Emine Zaimović, puki pandan „Hasanaginici”, valja kazati kako je „Ženidba Sulejman-ćehaje”, najvjerovatnije, nastala pod utjecajem ove najpoznatije bošnjačke narodne pjesme, ali je, uprkos brojnim sličnostima, čak i oponašanju nekih tematsko-motivskih obrazaca iz ove pjesme, ipak zadržala svoju posebnost, a u izvjesnoj mjeri čak i originalnost. Neobični likovi, od kojih su neki vrlo vješto psihološki oslikani, njihovi nesvakidašnji postupci, neočekivana i originalna rješenja narodnog pjesnika, kao i njegova spremnost da zadire u patrijarhalne tabue, svjedoče o neobičnoj pjesničkoj inventivnosti, a ovu pjesmu čine zanimljivim ostvarenjem narodnog duha koje je zasigurno vrijedno pažnje.

Fusnote:

8 U zbirci Saita Orahovca „Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine”, koju je objavila sarajevska Svjetlost 1968. godine, nalazi se pjesma „Dvore gradi Sulejman-ćehaja”, koja je očito jedna od slabije razvijenih varijanti ove pjesme.
9 Kujundžić, Enes (2007). „Tri Rahićke šetale sokakom: Sevdalinka u tokovima bošnjačke umjetnosti”. Brčko: BZK Preporod.; Kujundžić, Enes (2009). „Bošnjačka tradicijska kultura, uspomenar”. Sarajevo: Lapis.
10 Ramić, Ibnel (2011). Usmena balada „Ženidba Sulejman-ćehaje” i bošnjačka žena u patrijarhalnom društvu. „Zbornik radova sa Međunarodnog naučnog simpozija Bosna i Hercegovina od dolaska Osmanlija do danas”. Tuzla, 566-582.
11 Enes Kujundžić, uvrštavajući ovu pjesmu u knjigu „Tri Rahićke šetale sokakom: Sevdalinka u tokovima bošnjačke umjetnosti” kazao je kako bi se ona mogla smatrati muškim pandanom „Hasanaginici”.
12 Isaković, Alija (2002). „Biserje: antologija bošnjačke književnosti”. Sarajevo: Ljiljan, 71
13 Krnjević, Hatidža (1973). „Usmene balade Bosne i Hercegovine”. Sarajevo: Svjetlost, 508.
 14 Maglajlić, Munib (1995). „Usmena balada Bošnjaka”. Sarajevo: Preporod, 299.
15 Sulejman-ćehaja raskošno uređuje svoje dvore bez jasnog saznanja o smislu te aktivnosti, a ideju o ženidbi daje mu majka, nakon njegovog nonšalantnog pitanja šta bi najvolila. Na njenu izraženu želju on joj nezainteresirano nudi da ga ona oženi, na šta mu majka mudro odgovara da sam sebi nađe djevojku, pa će ga lahko oženiti majka.

Piše: dr. Ibnel  Ramić, knjiga "Rahićki uspomenar", knjiga druga
nastaviće se ...