Iz štampe je izišao roman “Boje višnje“ Enesa Karića, u izdanju izdavačke kuće Tugra. To je četvrti u nizu Karićevih romana u potonjih sedam godina. “Pjesme divljih ptica“ (2009.),   “Jevrejsko groblje“ (2011.) i   “Slučajno čovjek“ (2013.)  prethodna su tri romaneskna ostvarenja Enesa Karića.

Recenzenti “Boje višnje“ (prof. dr Enes Duraković, prof. dr Iva Beljan Kovačić  i  Mirsad Maglajac) u svojim osvrtima ukazuju na visoke književne vrijednosti ovog djela.

Izvodi iz recenzija:
“Kao jedan od najvažnijih elemenata romana funkcionira i sjajna jezična stilizacija, oživljavanje lokalnog idioma povezanog s očištem subjekta priče, kao i humor koji, ujedinjen s mirnim kroničarskim ritmom pripovijedanja, daje osnovni ton ispričanom, koji obilježava suosjećanje i poštovanje prema ljudskoj muci.
Kombinirajući tradicionalne i suvremene teme i tehnike te se kreativno odnoseći prema kulturnoj tradiciji, Enes Karić potvrđuje se kao vrlo autentičan pripovjedač, a Boje višnje kao njegovo (dosad) možda i najbolje pripovjedno ostvarenje.“ (Iva Beljan Kovačić)

  “U romanu Boje višnje autor ne nudi folklornu, sentimentalno ovještalu sliku zavičajnog svijeta, nego egzistencijalno monohromnu, svedenu na elementarnu sastojinu oskudnog života u kojem se prividno ništa ne dešava, gdje se život ukotvio u mrtvom moru kolektivne inercije podvlašićkih ovčara, nadničara i pečalbara. Upravo stoga Karićev dokumentaristički zasnovan prosede ne ucjelovljuje fabulativno-kompozicionu strukturu romana na dinamičnoj, razvojnoj liniji i kauzalnosti dramatičnih događanja, nego na hronološki evociranim, statičnim i zasebnim epizodama iz svakodnevnog života, s nizom bizarnih, naoko beznačajnih događaja, kojima se sugerira pustoš i praznina sirotinjskog postojanja.“ (Enes Duraković)

“Njegov modernistički pristup književnom stvaranju, posebno uočljiv u spajanju realnog i fantastičnog, čini ga najbližim duhovnim srodnikom Güntera Grassa i njegovog Limenog bubnja, a vrhunsko umijeće multiperspektivnog pripovijedanja i princip poetskog svjedočanstva kao “novog etičkog imperativa” nevidljivim se putevima preselio iz Čovjeka bez sudbine, još jednog evropskog Nobelovca, Imrea Kertesza, najprije u roman Jevrejsko groblje, a sada i u Boje višnje. Zato i ovo Karićevo djelo, kako po estetskim karakteristikama tako i po beskompromisnoj iskrenosti, koja izvire iz autorove uvijek iznova dokazane hrabrosti i istinoljubivosti, zasigurno zaslužuje zapaženo mjesto i u svjetskoj književnosti.“ (Mirsad Maglajac)

preporod.com