Obilježje sretnog djetinjstva generacija koje su odrastale bez tehnologije...
Piše: Fahrudin Vojić

Želeći da otrgne od zaborava stari mahalski govor i običaje, bihaćki enigmata i pisac Dževad Harbaš odlučio je da, na osnovu sjećanja iz djetinjstva, ovjekovječi neke adete koji su specifični za područje Bihaća i Krajine. Priče se sastoje od događaja i dijaloga pisanih nekadašnjom krajiškom ikavicom. Knjiga je naišla na vrlo dobar prijem čitatelja u Krajini i šire, a sam autor je dobio niz pohvala za ideju očuvanja jednog specifičnog vremena.

“Obje knjige su sastavljene od priča i događaja iz nekadašnjeg zemana, dječije radosti i načina na koji su se djeca nekad igrala. Svaka moja priča je nostalgična i prati odrastanja i djetinjstvo iz vremena s kraja 1960-ih i početka 1970-ih. Knjige su napisane, onako, u etno stilu, sa nostalgijom i emocijama sa mnogo dijaloga. Dakle, u knjizi ima različitih tema i priča od fasunge, nekadašnjih borbi horoza, starog šporeta fijakera, suneta i bajrama do radničkih akcija pomoći onom ko gradi kuću. Želja mi je da ovom knjigom one malo starije generacije vratim u prošlost kad se malo imalo, a dobro živjelo, a mlađim naraštajima prikažem kako je izgledalo djetinjstvo bez interneta i pametnih telefona”, objašnjava Harbaš

Neke priče iz prve knjige “Priče iz naših avlija” doživjele su i radio-izdanje u okviru čega je autor gostovao u nekoliko emisija na lokalnim radiostanicama koje su nakon emitovanja sinhronizacije njegovih priča, nagrađivali slušaoce ovom knjigom.

“U okviru emisija postavljao sam neka pitanja vezana za običaje koji se spominju u ovim knjigama. Sjećam se, javila se jedna djevojčica, a ja sam je upitao šta je to fasunga, na što je ona zaćutala i onda odgovorila nakon mamine intervencije. Dakle, mlađe generacije ne znaju dosta tih termina i običaja koji su egzistirali sredinom prošlog stoljeća. Upravo je to i bio motiv pisanja ovih priča koje su zasnovane na istinitim događajima, od kojih sam većinu lično doživio, a neke sam napisao po sjećanju i na osnovu priča starijih”, priča Harbaš.
Kuću gradile komšije i prijatelji

Mnogo je ljepota i draži nekadašnjeg vakta u kojem nije bilo mržnje i zavisti, a ljudi su bili spremni priteći u pomoć bez interesa. Bilo se iskreno i srčano, kaže Harbaš i dodaje kako mu je tadašnji običaj gradnje kuće ostao u lijepom sjećanju, jer su očevi prijatelji došli da besplatno pomognu izgradnju njihove kuće.

“Moj otac je radio na željeznici, koja je u to vrijeme bila jaka firma. Imao je puno radnih kolega s kojima je imao jako dobre odnose. Inače u to vrijeme se gajilo neko poštenje i ljudskost bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost, za razliku od danas kada ljudi jedni drugima zavide čak i unutar jedne vjerske skupine, a kamoli između pripadnika različitih vjera. Ljudi su uzimali godišnje odmore da jedni drugima pomognu u izgradnji kuće, a bilo je puno teže graditi nego danas, od toga da je bilo teško dobiti kredit za materijal do toga da se sve ručno radilo. Danas je taj proces uveliko olakšan, pa ipak nemamo takve solidarnosti kakva je u to vrijeme vladala”, pojašnjava Harbaš.
Brklja i kina

Krajišnici su imali posebne običaje povodom svadbe, koji su se nažalost izgubili i nestali. Harbaš te običaje kroz svoje priče iz avlija pokušava oživjeti i nanovo aktualizirati. Upravo je to razlog zbog kojeg su njegove dvije knjige avlijskih priča naišle na veliko zanimanje bihaćke publike.

“Kina je bio običaj koji je vezan za svadbu. Trajala je i po nekoliko dana, jer se čekalo da se iskupi sva rodbina koja je dolazila iz raznih krajeva. Na kinu se išlo zaprežnim kolima, a neki su putovali i po cijeli dan. Tom prilikom su se pripremali specijalni darovi, a mi djeca smo postavljali brklju. Kada bi mladoženja poveo mladu kroz njenu mahalu, dočekala bi ga skupina dječaka koji bi zapriječili prolaz drvenom trkljom koju su zvali brklja. Od tog naziva je nastalo ime današnjeg naselja koje se nalazi na ulazu u sami centar Bihaća. Četvrt grada poznatija po imenu Brklja, nekada je na ulazu imala drvenu rampu koja je služila za sprečavanje neželjenih osoba da uđu u grad. Ta rampa je bila otvarana pijačnim danom jednom u sedmici. Tada bi mještani iz okolnih naselja dolazili na gradsku pijacu i kupovali, prodavali ili razmjenjivali proizvode”, priča Harbaš.

Bajram se na ovim prostorima uvijek dočekivao svečano i dostojanstveno. Čak i kada se nije imalo, za takve prigode se ako treba i uzajmilo, priča Harbaš.

“Majka bi svakog Bajrama sašila novu odjeću. Ako ne bi imala novca, onda bi uzajmila, a trebalo je dati i onima koji taj dan pokucaju na vrata i zatraže bajramsku hediju. Danima su trajale te pripreme za bajrame. Sjećam se da bi majka pomela i očistila sve od dvorište i kuće, do odjeće i posuđa. Naspremalo bi se puno hrane, što je nas djecu radovalo jer bi to bila prilika da se šta lijepo pojede, što se inače ne bi jelo, od Bajrama do Bajrama. Gosti su dolazili, a otac odlazio njima. Žene su uglavnom bile u kućama i dočekivale. Mi, djeca smo se sastajali van mahale i jedni drugima pokazivali šta smo dobili na Bajram. Sjećam se da bismo prostrli jedno ćebe na koje bi sve to istresli i onda skupa jeli. Danas se bajrami dočekuju u nešto izmijenjenoj formi, ali ipak u određenoj mjeri identični onim nekadašnjim. Zahvaljujući vjeri, to su rijetki običaji koji su se uspjeli očuvati do dašanjih dana”, kaže Harbaš.

Ostaju samo sjećanja zapisana na listovima Harbašovih knjiga, da svjedoče jednom davnom vremenu i običajima kojih više nema. Ipak, rijetki od njih su ostali da prkose vremenu tehnologije u kojem djeca ne znaju šta je radost igranja i zabave, jer su dominanje, kozanje, šiša i ostale igre, samo obilježje sretnog djetinjstva generacija koje su odrastale bez tehnologije.
Izvor: Al Jazeera