(Mubarek mjesecu ramazanu)

            Ima tome bogme dobrih jedanaest mjescei. Nekako odmah sprva ljeta prošle godine, najavi se on nama. Veli: – Eto mene kod vas sljedeće godine čim vam procvjetaju prve majske ruže i dozriju prvi plodovi slasnog jagodičarskog i bobičarskog voća. I neka zanate, ne dolazim ja na dva, tri dana. Doći ću ja vama na jedan cijeli mjesec.

–  Bujrum brate, dobro došao, vazda su kod nas gosti dobro došli, pa i oni koji su malo  neobični, koji ne znaju za onu bosansku: „svakog gosta, tri dana dosta“.

I nastavimo mi tako živjeti svoj život. K'o ljudi. Zametnuli mi negdje, posve daleko u svom unutarnjem svijetu, sjećanje na našeg neobičnog gosta, na njegovu nepokolobljivu odlučnost koja je odzvanjala u njegovom glasu kada nam se najavio u pohode. Ali srećom, nismo se obrukali. Nije on to dao. Nekako, s prvim ovogodišnjim beharom, javi se on ponovo nama. Veli: – Tek tako da vas podsjetim. Eto mene, ako Boga, u zakazano vrijeme, a vi, kad ste mi već izrazili dobrodošlicu, ne zaboravite na ono mjesec dana, to mi je najvažnije.

Tek tada se mi malo presabrasmo, gdje smo to i na čemu smo. Nema još puno dana do njegovog dolaska, a mi smo tamo gdje smo bili  lani. Elem, valja ustati na noge, da se ne d'o Bog pred gostom ne osramotimo. Em je po činu prvi, em se najavio još prošle godine, em ostaje cijeli mjesec. Drago nama nekako što će nas zijaretit’, ali nas opet pomalo i strah, kako će to sve proteći.

I Bogami, kako je i obećao, tačno u noći koja je dijelila mjesec maj na dva dijela, pojavi se on. A lijep dragi Bože k'o zlatna jabuka. Svjež, namirisan, blistav. Veli on: – Na sva sam ja vrata večeras pokucao, pa ko me primi, primi. I hvala Bogu, podosta ih mi se obradovalo; a Bogami me neki, onako s vrata  vratiše.

I tako ti naš gost postade dio naše porodice. Naše novo čeljade. Ali po svemu drugačije od ostalih. Svi smo se mi trudili da mu ugodimo, da mu bude sa nama lijepo. Da o nama ponese lijep utisak. Ali, k'o insan. Ne može sve štimati. Primjetio sam ponekad znake nezadovoljstva na njegovom licu. Ustvari, to i nije bilo nezadovoljstvo. To je bio neki tužan izraz lica. I nijednom ga, za cijeli mjesec, nismo mogli naljutiti, mogli smo ga samo rastužiti. I nije samo po ovome on bio poseban. Poseban je bio i po tome što se od njega nije moglo ništa zatajiti. Ponekad bi mi da nešto sakrijemo od njega. Ne mora gost znati za svaku našu mahanu. Ali, Božije čudo, taman kad pomisliš da si se nekako od svih zakrilio, on bahne ispred. Samo te onako tužno i blago ispitivački pogleda i ode u svoju odaju.

Ali ruku na srce, više je bilo onih radosnih trenutaka. Kada smo se svi veselili, kada smo se, gotovo grohotom smijali. I on je uživao u svakoj našoj radosti. Čini mi se više nego mi. I u svakom našem uspjehu. Bodrio nas je da se ne predajemo, da idemo naprijed, da se ne odazivamo zovu taštine i malodušnosti. Nekada bi gotovo zaboravili da nije od nas, da nije naše krvi;  zametnuli bi s njim sve one naše drage besjede, i do duboko u noć, slušali pobožne drhtaje koji su dopirali ispod plavog nebeskog svoda.

Ali svemu dođe kraj. Nekada veoma brzo, a nekada se valja načekat’. Ali ipak dođe. Tako je to na ovom svijetu. Kraj druženja sa ovim našim gostom je došao uistinu brzo. Kao da nije bio cijeli mjesec kod nas. A jeste. Iznenadi nas, kada dan prije Bajrama,  reče da sutra odlazi. U glasu mu se prepoznavala odlučnost koju nije bilo moguće nadvladati. Činilo nam se, da mu se nije žurilo, da se i on bio obikao s nama. Ali kao da je morao otići. Bilo mi je jasno da bi svaki pokušaj zadržavanja bio neuspješan. Pomirili smo se sa rastankom, uz čvrstu želju i nadu da ćemo se, ako Bog da, iduće godine ponovo sresti.

Sa prvim riječima akšamskog ezana u prvoj bajramskoj noći, naš dragi gost se gotovo izgubi. Prije nego će krenuti, blago nas pomilova pogledom i nekako, čudnim koracima napusti naš dom. Pratio sam dokle su oči mogle da vide. Čim je izašao na vrata našeg doma, vinu se on u nebo. Iza njega ostadoše spektri prekrasnih duginih boja optočenih zlatnim nitima koje se nisu gasile do duboko u noć. Tamo, na krajnjim rubovima horizonta, gdje se bijela svjetlost  stapala sa plavetnilom nepreglednog nebeskog svoda, u neponovljivoj umjetničkoj raskoši, harfovima je bila izvezena poruka:„A kada te moji robovi za Mene upitaju, reci im: ‘Ja sam doista blizu'“…

Piše:mr.Mustafa ef.Gobeljić

medzlisbrcko.ba