Pisati o ljudima i osobama koje su obilježile proteklo vrijeme,a ne biti subjektivan je vrlo teško. Dva čovjeka gledaju u istom pravcu pa ne vide isto, tako i o našim merhumima koji su ostavili traga u našim zajednicama kroz razne oblike aktivnosti. Ovom prilikom nekako se potrefilo da je nastupila posljednja trećina mjeseca ramazana kada je kod nas aktuelan itikaf. Riječ je o čovjeku i osobi koja je provela pune tri decenije u itikafu. Osobi koja je tokom posljednjeg rata i poslije poznata mnogima kako u našem mjestu tako i mnogim brčacima koji su bili privremeno smješteni u našem mjestu. Hadžija Nezir je bio i topčija tokom mjeseca ramazana i on je posljednji te vrste u našem mjestu kada je top (gusani top,barut i papir se stavi u njega gurajući (nabije) štapom te se pripali, prasak topa se daleko čuo) eksplodirao i od tada nema te tradicije kod nas kada se je iftar najavljivao pucanjem topa. Čovjeku koji je bio prepoznatljiv sa svojim izgledom, hadžijskom ahmedijom,dugim brkovima,okruglim licem i krupnim glasom. Čovjeku koji je volio prepričavati o historiji svojih predaka,mjesta kao i vremenu svoga bivstvovanja. Riječ je o rahmetliji hadžiji Dedić (Mehmeda) Neziru iz Gornjeg Rahića koji je rođen 1920. godine,a preselio na ahiret 2003. godine.
Velikom borcu u drugom svjetskom ratu koji je bio dobar mitraljezdžija po prepričavanju njegovih sada mnogih umrlih saboraca koji su uvijek isticali da nam Allah nije dao Nezira tada da nam brani odstupnicu mi danas ne bi bili među živima, prisjećaju se oni. Bio je naš hadžija Nezir u 16 muslimanskoj brigadi,dobar borac,ali poslije završetka rata nije mu bilo priznato pravo čak ni na besplatno liječenja,a kamoli novčana prava. Zna se to dobro što ga nije to sledovalo samo iz razloga što nije htio u partiju.
Do početka drugog svjetskog rata Nezir je pohađao Čačak medresu u Brčkom da bi to školoavnje bilo prekinuto ratom. Nakon pedestih hadžija Nezir se pored svoje poljoprivrede kojom se bavio imao je veliko imanje što je naslijedio od svog oca Mehmeda,zbog te pozicije okrenuo se više vjeri i aktivnostima na tom polju. Tako da je za svojih proživljenih 83. godine dunjalučkog života uspio čak 30 godina tokom mjeseca ramazana boraviti u itikafu. Često je bio i muezin u džamiji. Naš rahmetlija Nezir je bio veliki ljubitelj obilaska drugih džemata širom BiH,tokom mnogih otvorenja kao i drugim prigodama. On je imao i svoj hobi koji je volio i gajio od svoje dvadesete godine života, bio je lovac i zaljubljenik u lov. Taj njegov odnos prema lovu bio je do konstantan,o tome govori slika naša na kojoj je slikat sa puškom i hadžijskom ahmedijom na glavi,ovakav kontras je rijetko gdje vidjeti. Zbog toga je do smrti bio počasni član lovačkog društva ovih prostora.
Pričao nam je hadžija kako o svojoj mnogobrojnoj porodici tako i nama koji smo se družili s njim kako su Dedići kao familija nastali odnosno došli u ovaj kraj poslije pada Budima i boja kod Sente 1686.godine kada ove krajeve masovnije naseljavaju povratnici iz tih područja kao što su to učinili hidžru i došle familije Mulahalilovići, Kujundžići, Kovačevići i drugi. I prema riječima rahmetli hadžije Nezira njegov pra dedo Deli Ded čiji mezar i danas postoji ispred šehidskog mezarja pored glavne staze u Gornjem Rahiću, visoki kamenovi su nad njim, bio je veliki ratnik i borac u turskom vaktu došao u ove krajeve, te da je familija dobila po Deli Dedi prezime Dedići. Inače Dedići su među većim familijama u našem mjestu.
Autor:Hamid Hasikić
/dzematrahic.ba/