Šatorovići kod Brčkog , naselje i selo, staro mjesto, kraj bogat voćem, blizu Brčkog i razmeđa nekada dviju općina, a sada je to razmeđe Brčko ditrikta i općine Čelić. Kako je selo dobilo ime o tome ima više verzija i nagađanja. Jedni pričaju da je naselje dobilo ime po Šator-paši, koji je nekada boravio na mjestu gdje su danas Šatorovići. Kažu da je tu sebi napravio šator, dakle paša i njegova vojska. Da li je to tako bilo ili nije, hajde ga znaj.Uglavnom, ima jedna anegdota o dvojnom nazivu imena Šatorovići. Nekada će ti neko, koga upitaš odakle je, da je iz Šatorovića, a nekada će brzo reći da je iz Štorovića. Kažu, kada rode trešnje u Šatorovićima Šatorovljani na pitanje odakle je odgovoriće razvlačeći riječ iz Šatorovića, a kada ne rode trešnje brzo i ljutito će reći iz Štorovića, zašto pitaš?Helem nejse, Šatorovići danas imaju oko 400 kuća i spadaju u jedno od srednje po veličini sela u Brčko distriktu. Svi Šatorovljani žive u mahalama:Avdići, Zukići, Hodžići, Čandići, Koreja, Maholjaši, Hripino ili Hrpino brdo (Repino), mahala kod hrasta. U tim mahalama žive sljedeće familije:Avdići, Čandići, Hodžići, Zukići, Jasenčići, Hasanovići, Karahasanovići, Karasnovići, Iljazovići, Ahmetovići, Hasići, Tirići i Bećirovići. Ovaj ponosni narod ide u svoje prostrane i rasute njive: Samarić, Iglišić bašča, Gajevi, Ignjišća, Bukvina njiva, Papratuša, Duge njive, Maca njive, Zavidi, Lukavci, Brana, Palučak, Prosa i Utrine. Što se tiče vode, ona je u prošlosti predstavljala  mali problem za stanovnike ovog bogatog sela. Prije nekoliko godina mještani su dobijali vodu iz susjednih Vražića dočim unazad par godina su riješili problem tako što su vodu dobili iz Islamovca i tako riješili gorući problem sa pitkom vodom. Ljudi su se oduvijek snalazili za vodu, pa su kopali bunare i poznati su bili: Čatinac bunar, Buban bunar u Hodžićima, Grahinac prema Dubravicama, Husejnovača u Hripinom brdu, Djevin studenac u Čandićima, Vodica u Maholjašima, te bunar kod hrasta.Šatorovići graniče  sa sljedećim selima:Dubravice srpske i Dubravice Hrvatske, Boderište, Boće, Zovik, Vražići i Ratkovići. Mada je selo bilo oduvijek bogato, Šatorovljani su imali slabe puteve do naselja i kroz naselje. Kroz sve mahale je prošao asfalt tako da je milina sada živjeti u Šatorovićima. Nekada su Šatorovljani imali samo četverorazrednu osnovnu školu, pa su išli u osmogodišnju školu u obližnje Vražiće (3 kilometra). Danas Šatorovići imaju osmogodišnju školu, vodovod, čitaonicu, ambulantu, poštu, lijepu džamiju (gradi se nova na starom mjestu), asfalt, matični ured i sl. Od bogastava kojim je Uzvišeni Bog obdario ove ljude je na prvom mjestu šljiva svake vrste.Ovdašnji stanovnici su bili oduvijek napredni, ponositi i bogati. Vrlo rano su se počeli profesionalno i naučno baviti šljivarstvom, tako da su imali rodnosne sorte šljive, koju su znali gajiti i obrađivati na moderan način. Dugo vremena ovi ljudi su slovili za najbogatije u okolici baš zahvaljujući prihodima od šljiva. Prve hadžije su krenule iz naših krajeva upravo iz Šatorovića, tako su na hadž išli:Sulejman Ahmetović, Sulejman Čandić, Šemso Hodžić, Mahmut Ribić, Hasan Ribić, Ibrahim Avdić, Himzija Hasanović, Hasan Avdić, Meho Zukić i mnogi drugi u skorije vrijeme.I hodže su bile poznate u Šatorovićima. Džamija je ovdje dugog vijeka i stalno se gledalo da bude lijepa i obnovljena. Hodže su bile većinom iz ovog sela, mada je bilo i došljaka. Tako imamo hodže sa dugim radnim stažom, kao što je Ibrahim ef. Malkić, Muhamed ef. Bašić i Esad ef. Avdić dok je danas imam Fuad ef. Karahasanović. Ovo je poljoprivredni kraj pa su i običaju vezani oko žetve, sjetve, komilja, ljuštilja, češljanja i pletenja čarapa. Pravila su se sijela na kojima je omladina šervanila, ašikovala, pjevala, sklapala prijateljstva i brakove, a pjevalo se solo, u dvoje, u troje, a pjevali su sve što se trenutno pjevalo kao: “Nad izvorom vrba se nadnijela“, „Ja prošetah  čaršijom“, „Ispod lipe kraj potoka“, „Na starom bunaru“. Momci su se natpjevali sa curama: “Nemoj mala reći pa slagati, baraba će kose počupati“. Na tim sijelima   se znalo lijepo pojesti, kahva i šerbe popiti, najesti se jabuka i omastiti brke suhim mesom i orasima. Momci su znali pješačiti i po 15-20 kilometara da bi uživali u tim sijelima do duboko u noć. U mrzlim i hladnim zimskim noćima se pravila i ćetenija, specijalitet ovih krajeva. Nijetilo se na rahmetli Brođinu bradu. Prijašnji narod je bio više merhametli i pomagalo se u poslovima, kućnim i njivskim.Pomagalo se u žetvi pšenice, pomagalo se u pravljnju kuće, hodže su pozivane na ručak u njivu, gdje su bile mobe, a kada je jesen spustila maglu na Šatoroviće mještani su pozivali svoje rođake, komšije i prijatelje na večere na kojima se jelo, pilo (halal) i sijelilo do duboko unoć. Malo je koja kuća propustila priliku da ne napravi večeru i ne pozove na večeu i domaćeg hodžu. I za kraj treba spomenuti i poznate Šatorovljane, a oni su uglavnom doktori medicine kao: dr.Avdić Bajro, dr. Ahmetović Smajl, dr. Ahmetović Esed. Da bi se išlo u budućnost, ne treba zaboravljat prošlost. Furune one lijepe zemljane, uz koje smo  parili svoja promrzla leđa je znala dobro praviti Fata Hodžić. Hakija Ribić je bio dobar kovač, a i sepete je pravio baš kao i Ruvejda Zukić, da im se Uzvišeni smiluje, ako više nisu živi.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office">

Lijepo je to bilo vrijeme kada su živjeli domaćini muškarci, od kojih malo ko da nije znao plesti tople bijele čarape. Nekad bilo, sad se spominjalo.

Iz knjige „Bobak po bobak, Bosanski đerdan“ izašla 2009. godine autor Nijaz Salkić

Dzematrahic 5 novembar 2009