Iz historije Brčkog i okoline 

Brčko je oduvijek bio grad sevdaha,sijela,teferiča i druženja. Sijela su se održavala u jesenskim i zimskim danima po kućama a teferiči po obližnjim i seoskim izletištima. Najomiljenije mjesto za teferiče u Brčkom je bio Ficibajer gdje su se dva do tri puta godišnje Brčaci okupljali i družili, zatim Bakir-begov konak na Stolinu. Od seoskih mjesta bio je to Zovik,Gornji Rahić,Maoča i Brka. 

Posebnu ulogu su imala brčanska sijela. Kako sam naveo na sijelo se išlo tokom cijele godine a ponajviše u jesen i zimu. Na sijela se išlo uz prethodnu najavu, kao ono: pita majka hoćete li biti kod kuće da vam dođemo na sijelo... Velika je sramota bila doći na sijelo nenajavljeno. 

Brčanke su bile vrijedne domaćice. Kuću i okućnicu su uvijek držale uredno,čisto i u cvijeću. Ali,dolazak na sijelo je bilo nešto posebno. Tada se kuća uređivala geeneralno. U prostorije se od ranih sati stavljala posuda sa vodom u kojoj su bile latice cvijeća,mirišljave trave, pripremala se prigodna jela, kahva, šerbe... Lampe su se dopunjavale petrolejom, čistila stakla od lampe,staze u dvorištu,koje su obično bile od cigala,su se ribale,uređivao cvijetnjak itd. Kada dođu gosti prvo se počaste šerbetom... a djevojke odmah očiste obuću od gostiju i stavljaju ih ispred vrata.

 Sijela su naročito bila omiljena kod mlađih jer je to bila prilika za razgovor među starim poznanicima i prilika za sklapanje novih poznanstava. Djevojke bi obično iznosile šerbe,kahvu i prigodna jela uz napomenu roditelja da su ih djevojke same pripremale. 

 Brčanske ulice nikada nisu bile u mraku. O tome su se brinuli posebno zaduženi i plaćeni ljudi zvani posvandžije. A sada da kažem nešto i o posvandžijama. U Brčkom se spominje neki posvandžija Idriz iz Mujdanovače. Stariji i vrlo simpatičan čovjek. Naročito je bio omiljen kod mladih Brčaka. Uvijek je bio spreman za priču i šalu. U vrijeme obilaska brčanskih sokaka i mahala,kada je bilo vrijeme da Idriz upali fenjere,uvijek je nosio podugačak štap. Nek se nađe pri ruci, goovorio je smješkajući  se Idriz. E,taj štap je imao i posebnu ulogu u Idrizovom pbilasku brčanskih sokaka i mahala. Naime idući u predvečerje brčanskim ulicama i mahalama sem što je posvandžija Idriz palio ulične fenjera uzvikivao je „Noć je, ne berite brige. Sve je mirno. Spavajte i lijepo snite“. 

 Brčanske cure i momci su znali Idrizov vakat,kada se i u kojoj mahali ili sokaku treba pojaviti,pa bi momci izlazili pred kapidžik a cure bi ga iščekivale na pendžeru. I ne bez razloga. Posvandćija Idriz je bio njihov najdraži poštar. Momcima bi na kapidžiku davao pisamca,neki poklon,jabuku,vezenu mahramu od cura, a curama bi,pak,isto tako poruke od momaka. Momcima bi ih uručivao odmah u ruku a curama bi poklone od momaka natakao na štap i doturao do pendžera. On je to radio diskretno i nikad nitko nije saznao o toj „korenspodenciji“. Samo je Idriz posvandžija znao čiju mahramu momci nose na vidnom mjestu. A majke bi se često pitale- čiji je to vez i koja ga je cura vezla. 

 A Bogami bi i Idriz imao nekog ćara od toga jer bi uvijek dobijao vrijedan peškeš. 

 Na veliku žalost brčanskih cura i momaka, ta komunikacija je prestala 1899. godine kada je u Brčko uvedena električna struja. Ulogu Idriza posvandžije preuzele su provodadžije.

dzematrahic.ba