Šta to zapravo znači na domaću ekonomiju? Pokušat ću jednostavno objasniti.

Cijena ove tegle je bila 9.95 KM (možda je gdje bila i jeftinija, zavisi od distributera). Država je sebi uzela od ove cijene 1.45 KM po osnovu PDV-a. Radi pojednostavljenja ovog primjera, uzet ću pretpostavku da distributer uzme sebi 1 KM po tegli marže. Proizvođaču ostaje 7.5 KM.

Kada se po istoj cijeni kupi neki inostrani proizvod, u Bosni i Hercegovini ostaje 2.5 KM (PDV i marža distributera). Ostatak ide vani. U ovom slučaju ostaje gotovo sve, tj. veći dio od 7.5 KM (zavisno od količine sirovina koje se uvoze iz inostranstva). Iz ovih 7.5 KM uplaćuju se doprinosi, porez na dohodak, plate, koje se opet troše u Bosni i Hercegovini, tako da država dobije dodatni PDV (multiplicira se), plaćaju se dobavljači (npr. staklenih tegli), ali i osigurava novac za nove investicije. Kada se ovih 7.5 KM “izveze” vani, neko drugi zaradi platu i troši je u svojoj zemlji i druga država iz toga dobija PDV.

Šta se dešava na nivou ekomonije, kakvi su efekti?

Ukoliko se recimo prodalo 10.000 tegli, to bi značilo da će u državi ostati 75.000 KM. Da li to znači da će se za taj iznos i popraviti vanjskotrgovinski bilans? Ne, efekti će biti dupli, jer nije došlo do pada potražnje, već je ona usmjerena na domaći proizvod! U ovom slučaju, većina građana je jela neki inostrani krem namaz. Sada je došlo do supstitucije onostranog proizvoda domaćim.

Makroekonomski gledano, vanjskotrgovinski bilans poboljšava ili pogoršava naš BDP (bruto društveni proizvod). U slučaju Bosne i Hercegovine, znatno pogoršava zbog visokog deficita. Što se deficit bude brže smanjivao, brže ćemo rasti.

Maza je jedan mali kotačić u ovoj priči. Ima ih puno. Svako od nas može, gdje god je to moguće, pomoći našim proizvođačima, ma gdje bili u Bosni i Hercegovini – pojašnjava Hadžić.