Edhem Mulabdić rođen je 1864. godine u Maglaju.Nakon   osnovnog obrazovanja, koje stiče   u vjerskim školama, završava učiteljsku školu. Od 1891. surađuje u mnogim časopisima kao što su: "Bošnjak" - muslimanski politički list "Behar", pokreće 1900. godine i u šest njegovih godišta glavni je urednik. Jedan je od pokretača "Gajreta" prvog muslimanskog kulturnog društva gdje potpomaže izlaženju istoimenog lista. Sudionik je u osnivanju društva Narodne uzdanice.

Pisao je skoro isključivo prozu (romane, pripovijetke, crtice) a i brojne pedagoške članke i studije. Dolazak austro-ugarske vojske u Bosnu Mulabdić je doživio dramatično. U svom autobiografskom članku pisao je:

"Nebo se zamrači, život zastade i ko probijen  brod kad usred najbujnijeg veselja u njemu počne da tone, dođe glas: ide švabo.  A osjećala se i prije neka mora   u  zraku, svako  odraslo  i  dozvano čeljade bilo je zabrinuto, naslućivao se neki krupan događaj."

Umro je u Sarajevu 29. januara 1964. godine.Roman "Zeleno busenje" je prvi pravi roman jednog  pisca Bošnjaka.

Roman počinje opštim planom slike maglajskog predvečerja i prazničnog raspoloženja u petak.

"Bilo je to u petak, u predvečerje divnog ljetnog dana. Sunce je istom zašlo, a nad maglajskim kućama hvatao se već suton. Uskim putićima, što vode iz pitome okoline u varoš, svaki čas prolazile hrpe gizdava ženskinja i vesele mlađarije..."

Sliku dolaska Austrijanaca opisao je impresivno:

"Varoš je bila kao pusta. Svak se zatvorio u svoju kuću, sa svojom čeljadi, pa se tu slagalo posuđe, u zemlju krila dragocjenost... Sve pripravno, plane li mu krov nad glavom, da bježi... kud i ostali svijet...

Nasta strava. Jedni trgoše pogled onamo Bektaševu hanu gdje bi se imao pojaviti Švabo, drugi se zdadoše u bijeg; treći gledali. Nasta strah, vriska, plač, nasta bježanje...

U ovoj stisci niko nije ni gledao ni opazio šta bi od one čete pred Delibegovim hanom. Čim se razlaže onaj strahovit glas s grada, prhnu to sve poput jata plašljivih ptica na sve strane kroz kukuruze i šenice. To bi kolik što bi okom trenuo, bez puške i noža, bez topa, bez kapi krvi, strugnuše ovi junaci bez cigle riječi: kur, zašto? A zar ti je što na umu tog kobnog časa, kad ti samo život tvoj lebdi pred očima, kad samo glavi svojoj gledaš spasa, kad imaš priliku vidjet, osjetit: koliko si sam sebi drag"!

Završetak romana obuhvata rezime rata, umiranja, preokreta i sudbina glavnih junaka.

"Mladi je petak, džamijski harem pun šarolike svjetine. Pohrlilo staro i mlado da klanja prvu džumu...Klanja se dženaza -pod prstenom djevojci, Muharemaginoj Ajiši. Alija se povratio sa pokopa Ajišina, posjetio onda majčin grob, otisao sjutri dan na Preslicu da vidi gdje mu je brat pao. Sve je obišao, suzna oka, promatrao ove nevine žrtve onog vremena, sudbine, koje je sada pokrivalo zeleno busenje...