Ostao je siroče od osme godine nakon oca, a kad mu je bilo dvanaest, i majka mu se preseli, kako se ono kaže, u drugi, bolji svijet, a da je on ostao na gorem svijetu, nema sumnje kad se zna da nije imao nikakve bližnje rodbine, a ni imetka. Prodavao je tuđe perece, poslušao kadgod koga, za što bi dobio koju paricu i tako životario s nekom daljnjom tetkom. Ali ipak nije osjećao kakvih naročitih životnih jada, jer ni dok su mu roditelji bili živi nije živio u kakvu zevku, a onda nije bio ni go ni gladan. I zapjevao bi nekad, a glas mu bijaše nježan, pa ga počeše akšamlučari zvati da im ugađa uhu dak im šljivova rosa i druga miva ugađaju grlu.

Da dijete ne postane noćnik, Hafiz Ibrahim efendija Salihagić uze ga naučavati hifz. Dijete bistro učilo je marljivo, i u četrnaestoj mu se godini prouči hafiska dova. A da u ostalom ne ostane adža-mija, pobrinu se Hafiz Ibrahim efendija i nekoliko trgovaca iz čaršije, sakupiše mu neku mraku i poslaše ga u Šeher u medresu. Tamo se zlopatio, učio sarf i nahv i zadugo ništa nije znao šta uči. Uz ramazan uz mjesne hafize i on učio, kao najzadnji, mukabele iza sehura, podneva i ićindije. Pogdjetko ga pozvao kadgod na iftar, na ručak nitko. U jednoj džamiji muezinio na jaciju, a uoči Bajrama, kad se dijelio gureba-tefter, i njega nešto zapalo. Pojeftino kupio mrtvačku čohu za džube, a Mehmed-majstora terzije materi proučio hatmu, pa mu je ovaj sašio, i tako prebili jedno za drugo. Za nekolike sadakai-fitre naručio čifte, ahmediju oprao i premotao i na Bajram osvanuo kao cvijet. Ni naš hakim-efendija nije došao toga jutra dotjeraniji u džamiju.

Učio on tako dvije godine, kroz mozak mu prolijetale fil-mazije i fil-muzarije, mufredi, muzekkeri, hazuri i gaibi i ostali gramatički oblici, koje je tek na kraju druge godine počeo shvaćati. Istom je tada saznao da ima jedna škola gdje se drugačije uči, gdje se na lakši način predaje i gdje se nauka lakše shvaća. Ušavši u treću godinu medrese upisao se i u Darul-muallimin.

Već u prvim danima nastave osjeti on lahkoću u učenju i slast u nauci. Poče istom shvaćati što je prije dvije godine učio. A kad je već bio probijen led, prionu kao žedan čovjek na bistru izvoru, i poče čitati i učiti što mu je do ruku stizalo.

Pri svršetku ponudiše mu da se upiše u Nuvvab, ali on odbi. Treba nam, reče, sitnih radnika da odgajaju omladinu po kasabama i selima i moja je želja da svoje snage tamo upotrijebim. Za Nuvvab će se naći kandidata među kadijskim sinovima. Ja bih rado i tamo učio, ali mi se čini da je šteta da moj narod na me čeka još pet godina, kad već sad mogu da mu ponudim makar svoje skromne sposobnosti.

Muderisi i drugi nastavnici ga pohvališe i preporučiše vakufu da mu nađe kakvo mualimsko mjesto. Poslaše ga u našu kasabu i odrediše drugim mualimom s dvadeset i pet forinti plaće mjesečno, preporučivši Vakufskom povjerenstvu da mu dadne još jedan džihet, da ga na primjer postavi muezinom u kojoj mahalskoj džamiji. Kad dođe u Kasabu i javi se Povjerenstvu, poslovođa sazva sjednicu, a članovi mu odrediše, po želji Direkcije, muezinsko mjesto u Begleraginoj džamiji sa četiri krune plaće mjesečno, da okujiše na svaki vakat, mete džamiju, pere cilindre, nalijeva petrolej u lampe a zejtin u kandilje za ramazana. Kad ga poslovođa sutradan pozva i javi mu kao s nekom prijateljskom naklonošću za novu vazifu, on malo planu u licu, ali se suzdrža:

- Hvala i vama i gospodi članovima Povjerenstva što ste mi povjerili muezinsku službu u tako lijepoj džamiji! Meni je osobita čast vršiti ovu funkciju koju je vršio i naš pir, Bilal Habešija, i ja ću je vršiti savjesno, makar i besplatno. Za te četiri krune izvolite vi naći ferraša koji će čistiti džamiju i vršiti drugo što je potrebno. Poslovođa se nađe u neprilici:

- Znate, efendija, to je nekako unišlo u običaj da muezini obavljaju i te funkcije.

- Ja nisam učio ni u medresi ni u Darul-mualliminu kako se metu džamije, čiste cilindri i nalijeva petrolej i zejtin, iako su i to pošteni poslovi… Još nije ni u čaršiju izašao, a već ga dočeka njegov kalega, prvi muallim i upravitelj mekteba, podvita džubbeta na leđima, u potpećenim postulama.

- Šta, zar ti nećeš da budeš muezin?

- A tko vam to reče? – Rekoše nam da si se zahvalio.

- E nisu vam pravo rekli. Bit ću muezin, ali neću biti ferraš.

- Ama onda nema ajluka.

- I ne treba mi.

- Bogme nisu četiri krune na odmet.

- I nisu, ali treba poštovati i funikciju koju čovjek obavlja i svoju ličnost i hodžinski kijafet.

- Ti si onda neko begovsko dijete, nenaučeno na teretan posao. Samo ne znam otkud ode u hodže?

- Kakav beg? Nisam elhamdulillah. Mehmed Suljić, pa beg! Ha, ha – osmjehnu se.

- Pa dobro, brate. Eto ljudi pokazaše dobru volju da ti se dâ mrven posla i zarade, a ti zarade nećeš.

- Ali ne bježim od posla.

- Vallahi, ja te ne razumijem.

- Ni ja vas. Nosite ulemanski kijafet, a ahmedija vam potamnila. Džubbe ste podvratili na leđa kao torbak, a postule vam potpećene. Na anteriji vam se vidi šta ste jeli otkad ste je skrojili.

- Ama, dijete – okrenu se prvi muallim hadži Hasan-efendija oko sebe – ti kao da si se napio, da od mene vidiš dvojicu ili više ljudi, pa ovaki ste, pa onaki ste, a ja sâm, jedan jedini s tobom. Mehmed efendija Suljić vidje da prvi muallim nije još saznao da se jednom čovjeku može reći vi, kao što se govori i ti, pa se osmjehnu:

- Allahemanet!

- Allah selamet – odmahnu rukom hadži-Hasan efendija, zađe za ćošak, čučnu, a onda dođe s lijevom rukom u muhliji od šalvara do

šadrvana pred čaršijskom džamijom i opra ruke. Skide ahmediju s glave, pogleda niz anteriju, postule. »Nema fajde, baš sam se malo zapustio. Valja sijedoj reći da me pretrese. Ama ako on bude onakav utanmaz pa svakom bude u oči govorio ono što o njemu misli, slabo će proći. Neće on svijetu hatme učiti, a od sama ajluka nema ni suha kruha. Spustit će on durbin, spustiti, jah…

S Begleragine džamije začu se ezan. U toplo podne zažuboriše nad kasabam u nekim za njih nečuvenim arijama riječi pozivanja na namaz, kraj kojih su obično kao gluhi prolazili ljudi koje je zauzdao dunjalučki posao. Ljudi počeše dizati glave da vide novog muezina.

- Asli je nekakav Arap došao po bedeluk?

- Možda je kakav šeh? Oni onako izvijaju.

- Ušutite da čujemo! Bit će to novi muezin.

- Tko? Je li onaj mladi hodžica što je jučer došao? Pa ojutros sva kasaba gúdî da je on odbio da bude muezin.

- Estagfirullah, ljudi, ušutite! Ovakve muezine rijetko čujemo. I tako su po mahalama žene i djevojke u poslu zastajale, na ćefencima trgovci i zanatlije osluškivali, dok ezan ne presta.

- Halal mu materino mlijeko što ga je sisao, kad mu je onakav avaz!

- Vala, da imam abdest, sad bih otišao u onu džamiju.

- Pa to je kolajluk. Pred džamijom česma, pa se i rashladiti i…

- Ama, ugursuz mu je imam…

- Tebi svak ugursuz, a ti sam evlija. Ti bi da ti okujiše s munare, a da ga ti slušaš s ćefenka, ama da se ne ide u džamiju. A može biti bi volio, da Mujica razvuče harmonike, a on da ti zapjeva, kad potegneš.

- De, nije ni tebi mahane.

Tako se naš Mehmed-efendija paedstavio Kasabi lijepim glasom, nošnjom, dostojanstvenošću, ali kad djeca dođoše prvi dan iz mekteba i počeše kazivati starijima kako ih efendija svašta pita i za-pitkuje a ne uče kao do njegova dolaska »elif ići ustun en«, zabrinuše se kakav je ovo sad taksirat. A kad nakon nekoliko dana čuše da je pitao tko zna kakvu pjesmu zapjevati i kad su djeca pjevala, a on ih razvrstavao u grupe, odoše viđeniji ljudi u Povjerenstvo tužiti se na nj. Pozvaše i njega da se pravda, ako mogne. On se odazva.

- Je li istina da tvoja djeca u mektebu pjevaju?

- Jest.

- A zašto?

- Tko pjeva zla ne misli.

- Ama, ostavi ti to! Nego ne šalju roditelji djecu u mektebe da pjevaju, nego da uče imanske i islamsske šartove. Da mektepski hair-sahibija čuje njihovu dernjavu, prevrnuo bi se u mezaru.

- Ne bi. Tko se jednom ukoči, ne prevrće se više. A onda, ja sam kušao dječije glasove, da onu djecu koja imaju sluha izvježbam da uče salavate na Mevludu, da ih izvježbaim ezan učiti.

- Afv edersun! Mi mislili: nekakve besposlice. Mehmed efendija predavao u prvom i drugom razredu, hadži Hasan efendija u trećem i vodio kancelariju, što ga je najviše znojilo, jer nije bio prijatelj peru i dopisivanju, a često bi mu i lonac i halva istjerali graške znoja na čelo u toj istoj kancelariji, kad bi odlučio da ne ide kući na ručak. U razredu mu je tabla bila vazda čista, a kreda i sunđer se štedjeli. »Ne znamn koga belaja ovo izumiše sada. Hiljadu godina se učio iman kroz uši, a sad sve hoće i da napisano vide«, rekao bi on. Najveće poštovanje ulijevala je debela drenova šipka, koja je bila više table. Od njezina se straha šutjelo, a kad bi tko glas pustio, bio je potkovan. I poslije mu se više nije mililo u mekteb.

Neki dan Hašim-aga Pašalić po običaju rekao sinčiću da je vrijeme ići u mekteb. Mali pokupio sufaru i taiblu pa izašao na sokak. Ali mu se nije išlo u mekteb. Domalo pošao Hašim-aga, pa da će zakoračiti iz avlijskih vrata, kad njegov sin čučnuo na starinski binjektaš, pa se udara šakama u čelo i na glas viče: »Da sam Bog d'o Vlah!«.

- A što, jadan bio za debelim mesom!

- Da ne idem u mekteb.

- Šuti obješenjače, ne bio! Hajde sa mnom u mekteb!

- Hoću, ako ću u drugi sunuf. – Hajde makar.

Hašim-aga odveo dijete u mekteb i rekao upravitelju da je dijete premlado i da će ga vratiti u drugi sunuf, da “utvrdi”. Dijete nije više bježalo.

Mehmed Suljić je ipak nekoliko utjecao na hadži-Hasan-efendiju, jer je i on malo više držao barem do vanjštine, ne zanemarujući ipak obilne gozbe, u čemu on nije mogao ni malo utjecati na Suljića. Suljić je i nadalje ostao tanak kao trijeska, vječno zamišljen, družeći se najviše s knjigama i listovima, koje je upravo željno očekivao i, što se rekne, gutao, a na koje je trošio polu plaće. Da ga nije bilo stid samoga sebe, otišao bi u Povjerenstvo i sad, nakon godine dana, primio bi se muezinske plaće, kad uredno vrši muezinsku službu, ali to je bilo samo časovito klonuće, koje je u duši opravdavao potrebom nabavke novih knjiga i listova.

- E ja ti se, Mehmed efendija, ne mogu iščuditi, koliko si zaljubljen u te listove! A bogme, nema ništa u njima.

- Ne mogu ja bez njih, hadži efendija. Knjige su mi navika. I još više, potreba. Ja bez njih ne mogu kao ni ti bez spavanja iza ručka.

- U to mi ne diraj! Efdalnije je kad alim spava, nego kad džahil ibadet čini.

- Neću ti ja u spavanje dirati. (Rano se privikao da mu kaže ti). A trebao bi i ti da malo čitaš. U svijetu se dešava svašta. Možda te mnogočega ne bi zanimalo, ali bi se nešto našlo i za te.

- Znaš šta? Trebalo bi nešto i za te naći! Kakvu lijepu curu, s nešto miraza, pa da i ti živneš. Manje bi sigurno čitao, a ne bi skapavo na bećarskoj zahiri. Mehmed efendija se osmjehnuo. Nije mu bilo mrsko kad se o tome govorilo, ali se nije ni odlučivao da pođe u ašikovanje, u zagledanje.

- Ima vremena. Ne valja se ženiti među Bajramima! Vidi ti njega! Vazda je među Bajramima. Onda bi to značilo: nikad se ne ženiti. A ženidba je, dragi moj, sunnet.

- Znam ja to, Hasan-efendija. Nekome je i farz, ali meni bi bila haram. Prije svega, nemam ni ja koliko mi treba da živim kao čovjek, a kad fukaraluk podijelim na dva čeljadeta …

- Šuti, netko ide… Uniđe Deaviš-beg Smailbegović. Nazva im selam, sjede uvrh zbornice i izmerhabaše međusobno.

- Ja došao, eto, kroz jednu heftu će se navnšiti godina kako mi je mati umrla, pa kô velim, ja nemam kad da joj hatmu proučim, pa velim, Mehmed efendija će to, a neće mu džaba biti. Hasan-efendija se uzmučio što njemu propade dobra hedija, a Mehmed-efendija se smrče, pa onda razblaži:

- Dragi Derviš beže! Da sam ja varalica, ja bih ti sad rekao: Dobro proučit ću! A ti bi mi dao dva forinta. Ali ja ću ti istinu reći: Kur'an se ne prodaje. Nema tvojoj materi sevaba od onog što ću ja učiti u Kur'anu. Kad ja učim – ako s draga srca učim, sevab je meni. A zašto da mi ti za to daješ pare? Što je ona ponijela na onaj svijet, to je njezino.

- Jedna je ulema rekla da se može… – Hasan efendija se ponada da će njemu zapasti hedija s hatmom.

- Ja sam sâm kao softa učio svijetu hatme, ali poslije sam naučio, da od toga nema nikom fajde. Nego, tebi je Bog dao zlatna sina. Daj da ga ja malo više naučim izvan mektebskog vremena, pa neka on svojoj neni hatmu čini.

- Tamam, munasib – reče Derviš beg i izađe.

- E jesi, e jesi… ona prava… mal’ ne rekoh… ahmačina.

- A rekao si eto!

- Dva forinta baciti u havu…

- Šta ću im ja! Živjet ću i bez njih. Derviš-begov Bakir je bio umiljato i pametno dijete. Lahko je shvatao i drugo osim strogo mektebskog što mu je Suljić kazivao. Njegov vidokrag se širio i s njim znatiželja rasla.

- Neka te otac dade u školu.

- Govorio sam ja, pa ne da ni progovoriti. Kaže tamo se ćufure djeca. Uzdahnuo je. »Kad on tako misli, šta će onda onaj seljak iz zabitne planine!« Jednom je pred Derviš-begem počeo navoditi razgovor o potrebi slanja djece u školu.

- Zar da se ćufure?

- A jesam li ja ćafir?

- Nisi, ne d'o Bog!

- A eto, i ja sam bio u toj, kako ti kažeš, ćafirskoj školi, pa zar mi je to što naudilo? Čak su mi i u Darul-mualliminu bili neki nastavnici inovjernici, pa… ?

- Znaš nije djetetu potreba da uči i da se mori. Meni je Bog dao, pa će i njemu. Bit će mu dosta što ću mu ostaviti.

- Nemoj, dragi Derviš-beg, tako misliti. Ono se rekne: “Ne zna se šta nosi dan, a šta nosi noć.” Sve imanje može propasti, a znanje neće nikada pod noge … On me često iznenadi svojim pitanjima, a i odgovorom. Daj ga ti u školu, pa kad svrši, nek ide u medresu.

- Šta, da bude hodža pa da kupa mrtve.

- Ne mora to raditi. Do kupanja mrtvih, hodža ima na hiljade korisnih poslova, a ni to nije sramota nego Bogom zapovijeđen posao. Eto, vi se svi imućniji ljudi tućite: Kakve su nam hodže? Sramota je! Brzukaju islam! Samo čekaju kad će tko umrijeti da smotaju čohu i prouče hatmu, naravno za pare. Pa kako se nose? Ahmedije im kao učkuri! A ne upitate se nikad, da li bi se mogli bolje nositi i više držati do svoga ljudskog dostojanstva. I onda još jedno. Mi se gotovo svi liferujemo između fukare, pa su nam u najviše slučajeva gladne oči. A zašto vi imućniji ne biste djecu odgajali za hodžinski stalež, pa da i među hodžama bude jednom situiranih ljudi, a kad su bogati, oni su i otporni, nesavitljivih kičama. Derviš beg je šutio, a pri polasku rekao:

- Pa još ću razmisliti o tome. Bio je umoran kad je Derviđ beg otišao. Mnogo zâr govorio, pa ga spopade neki suhi kašalj, a onda osjeti nešto slano u grlu. Pljunu u pljuvačnicu. Bila je krv.

Najprije se prepao, a onda osmijehnuo. Zar da žali život? Malo je imao zemaljskih užitaka, a mnogo briga i patnja. A onda sâm sebe zažalio. Umrijet će rano. Ono znanja koliko je imao, a nije sebi utvarao da je neki učenjak, s njim će leći u grob. Nitko se od njega neće okoristiti. Za dvije godine muallimske službe naučio je dvjesta djece imanske i islamske šartove, učiti u sufari i u Kur'anu, ne-kolicinu ih je naučio salavatati i mujeziniti. A sve ostalo njegovo znanje o životu ljudskom, o moralu, o ekonomskom i kulturnom napretku ili nazatku, sve ono što je, gledajući otvoreno u život oko sebe, uočio ili u knjigama našao, sve će to neiskorišćeno struhnuti. Knjige će valjda koji hodža na muhallefatu kupiti, novine i časopise kakav mesar ili zelenar, koji će robu u njih zamotavati. I gotovo da zaplaka nad samim sobom. Razmišljao je o sebi i o okolini. Vidio je da je sušica. Neizlječiva. Samac, bez kućne njege, utrnut će brzo kao svijeća među vjetrovima. Siromah je. Ne može se kako treba liječiti i izliječiti. Da mu barem ovo znanja što ima ne propane s njim zajedno. Da ne struhne!Odlučio je držati vazove u džamiji. Popeo se na ćurs. Džamija je bila puna staraca i prosijedih sredovječnih ljudi. Tumačio im je: »Innemel-hamru vel-mejsiru… ridžsun min ameliš-šejtani…« Opojna pića i kockanje su đavolji posao. Mladež se odala tim društvenim zlima. Treba je odvraćati od toga, jer je u tome zlo i za samu današnju generaciju i za potomstvo. U imecima osiromašujemo. Prodajemo kmetove i begluke… A onda obašao pogledom po džamiji. Starci su drijemali. Vâz nije uspio. Pa da, i sâm je uvidio. Onih kojim ga je namijenio, nema tu. A ove je davno to sve prošlo. Ovi su davno tobe učinili, brade zapustili, svilene ahmedije zavili. Čitav dan je bio tužan. Iza večere se malo prošetao. Rosila je kiša i lokve se hvatale. Bila je kasna jesen i dobro zahladilo. Prošao je kraj jedne krčme. Zvonio je u njoj smijeh, cika, pjesma. Zastao je i razmišljao. A onda otvorio vrata i ušao. Hasan beg je pjevao zagrlivši dvije pjevačice: Njih su dvije, a ja sâm, zato sjedim raspasan … Onda je najednom sve zamuklo. Prošao je uvrh krčme i popeo se na pivsko burence. Ponovio je čitav današnji vaz povišenim glasom. Svi su bili zastrašeni, zasramljeni, gledajući preda se i gnječeći cigarete prstima. Gazda-Marka nije bilo u krčmi. Sišao je bio u podrum da iznese veliku pletenku rakije. Prispio je na završetak vaza. Vidio je pokolebane goste, zanijemljene pjevačice. Oprezno je spustio pletenku, primaknuo se Suljiću, dohvatio ga za jaku i ponio kao mačka miša. U jednom kutu je zaorio smijeh.

Prolazeći kraj kapele šapnuo je: »Hifzi-bega!« Harmonike su zajaukale, ćemaneta zacvilila, bubanj zagrmio, a Mica zapjevala zvekećući defom. Čokanji i frtalji su se napunili bez naručivanja. Turci su bili srbadiju, Hifzi-beg je provodio gaziluke – tako je Mica pjevala. Mladež je tamanila rakiju i meze. Hasan beg je šutio, a onda ustao.

- Sjedi, Hasan-beže, kud ćeš ranije?! – uzvrpoljio se gostioničar.

- Mrš, ćafire jedan – petljao je Hasanbeg jezikom i povodio se na nogama.

- Ti našeg hodžu da izbaciš… Ti… ti… Upamtit ćeš ti mene… – a onda se skljokao na stolicu. Glava mu pala na sto. Odspavao je duščić, a onda se prenuo.

Prijetio je plačnim glasom:

- Ti da izbaciš našeg efendiju… Ja ću tebi… Povodeći se izašao je iz krčme, a onda se začuo vrisak s izvana. Jedan preko drugoga potrčali su na uilicu. Hasan beg je pao na pločnik. Pod njim se crnio drugi čovjek.

- Tko je to?

- Dižite ga!

- Dižite ih!

- Tko je taj drugi?

- Mehmed efendija! Hasan-bega su digli, a Mehmed efendija je hropio bez svijeti. Lice mu je bilo u lokvi krvi.

- Policija, u pomoć…

- Ama, kako on…?

- Onaj ga dušmanin razbio kad ga je izbacio.

- Vode! …

- Umij ga!

- Dignite ga! Smrznut će se. Svi su se mučili jer se pločnik smrznuo, a u njih noge bile nesigurne. Progledao je.

- Boli li te šta, Mehmed efendija?

- Lakše mi je kad vas vidim na izvanu. Dozvaše fijaker. Dvojica njih odoše do stana mu i položiše ga u postelju.

Za deset dana kretala se dženaza. Sav grad je išao za tabutom. Jagmili su se da podmetnu što više puta rame pod nosila.

- Eh, jazuka čudna, kako kratko poživje!

- Pa ipak. Koliko je učinio u našem mjestu! Gledaj onu mektebsku djecu! Svako plače. A kad su djeca za hodžom plakala?!

- Čujem da nema odonda ni pola mlađarije u krčmi.

- Da ih Bog podrži na pravom putu!

- Pa gledaj, molim te, hadži-Hasan-efendije! Kako se je pretresao, kao da nije onaj prijašnji peksijan. I plače čovjek, na moju dušu. Derviš beg je vodio Bakir-bega uza se. Dijete je plakalo iz glasa.

- Šuti, Bakire! Ne valja plakati. Dat će babo tebe u školu i u medresu, pa kad odrasteš, bit ćeš i ti pravi hodža kao i naš Mehmed efendija. Prouči mu, sine, štogod za dušu, pa ćeš prestati plakati.

Priča je objavljena u zbirci pripovijedaka “Ramzanske priče”, djelu jednog od najznačajnijih bošnjačkih pripovijedača 20. stoljeća, Alije Nametka. (1906-1987)

  foto ilustracija