Svakom od nas, kazano zakorači smjelo u pedesete godine života, one bi prestavljale po običaju samo jedan stepen bliže, nadolazećem starosnom dobu.Mnogi se časno i pošteno pomire sa time, nastavljajući i dalje da žive, svoj dobro uhodani tempo života,kroz koji koračaju već duže vrijeme.Ali ima i onih koji se ne žele pokoriti vremenu, i njegovoj ne zaobilaznoj prolaznosti,žaleći često u sebi za prohujalom mladosti,koja im je tek nedavno nestala ispred očiju.U dušama se još uvijek osjećaju mladoliko, iako je pridolazeća starost već započela da urezuje u njihova lica, kao pečat svog dolaska bore,ćelavost,sijede dlake il velike pod očnjake,obješene obraze, a u muškaraca i dlake iz nozdrva.Baš takva osjećanja nosio je u sebi i vrijedni instruktor Rizvan.Pedeset i kusur godina kitilo se i njemu na proćelavoj glavi, čiju bi ćelavost često krio ispod nekog kačketa.Pokoja sijeda dlaka prpila mu se u gustim obrvama,a sijede dlake iz krupnih nozdrva i brade, nisu ni imale vremena da mu se pokažu, pošto je uvijek bio friško obrijan, uglancana brada mu se sijala i mirisala na daleko od mirisnog briona,uglednih marki.Toliko uglednih da je trag za njim mirisao još jedno vrijeme, iako bi on žurnim koracima uvijek nekud žurio.

-Dobar dan instruktore,evo, ja stigla na naše časove vožnje.-zaleprša jedan ženstveni glas tanano, i nježno kao krila leptirića ispred napetih ušiju instruktora Rizve.Njegove prljavo zelene oči,krupne ko dječiji klikeri zaklepetaše ludo u u zbijenom okruženju muških trepuša.A u starosnim sljepočnicama počeše mu udarati suludih otkucaja srca, on tog trena pomisli u sebi,“Bože šta se to dešava samnom?“
-Alo...instruktore..ja došla na vožnju,a vi mi izgleda negde odlutali.-još jednom se začu isti onaj glas od malo prije,pa se on nato ko malo trgnu,i uspje sebe prisabrat pa reče.
-A..da,oprostite gospođice,ja se nešto malo zamisli,pa zbog toga nisam odmah spozno o kome se radi.Al da nebi gubili više, ni jednu minutu tvoje vožnje,izvolite,sjedite u moja kola,a ja ću kraj vas, pa ćemo skupa počet tvoje časove vožnje.-potrudi se Rizvan i malo  uspje da se prisabere,odbijajući svoj vrcljivo urođeni pogled,zelenih očiju, bacajući ih malo u stranu,ili još bolje u pravcu puta kojim bi trebali krenuti na prvi čas vožnje, za tu mladu djevojku.
-Prvo ćemo da popunimo ovaj formular,a ti se djevojko pripremi za časove vožnje,onako kako sam i objasnio usmeno,svima ostalim učenicima,šta  se  prvo čini prije svakog polaska na vožnju.-samo što to reče, njegove vrcljive poglede nije ništa pomelo da se kriomice dade u razgledanje mladoliko jedre,i lijepe djevojke kraj sebe.A ona je uistinu i bila lijepa,pa njegovim proždrljivo,vrcljivim pogledima ništa nije promaklo.Piljio je kriomice u nju,dok se djevojka lagano sprema da upali auto i da još laganije krene u vožnju, po uputama koje je naučila na usmenom kazivanju.
-Gde idemo inspektore Rizvo,lijevo ili desno?-novo pitanje našminkane plavuše istrgnu zagledanog instruktora u njenu ljepotu.
-Jesmol stigli na raskršće?-začuđeno se Rizvan oglasi i baci poglede na put pred sobom,pa ubrzo dodade ,nebili joj i dao pravu uputu u kojem pravcu trebaju ići.
-Lijevo djevojko,lijevo skreni ali obavezno uključi žmigavce,i gledaj dobro i u jednu i u drugu stranu,jer upravo izlazimo na glavni put.
-Dobro instruktore,znači idemo lijevo.-samo što to reče smirena djevojka i učini rečeno,pa se bez problema na pravilan način uključi u saobraćaj,izlazeći smjelo na glavni put.Ni po čemu zgodna djevojka nije ličila na prestrašenu početnicu,jer i u daljoj vožnji se moglo primijetiti, da ona ima iskustva u vožnji automobila,iako nije imala vozačku dozvolu za to.Vrijeme je polahko odmicalo i njeni časovi vožnje protekli su bez problema do kraja.To je instruktor Rizvan sam i uočio,pa  čim završiše vožnju on joj na rastanku reče.
-Bogami djevojko, moram ti priznati nešto,a to je, da sam odmah uočio kako ti nisi prvi put sjela za volan,ti imaš nekog iskustva u vožnji,iako još nisi dobila vozačku.
-Ma ja sam ćerka Ivana,crnog,on ima prodajni salon automobila,i novi i polovni,pa sam još odavno sa njim u društvu učila da vozim.A on mi je rekao, da u školu idem samo formalno,a da ću ispit položit veoma lako.-njene riječi su se lukavo i ženstveno,zavodnički slagale Rizvanu u napeta čula sluha,kao listići suhog lišća u jesen,dok padaju sa stabala na zemlju.
-Jedino ću malo imati problema,znate oko učenja pravila i zakona,tu sam malo loša,pa se nadam da ćete mi vi u tome pomoći.A ja vam za uzvrat dajem da kušate ono, što vam bude od mene naj milije.
-Da,da..da..,nikakav problem,da,okej vidimo se.-on se nekako zbunjeno rastrešen oglasi,gledajući za njom, dok mu se djevojka  zavodničkim hodom udalji od njega.A samo par metara kad se otkuči,zasta na tren,okrenu se i kao neka profesionalna zavodnica, poljubi tanani kažiprst desne ruke i sa njega puhnu svoj poljubac ka njemu.Da bi se elegantnim okretajem i još zavodničkijim hodom udaljila u pravcu grada,ostavljajući zabezeknutog instruktora Rizvu da prosto blene za njom,gledajući u njenu oblu ženstvenost, kao neki nedozreli mladić kad se prvi put zaljubi u svoju curu.Malo, po malo, njihova  se veza pripijala sve bliže jedna drugoj,a oni u njoj postajali sve više uvezeniji u šejtanski čvor.I gle čuda, djevojka ubrzo i položi,pa se navodno sve i završilo na tome.Ali instruktor Rizvo imao je sve više nekih večernjih vožnji,koje bi mu završavale ponekad i do kasno u noć.Primijetila je to njegova žena,jer joj se njegovo ponašanje prema njoj znatno izmjenilo,prosto ju je izbjegavao,uvijek pod nekakvim čudnovatim  izgovorima,“ umoran sam ba,nisam dobro,ili drugi put ćemo to uraditi“.Kružile su i priče po gradu o tome,ali u užim krugovima poznanstva,sve dok jednog jutra ne puče tikva od led,kako bi reko naš svijet.
-Dobra ti ova kahva Zumro,ti si stvarno vrijedna žena,a onaj tvoj Rizvo, čujem spetljo se sa nakom učenicom.-izleti to sve iz usta stare komšinice Safete,nije njena tračarska narav mogla to da sakrije u sebi,pa koni Zumreti prosto bahnu tu vijest u lice.
-Šta to ti bona reče!?-uzviknu iznenađena Zumreta i od huje poskoči na noge, a na njenoj još vitkoj figuri zalepršaše se šarene dimije,kojih je sa ponosom nosila na sebi,jer potiče iz veoma pobožne porodice,i te narodne nošnje nije se željela ni odreć.Iako je dobro znala u kojem dobu živi,i u kakvoj okolini,koja je već uveliko sve narodno poskidala sa sebe,pod izgovorom, da je došlo neko moderno doba.
-Ja,oprosti,neznam štami,bi,morala sam ti reći,jer sam to čula,od njekih ljudi,iz čaršije.-nastavlja kona smukom da je obavještava,dok je pažljivim pogledima pratila Zumrinu reakciju na načulu vijest.
-Šta......šta mi to veliš komšice......donosiš mi laži u moju kuću....,da me s čojkom posvađaš...!!-nastavlja iznenađeno zahujana Zumra da urliče na svoju konu.
-Ne moraš,ba,galamit,morebit ,da je to,samo laž,jer ja ionako, svašta čujem.-komšinica tjerana vragolastom naravi nije ni željela da prestaje u svom govoru,al pokuša to malo i da zataška.
-Upravu si,neću ni galamit na tebe,a ja ću to lično sa svojim čojkom i da razjasnim,čim dođe sa posla,ima da mi izbifla sve redom,il ću istog trena otići od njega sa svojom djecom,a on nek ganja pomije po kojekakvim topolicima!-ubrzo je kona i otišla od nje a ona ko napeta puška čekala čovijeka sa posla.Vrijeme kao da je želilo da što prije vidi  okršaj između ljutite žene Zumrete, i njenog čovijeka Rizvana,brzo je projurilo gradom i već se veče prikuči.
-Evo mene ženo,stigo sam kući.-začu se ljubazni glas Rizvana čim uđe u kuću da bi u isti mah i ušao dnevni boravak njihove kuće.A kad se prikuči ženi da je zagrli u znak pozdrava,ona ga silovito odgurnu od sebe, i vikom sasu na njega svu svoju huju, koja je do tada prosto ključala u njoj.
-Bježi od mene lopove....,ne prikučuj mi se nikako......vidim ja da se na tvojoj odjeći,osjeća miris ženskih parfema..,a ti to kriješ od mene.....!!!Jel tako.....sram da te bude....,djecu uskoro treba da ženiš,a ti se va...ljaš sa nekakim klijentima....!!!
-Molim..molim,ženo...šta ti je...?-uspje zbunjeno osramljeni čovijek samo to da rekne,pa onda opet ušuti.
-Vidim ja..u tvojim očima nešto frcka,jel da....frckaju ti iskre...za mladim ženama,ha....!to je posljednje bilo što mu ona uspje reć dok ne prasnu u veliki plač, i pobježe u sobu,pa se u njoj i zaključa iznutra. Spozna Rizvan o čemu se radi pa ćutke sjede za sto,od spopale nervoze zapali cigaretu i poče da du-mani, obmotavajući svoj uglancani lik golemim oblacima izduvanog dima.Kao da je želio svoju nastalu sramotu istopit u njima,al nije mu išlo.Ubrzo su se njih dvoje i rastali,on joj je prizno i molio za oprost,ali ona nije mogla to da podnese.Osramoćena auto škola u kojoj je on odavno radio dala mu je otkaz,pa je ostao i bez posla.Djevojka sa kojom je iz njenog ličnog interesa stupio u vezu, više za njega nije šćela ni da čuje,a i kako bi,kad je razlika u godinama,među njima bila velika,tačnije on bi njoj komotno mogao bit otac.Ni Rizvanovi sinovi nisu više sa njim šćeli da imaju bilo kakav kontakt,čak mu se i njegova bliža familija otkučivala u stranu,svaki put ,ako bi se neko od njih susreo sa već ostarjelim grešnikom.Nije Rizvan razumio da čovjek može činit životne greške dokle god je živ,jer ga na to šejtani navode,nije on uspio taj šejtanluk da stiša u sebi,pa se sad nađe potpuno odbačen od svakog. Činilo mu se ubrzo da ga i njegov rodni grad nije više volio,prolazeći ulicama grada mislio je, da ga sav svijet iz okolnih avlija podrugljivo gleda,kriomice, iza odškrinutih stora,čak bi čuo i šapate iza tih stora , “Eno onog švalera Rizve,što je se petljo sa mladim djevojkama,koje mu mogu bit šćerke.“To je taj što vara rođenu ženu,koja mu odhrani dva prelijepo,pametna sina.“Tješio se pušeći sve više ljutih cigareta,i ispijajući ljuta pića,ali mu pomoći od toga nije bilo.Ubrzo je i nestao iz rodnog grada,jedino se čulo da je negdje daleko počeo da radi kao instruktor,u nekoj privatnoj školi.Ali ne zadugo, došlo je obaviještenje Zumri i njenoj djeci,da je nastrado prilikom vožnje.

Sletio je pijan u automobilu škole za koju je radio u golemi jarak,i tu se utušio.Šejtan je učinio svoje,pa svako ko pročita ovu priču mogao bi izvuć neku pouku za sebe,a to je, da se čovjek mora odupirati svim šejtanlucima dokle god je živ,kako bi dočekao srećnu starost u krugu rodbine,i svojih najbližih ukućana.