Uzrok tome je, kao što je poznato i utvrđeno, da pojedinac nije u staniu sam sebi da obezbijedi sredstva za život, te se ljudi udružuju kako bi pomogli jedan drugom.

Ako stanovnici nekog naselja ili grada rasporede tako svoj rad da bi zadovoljili samo nasušne potrebe, potrebno im je vrlo malo rada. Ostali dio je višak rada i troši se za stvaranje luksuznih predmeta i “proizvodnju onoga što je neophodno stanovnicima drugih gradova pa dolazi do razmjene. Zahvaljujući tome, oni dobijaju veliko bogatstvo.

Biće ti objašnjeno u petom poglavlju, u odjeljku o dohotku i sredstvima za život, da dohodak odgovara masi uloženog rada. Ako se poveća rad, povećava se vrijednost koja se njime ostvaruje (…) te se tako nužno povećava dohodak ljudi. Prosperitet i bogatstvo koje uživaju vodi ih ka luksuzu i stvarima koje idu uz luksuz (…) Sve te stvari predstavljaju opredmećeni rad. Biraju najbolje zanatlije za izradu tih predmeta. Posljedica toga je razvitak tržišta rada i zanata. Povećavaju se dohoci i potražnja u gradu. S povećanjem stanovništva povećava se i rad, zatim rastu luksuz, luksuzne navike i potrebe koje prate povećanje dohotka. Niču novi zanati za proizvodnju tih predmeta, povećava se njihova vrijednost. a to opet uvećava. dohodak, te se povećava tržište rada više nego ranije. Dohoci se opet povećavaju, jer se sav višak rada troši na luksuz (…)

Grad postaje superiorniji u odnosu na druge gradove, jer je i njegovo društvo nadmoćnije u odnosu na druge gradove u pogledu dohotka, luksuza, luksuznih običaja. Veći broj ljudi i viši standard stanovništva u gradu dovodi do većeg luksuza njegovih stanovnika u poređenju sa stanovnicima istih profesija u drugim gradovima. To se može jasno vidjeti u svim vrstama profesija: kadija se može porediti s kadijom, trgovac s trgovcem, zanatlija sa zanatlijom (…) Položaj kadije u Fasu bolji je nego onoga u Tlemsenu, a slično je i u odnosu na druge društvene grupe.

Uzrok tome je razlika u količini rada. Svaki grad je tržište rada, te dohodak koji se stvara na svakom tržištu korespondira količni rada koji se tamo obavlja (…) Rashodi na svakom trgu zavise od prihoda (…) u malim gradovima stanovnici su poput siromaha, jer imaju tako malo rada da ne zadaovoljava ni nasušne potrebe, oni ne proizvode nikakav višak i on se ne povećava. Zato su oni, s rijetkim izuzecima, bijedna sirotinja.

Do nas je došlo divljenje prema stanovnicima Kaira i Egipta, fantastične priče o njihovom luksuzu i raskošnim običajima, pa mnogi siromasi Magriba odlaze zbog toga u Egipat (…) Većina ljudi vjeruje da u Egiptu ima više bogatstva nego u drugim gradovima, da ga imaju više nego svi ostali i da je to blago, koje je od davnina pohranjeno u njih.

To nije tačno, nego je istina kao što se zna da je društvo Egipta i Kaira brojnije od ovih gradova pa je zato i njihov standard veći.

Dohodak i potrošnja balansiraju u svim gradovima. Kad raste dohodak i potrošnja raste i obratno. Kada rastu dohodak i potrošnja, povećava se standard ljudi, a grad napreduje.

Odlomci iz djela: Ibn Khaldun, Muqaddima

Priredio: Resul Mehmedović,dialogos.ba