Poznavao sam jednu ženu koju sam stalno posjećivao
zbog parčeta mudrosti iz njenih grudi.
I stidno mi je otkrivala svoje dove i stavove,
pažljivo i kroz sumnju da mislim da je luda.
Nakon dužeg provedenog vremena pored nje,
neprimijetno i nečujno skrila je svoju dušu u moju.
I ostale su mi njene navike, panike, hronike i
svaka mudrost i misao je odzvanjala svake noći
u isto vrijeme istim ritmom.
Jedna mi se posebno urezala u svakodnevnicu.
Česta dova, molitva je bila ova:
"Bože, zamolit ću te za dvije stvari, ali danas,
kao i svaki sljedeći dan, dok ne umrem, sa više ljubavi,
strasti i strahopoštovanjem.
Molim te, ubrzaj vrijeme do svršetka, ne zbog mene,
nego zbog Sebe, da više ne gledaš ovu katastrofalnu
predstavu dobročinstva, i savršenu predstavu ubistva
duše i razuma.
I molim te, Bože, podari mi mudrosti, da se ogradim od
zlih ljudi, i ne daj da poludim, da ne bih postala
jedna od njih."
I svaki put kada ova misao zazvoni, kao zvona pobune,
kao zvona žalosti ili upozorenja - ja sa teškim srcem
kleknem, okrenem ga prema nebesima, i počnem da dovim
njenim riječima.
Ona je bila toliko snažna, mudra i ustrajna, i zbog toga
sada uspjeva svoje dove kroz mene Bogu da usmjerava.

Autor: Ernad Dedović

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.