Nedavno je u izdanju El-Kalema publicirana knjiga Putovanje u Evropu – islam, imigracija i identitet Akbara 
Ahmeda. Riječ je o posljednjoj u nizu knjiga na temu migracije i identiteta, pozicije islama u evropskom kulturnom i društvenom kontekstu iz pera istaknutog antropologa, šefa katedre “Ibn Haldun” za islamske studije i profesora međunarodnih odnosa na Američkom univerzitetu u Washingtonu.
Kako bi odgovorio na krupna pitanja identiteta i ponudio uvid u način njegovog konstituiranja u 21. stoljeću, profesor Akbar poduzeo je sa svojim timom eksperata opsežno putovanje Evropom i razgovarao s istaknutim ličnostima javnog života, muslimanima i nemuslimanima, predsjednicima država, premijerima, nadbiskupima, vođama desničarskih stranaka, rabinima… Stoga je ova knjiga, ustvari, zbir fragmentarnih uvida u fenomen islama na evropskom tlu, koji na okupu drži jasno preciziran tematski okvir. No, pitanje je da li je temu prisustva islama u Evropi i njegovom utjecaju na oblikovanje savremenog evropskog identiteta uopće moguće obraditi u jednoj studiji koja bi težila cjelovitom uvidu i nuđenju konačnog odgovora na ta pitanja. Možda je i jedini mogući pristup ovoj temi pravljenje “putopisnih” skica i ukazivanje na čvorišna mjesta preplitanja islama s evropskom historijom i kulturom. Tim skicama ne nedostaje ni razgovora sa živim ljudima, pa se nameće zaključak da je ova knjiga žanrovski neodrediva. Čudesna je to mješavina putopisa, reportaža, eseja, historiografije i filozofije.
Pristup za koji se u ovoj knjizi opredijelio Akbar ostavio mu je prostora da se osvrne na širok spektar tema, od primordijalnog plemenskog identiteta Evrope, preko priče o konvertitima i potrazi za Bogom u doba sekularizma, pa do poglavlja o autohtonim evropskim muslimanima, koje bi moglo biti posebno zanimljivo čitaocima u Bosni i Hercegovini. Riječ je o poglavlju u kojem autor posebnu pažnju posvećuje Bošnjacima, kao autentičnim evropskim muslimanima, svojim boravcima u Bosni i Hercegovini i islamskom tradicijskom naslijeđu u našoj zemlji.
BOŠNJACI – AUTOHTONI EVROPSKI MUSLIMANI
Poglavlje Autohtoni muslimani: “Mi smo Evropljani” Akbar počinje prisjećanjem na period od 1992. do 1995. godine, kada je u Bosni snimao dokumentarni film o silovanim Bošnjakinjama.
“Svi mi koji smo slušali ove žene blagih glasova mogli smo osjetiti njihovu bol i patnju, kao da smo svjedočili da se ti događaji odvijaju upravo ispred naših očiju. Buljio sam u ponor. Postalo je teško održati imalo autoriteta i kontrole koja mi je bila potrebna kao voditelju serijala BBC‑a Živi islam. Čak i viši producent, Englez i iskusni BBC TV rukovodilac okrenuo je svoje lice od ekipe, ne želeći da iko vidi suze u njegovim očima”, piše Akbar, prisjećajući se kako je u Splitu, u kojem je bio smješten, upoznao grupu mladih britanskih muslimana južnoazijskog porijekla koja je došla dostaviti pomoć svojoj bosanskoj braći.
“U privatnosti, žalili su mi se da bosanski muslimani znaju malo o islamu i da ne znaju čak pravilno klanjati. Bio sam grubo povrijeđen. Bosanski muslimani su se hrabro i dostojanstveno suočavali s genocidom, a ovi britanski muslimani stali su zanovijetati o nedostacima njihovih islamskih obreda. Ukorio sam tu grupu zato što su pokazali nedostatak saosjećanja i razumijevanja i podsjetio ih na temeljne vrijednosti islama, koje naglašavaju upravo ove vrline. Ovaj susret me je upozorio na drugačije niti islama koje su se širile na kontinentu i na posljedice koje će proizići iz njihove konfrontacije”, piše Akbar.
Nakon navođenja jednog svog sjećanja, autor otvara priču o Bošnjacima i drugim autohtonim evropskim narodima koji su mahom muslimani – Pomacima, Albancima, Tatarima, Romima, a koji često bivaju ispušteni u raspravama o islamu na Zapadu i odnosu Evrope i islama. “I dok su se ovi muslimani ponosili svojim muslimanskim identitetom, bili su jednako ponosni i svojim evropskim identitetom. Budući da se na njih gleda kao na ljude koji egzistiraju između dvije kulture – jednoj zasnovanoj na Zapadu i drugoj u muslimanskom svijetu – Evropljani ih često odbacuju jer su isuviše muslimani, a muslimani jer su isuviše Evropljani. Suočavali su se s brutalnim progonom i potrebno je sprovesti dodatno istraživanje o njihovim izvanrednim, ali slabo poznatim historijama i kulturama”, ističe autor.
Regija Balkana, na kojem su nastanjeni ovi muslimani, bila je stoljećima prva linija fronta u sukobu kršćanske Evrope i muslimanske Osmanske carevine. Sukobi koji su trajali stoljećima zasjenili su periode harmonije i mira, pluralističko naslijeđe iz tih vremena. “Doista, Balkan pod osmanskom vlašću je osigurao utočište Židovima koji su bježali iz Andaluzije i nastavili napredovati u gradovima poput Sarajeva i Soluna. Ipak, stoljeća vojnog sukoba u regionu, u kojem su ogromna područja prelazila u i iz kontrole sila poput Habsburgovaca i Osmanlija, stvorila su ideju u umovima Evropljana da je islam prijeteći, predatorski, stran i neciviliziran”, piše Akbar.
ŠIRI KONTEKST RATA I GENOCIDA NAD MUSLIMANIMA
Kada je komunizam doživio kolaps, objašnjava Akbar, nekadašnji osmanski kršćanski narodi Balkana zacrtali su jedan novi kurs nacionalizma i agresivne promocije primordijalnog identiteta ispunjenog jakim predatorskim tonovima koji su se suviše često vraćali na stare mržnje i predrasude, što je kulminiralo genocidom i etničkim čišćenjem u Bosni. “Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i njegova vlada predstavljali su Bosance i Albance kao Turke koje treba ukloniti iz srpske države i iz same Evrope. Oživljavajući sjećanje na njihov otpor Osmanlijama, Srbi su krenuli da se konačno i potpuno osvete za stotine godina osmanske vladavine. Između 1988. i 1989, kovčeg kneza Lazara, srpskog zapovjednika ubijenog 1389. u Bici na Kosovu protiv Osmanlija, nošen je u svojevrsnom hodočašću kroz gradove i sela širom Srbije, popraćen žalosnim naricateljima obučenim u crno”, navodi Akbar opisujući atmosferu uoči ratnog sukoba.
On zaključuje da je rat na Balkanu vođen u kontekstu mijenjajućeg svijeta i pojave onog što se nazivalo “globalnim islamom”, rasprave pokrenute nakon Islamske revolucije u Iranu, što je dragocjeno ukazivanje na globalni kontekst islama na koji nerijetko zaboravljaju naši domaći istraživači i autori. “Kriza u Bosni dogodila se između ponižavajućeg izgona Sovjetskog saveza iz Afganistana koncem 1980-ih i pojave Talibana i Al-Kaide u toj zemlji koncem 1990-ih godina. Tokom ovog kratkog intervala saosjećajan i nepodijeljen fokus muslimanskog svijeta bio je na Bosni”, piše Akbar, prisjećajući se vlastitih napora da ukaže na istinu o genocidu i prenese vlastita iskustva iz Bosne. On opširno piše i o susretima s reisul-ulemom, značaju Gazi Husrev-begove biblioteke i drugih institucija znanja, migraciji iz Bosne i bosanskom iskustvu pluralizma.
Međutim, cijela je Akbarova knjiga, a ne samo ovo poglavlje, ogledalo u kojem se zrcale naši identiteti, naše nade i strahovi. Ona nam može pomoći da sagledamo fragmente vlastitosti u jednom širem kontekstu, ali i da razmotrimo svoje istine o samim sebi i načinu na koji se one prelamaju kroz tuđu optiku.
Piše: Hamza RIDŽAL