Na sastancima Mjesne zajednice Klanac često je postavljeno pitanje šta se čeka sa organizovanjem noćnih straža i patrola. Ta su pitanja postavljana zbog toga što su njihovi susjedi Srbi iz Grčice i Potočara još u januaru 1992.godne uveli noćne straže. Do organizovanja patrola na Klancu došlo je tek negdje početkom aprila. Noću su, uglavnom, dežurala dva do tri čovjeka. Bili su slabo naoružani. Većinom lovačkim puškama i pokojom 48-icom sa pet do deset metaka po čovjeku.

Kada su brčanski mostovi dignuti uzrak, u ranim jutarnjim satima komandant brčanskog garnizona Milinković uputio je jedan autobus sa 12 mladih vojnika, vojnih specijalaca, kako bi zauzeli Centar za osmatranje i uzbunjivanje na Klancu. Samo što je autobus stao bio je opkoljen od mladića ovoga naselja. Specijalci nisu imali vremena ni da dođu k sebi, a već je u njih upereno oružje. Vrata i prozori autobusa držani su na nišanu... zarobljavanje je izvedno bez i jednog ispaljenog metka.

Specijalci su potom izvedeni iz autobusa... sve su to bili mladi i atletski građeni vojnici i do zuba naoružani sa automatskim oružjem, zoljama,pištoljima, bombama, obučeni u pancirke. Neki od njih su počeli plakati pitajući što će biti sa njima... molili su da ih ne ubijaju. Kasnije će potpukovnik Milinković tvrditi kako su u autobusu bili rezervisti JNA na putovanju ka Bosanskom Šamcu.

Komandant Milinković je odmah reagirao. Kako se u tom momentu u Garnizonu JNA održavao sastanak Savjeta za NO općine Brčko, Milinković je predsjedniku Ramiću ultimativno zaprijetio da se vojnici oslobode inače će početi sa granatiranjem Brčkog.

Na ovaj ultimatum JNA mještani Klanca su zahtijevali da se prvo oslobode zarobljeni policajci sa Savskog mosta. Milinković ih je ubjeđivao da su policajci oslobođeni, što je potvrdio i predsjednik Ramić i jedan od zapovjednika policije. Tek tada Klančani puštaju zarobljene vojnike.

Nedugo potom komandant Milinković preko motorole ponovo poziva mještane Klanca i oštro zahtijeva da mu se odmah vrati oduzeto oružje od specijalaca. Ustvari, Klančani su kod sebe zadržali jedan puškomitraljez,jedan pištolj i jedan pancirni prsluk. Ali Milinković je upravo zahtijevao povratak podugačkog spiska oduzetog naoružanja. Prijetio je da će napasti Klanac ako se oprema ne vrati do 12, a već je bilo oko 10 sati. Mještani Klanca su shvatili da je to samo izgovor potpukovnika Milinkovića da izvede vojsku iz Garnizona kako bi otvoreno i opravdano napao Brčko. Odgovorili su mu, da ako već hoće, neka ih napadne.

Počelo je od mjesne zajednice "4. juli", koju je jugovojska cijeli dan granatirala iz minobacača svih kalibara. Bilo je strašno. Bjesomučno granatiranje nije prestajalo, a u takvim uslovima stanovništvo se moralo izvlačiti na sigurnija mjesta, osiguravati im smještaj, ishranu...

Otvoreni napad na mjesnu zajednicu Klanac otpočeo je u petak, 1. maja 1992. godine. Klanac se srpskom agresoru hrabro odupirao, ali pred bolje naoružanim i mnogobrojnjim četnicima (iz JNA), koji su bili potpomognuti tenkovima, transporterima i artiljerijom svih kalibara, mještani i hrabri branioci Klanca povlače se.

Mjesnu zajednicu Klanac branilo je svega 70 Brčaka naoružanih starimpuškama M-48 ili tandžarama, kako su ih zvali, takoreći bez municije, sa samo tri automata i nekoliko  lovačkih karabina. Eto, ta šačica hrabrih ljudi odolijevala je i prkosila do zuba naoružanim jednicama JNA. Ali oni su imali ono što agresor nije - srce i beskrajnu ljubav da odbrane svoj grad. A samo nekoliko dana prijeopće četničke ofanzive njihov komandir je otišao u Gornji Rahić i od redovnog i rezervnog sastava milicije donio tri automata, kojima su se veselili kao mala djeca i pomislili - Bože, sada smo dobro naoružani.

Početkom maja 1992. godine događanja u Brčkom su se počela odvijati filmskom brzinom tako da u svom dnevniku nisam stigao da ih evidentiram hronološki. Bilježio sam ih onako kako sam saznavao za njih. Nažalost, za mnoge sam saznavao sa zakašnjenjem od nekoliko mejseci pa i godinu dana. Tako sam ih unosio u dnevnik, jer sam smatrao da je veoma bitno da su evidentirani, a budućim hroničarima Brčkog ostavljam u amanet da ih hronološki poslažu.

U jutro 30. aprila 1992. godine, tri do pet stotina najhrabrijih Brčaka,golobradih mladića, radnika, taksista, zemljoradnika, penzionera... osvanuli su na barikadama naoružani lovačkim puškama, starim puškama M-48 i rijetkim automatskim oružjem. Tog jutra osvanuli su Dizdaruša, mjesna zajednica "4. juli", Broduša, Brod, Ivici, Rijeke, Meraje, Klanac, Suljagića Sokak... svaka od njih će postati, a kasnije i ostati, legendom otpora hrabrih Brčaka. Jer ove malobroljne i nedovoljno organizirane i nenaoružane grupe patriota svojom odlučnošću jasno su dale do znanja srpskom agresoru da njegov munjeviti napad i plan "RAM" na ovim prostorima neće proći. Prvog maja 1992. godine oko 17 sati jedinice srpske teritorijalne odbrane Grčice, Potočara i JNA pokušali su napad na mjesne zajednice "4. juli" i Dizdarušu. Stanovnici ovih mjesnih zajednica, kojima je komandovao Huso Bahor, bili su naoružani uglavnom starim puškama M-48, ali su pružili odlučan oružani otpor. Srpski agresori se nisu odlučili za dalji frontalni, stoga su naredili artiljerijski napad i ova naselja se zasipaju artiljerijskim granatama.

U tim borbama poginuo je Sakib Hadžajlić koji je ujedno i prva brčanska žrtva u pružanju oružanog otpora srpskom agresoru.

Komandant Pavle Milinković i bivši komandant brčanskog štaba TO Milisav Milutinović potom naređuju napad na mjesne zajednice Klanac i Brodušu. Stanovnici ovih mjesnih zajednica, koje su organizirali Šemsudin Saković i Hajrudin Jusufović zvani Belja, također pružaju žestok otpor.

Napad na ove četiri mjesne zajednice, odnosno oružani otpor hrabrih Brčaka, pokrenuo je potom svu vojnu tehniku JNA i jedinice srpskog agresora kako bi se u što kraćem roku ovladalo ovim prostorima. Ali na položaje samoinicijativno izlaze stanovnici Meraja, Ivika, Broduše, Mujkića, Gluhakovca, Starog Rasadnika, Broda, Rijeka, Klanca... koji zaustavljaju prvi val zahuktale agresorske tehnike i njihovih jedinica. Na tim prostorima se i utvrđuju prve linije odbrane branitelja Brčkog.

Uzdajući se u svoju nadmoćnost, jer su im u pomoć pristigla sabraća iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske i JNA sa svojim ubojitim naoružanjem, nisu računali na odlučnost Brčaka, koji su bezgranično voljeli svoj grad, da će se suprotstaviti ovolikoj sili i tehnici. "Blitzkrieg" - munjevit rat, srpskog agresora na ovim prostorima doživio je krah. Okupacija čitave brčanske općine, kako su željeli velikosrpski planeri, nije uspjela.

U međuvremenu jedinice kapetana Dragana kreću u zauzimanje važnijih objekata. Jedinice Saše Stojanovića kreću preko ženske ćuprije u pravcu Doma zdravlja, grupa Bože Božića ima zadatak da zauzme gradsku bolnicu, a grupa Radivoja Božića dobila je zadatak da zauzme značajnije objekte u Kolobari. Sve tri ove grupe - jedinice naišle su na značajnije otpore Brčaka, a grupa Radivoja Božića je bila satjerana u blizini Bijele džamije i prijetilo joj je potpuno uništenje.

Organizovaniji otpor pružili su im i Merajčani koji su od naoružanja imali samo osam automatskih, petnaest lovačkih pušaka i nekoliko pištolja. S tim naoružanjem Merajčani su postavili liniju odbrane: lijeva obala Brke,Bolnica, naselje Rosulja, Mujkići. Sutradan, u nedjelju, 3. maja 1992. godine, Merajčani su imali svoje ozbiljnije vatreno krštenje.

Cijelo naselje Meraje bilo je zasuto artiljerijskim granatama svih kalibara iz pravca Sandića, Potočara, bivše autobaze "Laser" na Novom Brčkom... ali,na veliku sreću i u takvom žestokom granatiranju, nitko od Merajčana nije bio ozbiljnije povrijeđen. Za to vrijeme mnogim stanovnicima ove mjesne zajednice omogućena je evakuacija u pravcu Brke, Gornjeg Rahića i Maoče.

Iako naoružani lovačkim puškama, bez ikakvog vojnog iskustva hrabro su odolijevali do zuba naoružanim "arkanovcima","šešeljevcima", jedinicama kapetana Dragana , JNA, teritorijalnoj odbrani brčanskih Srba , a kasnije i semberskim četnicima, čak su u hrabrim protunapadima satjerali u okruženje specijalce "Crvenih beretki" srbijanskog MUP-a i četnike kapetana Saše u Domu zdravlja.

Ovi posljednji, da bi spriječili prodor brčanskih branitelja, za živi štit na prozore brčanskog Doma zdravlja postavljaju uhapšene brčanske civile. O tome jedan srpski brčanski teritorijalac priča:

- Bogami su nas pošteno satjerali u Domu zdravlja. Nije ih bilo puno, ali su se borili kao da ih je bilo na hiljade. Nekoliko njih se prišuljalo do samih prozora Doma zdravlja i počeli ubacivati bombe. Bili smo premrli od straha. Neki su naglas počeli kukati. Ja sam se bio povukao u ćošak i sakrio se iza nekog pulta i zabio glavu među koljena, pokrivši se rukama. U sobu je uletio neki oficir JNA i počeo je na nas vikati da pucamo... psovao nam majku kukavičku... u tom momentu u prostoriju je uletjela bomba .Oficir, koji je bio na vratima, izjurio je napolje. Mi u prostoriji smo ostali skamenjeni, a onda potrčali u zaklon... potom je odjeknula zaglušujuća eksplozija. Ne znam šta je dalje bilo, jer sam od detonacije izgubio svijest i sebi sam došao u nekoj drugoj prostoriji. Za to vrijeme onaj oficir je naredio da se uhapšeni civili postave na sve prozore Doma zdravlja, kako bi se spriječilo dalje ubacivanje bombi. Od toga dana sam dobio nervni slom i vraćen sam u TO moje mjesne zajednice. U tim borbama oko Doma zdravlja Srbi su imali mnogo gubitaka. I sam Ljubiša Savić Mauzer zaradio je metak, a srušen je i jedan vojni helikopter "Gazela".

Srpski "oslobodioci i branioci" siju strah i teror

Upadom srpskih "branilaca" Brčkog u gradu je nastao pakao, teror, noćna odvođenja na "informativne" razgovore i likvidacija Bošnjaka i Hrvata.

Grad je živio u strahu. Odmah su aktivirani već ranije planirani sabirni centri:zgrada brčanskog SUP-a , sve tri brčanske džamije, Dom zdravlja, stadion "Željo" na Merajama, podrum kuĆe doktora Sajdovića u Kolobari, "Riki bar" i drugi.  U takozvanom čišćenju grada učestvuju arkanovci, šešeljevci, pripadnici JNA brčanskog garnizona,"Crvene beretke" specijalne postrojbe srbijanskog MUP-a, redovni i rezervni sastav srpske policije te specijalne postrojbe iz Banja Luke i Bijeljine...

U sabirnim centrima su obavljena prva saslušanja, batinanja, likvidacije,odvođenje Brčaka u konc-logor Garnizon ili geto Brezovo Polje, gdje je nastavljena dalja likvidacija, batinanja, silovanja žena.

Od 1. maja 1992. godine počinje sa radom konc-logor hotel "Posavina",Autobaza "Laser" i Garnizon, a dva dana kasnije i konc-logor DTV "Partizan".

Napomenuo sam da je jedan od sabirnih centara bio i stadion "Želje" na Merajama. Evo jednog detalja. Mauzerovi četnici iz Bijeljine i četnici Mirka Blagojevića 10. maja 1992. godine doveli su jednu grupu Brčaka sa tog područja na "Željin" stadion na kojem je već bilo četrdesetak mještana ove mjesne zajednice.

Zatvorenike je čuvalo nekoliko do zuba naoružanih četnika i dva postavljena mitraljeza. Kada su doveli ovu grupu na stadion da ne bi, kako rekoše,otišli neobavljena posla sa sobom su poveli Edhema Alića, rođenog 13. Januara 1969., i njegovog brata Muhameda, rođenog 26. februara 1973. godine.

Odvode ih do doma mjesne zajednice Meraje i tu ih ubijaju. Po zauzimanju Stanice javne sigurnosti, odnosno policijske stanice u Brčkom, odmah je za načelnika postavljen Dragan Veselić, na kojoj dužnosti je bio sve do avgusta 1992. godine. Izvršena su i druga imenovanja. Tako je za predsjednika Izvršnog odbora općine Brčko postavljen Lazar Mirkić koju je dužnost obavljao sve do maja 1993. godine, kada tu dužnost preuzima Stako Stakić, a dužnost predsjednika Općine Đorđe Ristanić.

Saznajem da su 1. maja 1992. godine, ulaskom srpskih branilaca Brčkog, kako sebi nazivaju, ubijeni moji sugrađani Mustafa Zahirović, rođen 1960.godine, Ismet Rizvić, rođen 1960., Behader Ahmetbašić, rođen 1943. i mnogi drugi, čija imena tek treba da evidentiram. Svi su oni bili nenaoružani i nisu pripadali nikakvim vojnim niti paravojnim postrojbama.

Osvanuo je 2. maj. čuje se puškaranje iz pravca Grčice. Došlo je do oružanih sukoba stanovništa mjesne zajednice Dizdaruša i srpskih teritorijalaca iz Grčice, koji su pokušali ući u ovo naselje. Komandant Garnizona,potpukovnik Pavle Milinković, upućuje ultimatum u kojem traži da ekstremisti, misli na branitelje Brčkog bošnjačke nacionalnosti, prekinu vatru i da se predaju zajedno sa naoružanjem. Do isteka ultimativnog roka predato je nekoliko pušaka i pištolj.

U gradu su toga dana ubijeni brčanski civili Sakib Durgut, rođen 1946.,koji je ubijen u zgradi srpskog MUP-a, Nedim Ćatović, Mehmed Glinac,rođen 8. decembra 1955., Meksud Mujanović i otac mu Muhamed Mujanović, Ivica Nikić, rođen 1956. godine i mnogi drugi. Ova i prethodna ubistva dešavaju se prije dolaska semberskih četnika iz Bijeljine.

Od tada se u gradu mogu vidjeti samo naoružani brčanski Srbi. Postavljeni su na svakom mjestu. Pred zgradom brčanskog PTT-a bio je Neđo Đurović, profesor iz Tehničke škole. U uniformi i naoružan automatom čuvao je poštu. Profesora Đurovića ću kasnije, kada sam uhapšen i sproveden u konc-logor smrti Luka, vidjeti kao jednog od stražara logora kako budno pazi, da neko od Bošnjaka i Hrvata ne utekne iz ovoga logora smrti. Prema nekim pričama profesor Đurović je bio zapovjednik logorske straže.

U naselju "Eš" stražari su bili Pero Ponjević, nastavnik, Vaso Davidović,profesor, Milan Popović, bivši brčanski milicionar. Sam Milan je molio i upozoravao Brčake iz ovog dijela grada da ne izlaze kada je njegova supruga Milica na dužnosti, jer je postala, kako je sam rekao, velika četnikuša. A Milica se šepurila po Brčkom naoružana automatom, nekim velikim pištoljem,nožem i u maskirnoj uniformi.

Tukla je koga je stigla, ne gledajući ni spol niti godine starosti. A prilike za batinjanje je imala svakodnevno, jer je u "Eš" naselju bila i pijaca i Crveni križ gdje su Brčaci morali dolaziti svakodnevno tako da je Milica, a Boga mi i Stanko Pajkanović, uvijek imali pune ruke posla.

Na kraju njen suprug Milan to više nije mogao gledati i otjerao je iz stana Milicu, koja se je kasnije preudala za nekog semberskog četnika.

Kada su prva i druga faza okupacije Brčkog uspješno završene brčanski SDS, uz pomoć JNA i srpske teritorijalne odbrane, kreće u realiziranje treće faze plana - čišćenje grada od nesrpskog življa, kako bio se Brčko, kao vitalna stanica srpskog koridora, sasvim osiguralo i utvrdilo, jer je u gradu, prema njihovim podacima sa kojima raspolažu, ostalo još oko devet hiljada Brčaka i oko dvije hiljade izbjeglica iz Semberije, Podrinja i Posavine, odnosno iz Bijeljine, Janje, Kozluka, Zvornika, Bosanskog Šamca i drugih okupiranih gradova, kojima je rušenjem brčanskih mostova na Savi onemogućen prelazak u susjednu Hrvatsku.

Ali, kako četnici nisu bili zadovoljni brojčanim odzivom brčanskih Bošnjaka i Hrvata, sami su zakucali na njihova vrata i odvodili ih u sabirne centre i konc-logore.

- Na kucanje i uporno zvonjavu na vratima, svi smo se skamenili i premrli od straha. Prišao sam vratima i otvorio ih. U stan su nam upali naoružani ljudi i rekoše nam da odmah sa njima idemo u Garnizon, jer se svakog trenutka očekuje granatiranje grada iz susjedne Gunje na hrvatskoj strani.

Nikakve stvari nismo smjeli ponijeti. Odmah nam je bilo sve jasno. Ali kasno. Mi kao ovce krenusmo s njima i dođemo pravo u vučiju jazbinu. U Garnizonu sam tek vidio šta nas čeka. Pored domaćih Srba, tu su bile spodobe sa bradama, kamama i kokardama. Svi redom naoružani do zuba.

Odmah su nas razvrstali. Odvojili su muškarce od žena i djece. Starije žene i djecu su odmah potrpali u autobuse koji su trebali poći prema Čeliću.

Bar su nama tako rekli. Moja majka, onako stara, bolesna i uplašena, nije uspjela ni da se oprosti sa nama. Uspjela je samo da nam mahne rukom, a onda je briznula u plač. Jedan bradonja ju je automatom udario u trbuh, a potom je kao vreću ubacio u autobus. Gledajući je, srce mi se steglo i tada sam izgubio svaku nadu da ću je ikada više vidjeti.

Nas preostale Brčake su autobusom odvezli u konc-logor DTV "Partizan", neke su ostavili u logoru Garnizon... Dani straha, užasa i terora tek su bili pred nama.

Ovo je bila priča Brčaka M. R. Kroz brčanski logor Garnizona prošao je i E. L., poznati brčanski ribar:

- Ma, htio sam da Prvi maj dočekam na Savi. Pecao sam do kasno u noć,a onda legao u čamac da spavam. Bio sam negdje poviše Ficibajra. A onda je u jutro nešto zatutnjalo nakon čega se prolomila strahovita eksplozija od koje se čamac umalo nije prevrnuo.

Prva misao koja mi je došla na pamet bila je da je to eksplodiralo neko skladište municije. Ali... u podsvijesti mi je nešto govorilo da bi to mogao biti i most.

Doveslao sam do Ficibajra. Tamo sam zatekao neke Brčake i među njima i Mladena Jakšića. Srbina. Oni su žurno skupljali svoj pecaći pribor. Mladen nam je rekao da se raziđemo što prije, a potom mi se obrati:

- E, sjedaj u čamac i bježi preko Save dok je vrijeme. Ni za Boga miloga ne idi u grad. Pomislio sam, kako ću preko Save kada mi je stara majka sama kod kuće? Ostavio sam čamac i trčeći pošao kući. Prošao sam kraj Bijele džamije, Ruždije... svuda po kućama upaljena svjetla, ali nigdje ne vidjeh ni žive duše. Došao sam do Ženske ćuprije... u jednom dvorištu ljudi okreću jagnje na ražnju.

Rekoh im da bježe, a oni meni:

- Zašto? Nas politika ne interesuje. Kod kuće sam zatekao uplakanu majku koja se brinula gdje sam. Naši susjedi su se povukli malo naviše od ulice i sklonili se u podrum kod našeg poznanika S. B. I mi smo otišli tamo.

Bilo je mnogo svijeta. Neki su donijeli dušeke, hrane, svijeće...

Spolja se čula pucnjava. Kako su dani promicali pucnjava je postajala sve češća. Svi smo šutjeli. Bili smo blijedi i uplašeni. U ponedjeljak, 4. maja, oko 15 sati, na jaku lupu na vratima naš komšija ih je morao otvoriti. U podrum su upali vojnici. Neki su bili u SMB uniformama. Istjerali su nas u dvorište.

Moje komšije N. S. i K. odveli su, navodno, u Brezovo Polje. K. majka i njegova supruga pale su u nesvijest... žene i djeca udariše u plač. Jedan mladi vojnik nas je pogledao, a onda naglas reče:

- Jebo ja svoju mater... Zašto ja ovo radim? Mene i ostale komšije pod oružanom pratnjom odvedoše u Garnizon JNA. Prije nego će nas povesti narediše ženama da sa djecom idu kućama, nigdje ne izlaze i da obavezno prate vijesti Radio Brčkog i ponašaju se prema uputama, odnosno naredbama.

Neki od pratilaca su nas cijelim putem tukli kundacima pušaka i automata. Kada smo došli u Garnizon tamo je bilo kao u košnici. Mnogo svijeta svakog uzrasta... žena i djece, staraca... Mnogo razne vojske, mlade i stare, sa petokrakama i kokardama, šubarama, titovkama, šljemovima... crvenim i crnim beretkama... sa kamama, ali su imali svi iste oznake na rukavima i naramenicama - bijele trake. Ma, nije se znalo ni ko pije ni ko plaća, a kamoli ko komanduje. Bar sam ja stekao takav dojam. Jedino što su zajednički radili bilo je batinjanje, psovanje i prijetnja.

Među tom vojskom najviše je bilo četnika iz Srbije koji su govorili srbijanskim dijalektom, zatim Semberaca, ali i domaćih Srba, koji su okretali glavu od nas kao da nas ne poznaju ili, pak, bojeći se da ih ne prepoznamo. Vidjeli smo Milisava Milutinovića, Predraga Bojanića Peđu, doktora Belog, Boška Maričića, Slobodana Jokanovića, brčanske novinare Gaju Mitrovića i Boška Lomovića, zatim Sinišu Kisića, on je bio poznati odbojkaš a sada u maskiranoj uniformi i sa nekim činom, Đorđa Ristanića, Slobodana Mitrića u uniformi i sa nekim činom na epoletama i mnoge druge, koje poznajem iz viđenja.

Odveli su nas u jednu salu, odmah do trpezarije, koja je već bila puna ljudi. Četnici su svaki čas ulazili... izlazili... prozivali ljude iz ličnih karata koje su hrpama držali u rukama a koje su nam prethodno oduzeli. Ja sam na podu sjedio do Šemnuna Sarvana, koji je radio na rentgenu u Bolnici. Po njega je došao Đorđe Ristanić i nekuda ga odveo.

Slušao sam šapat ljudi pun straha, strepnje i neizvjesnosti.

Bili smo jako uplašeni. Četnici su stalno upadali i tukli nas. Svim i svačim. Ljudi su molili da ih puste. Neki su plakali govoreći da kod kuće imaju deviza. Odvodili su ih, smijući se. Mi ih više nismo vidjeli niti saznali o njihovoj sudbini.

Sutradan su došli u salu i prozvaše i mene. Narediše mi da pođem sa njima na "informativni razgovor". Poveli su me ka komandi Garnizona. Kada smo prolazili pored jedne kancelarije primijetio sam da su vrata otvorena.

Stražari su naredili da tu pričekam. Oni su ušli u susjednu kancelariju.Dok sam na kratko stajao kraj otvorene kancelarije vidio sam kako neki čovjek leži na podu sav krvav i bez svijesti. Nisam ga mogao prepoznati, jer je ležao licem prema podu. Ali sam poznao onoga drugog, koji je sjedio kraj njega. Bio je to Enver Džaferović, brčanski automehaničar. I on je bio izubijan,sav preplašen... sjedio je sklupčan na podu rukama obuhvativši koljena i stalno se ljuljao naprijed - nazad. Trgao me je oštar glas: "Ulazi!"

Ušao sam u kancelariju. Za stolom je sjedio meni nepoznat oficir. Nosio je naočale. Ispitivao me je o Brčacima koji posjeduju oružje, ko je pružao oružani otpor srpskoj vojsci? Gdje su pojedini Brčaci - Bahori, Ljuce, Ramići. Uporno sam odgovarao da ništa ne znam. Ustao je, uzeo je pištolj sa stola, prišao mi iza leđa i prislonio ga na sljepočnicu.

- Jesi li čuo šta te pitam? Odgovaraj na moja pitanja. Lepo i polako. Reč po reč, inače ću ti sada prosuti mozak po podu.

Ja sam zanijemio. Sledio sam se od straha. Nešto sam mu rekao. Ni danas ne znam šta... ali se sjećam da sam odmah dobio udarac pištoljem po glavi od kojeg sam se onesvijestio. Iz nesvijesti me je trgla hladna voda kojom su me polili. Oficir mi je potom naredio da stojim mirno, a on je izašao. Na stolu je ostavio onaj pištolj. Gledao sam ga... sam sebi govoreći da budem miran iako sam se ljuljao od onog udarca u glavu. U sebi sam govorio da je to samo provokacija... uostalom, možda je pištolj bio prazan. Nakon nekoliko minuta oficir se vratio, a mene su odveli nazad u salu, priča E. L.

Do otvorene agresije i okupacije Brčkog četnici su se dobro upoznali sa brčanskom topografijom, važnijim objektima, strateškim mjestima, ulicama i sa bogatijim kućama, tako da su na dan D vrlo brzo ovladali dijelom grada na desnoj obali Brke i tu su se zaustavili.

Negdje polovinom maja 1992. godine saznao sam i razlog četničkog zaustavljanja u osvajačkom pohodu na Brčko. Ustvari, bila su dva razloga.

Prvi razlog je bio u teškom nesporazumu. Četnički komandanti iz Srbije i Semberije naredili su napredovanje do Brke. Komanda je bila: “Napredovati i stati kod Brke”.

Međutim, četnički komandanti na terenu, ne poznavajući dovoljno zemljopisni položaj Brčkog, u svom ubilačkom pohodu, umjesto do sela Brka, došli su do rijeke Brke i tu su stali. A već kada su stali u samom gradu četnici su se razmilili po bošnjačkim i hrvatskim kućama i nastala je pljačka i otimačina.

I dok se ovaj nesporazum otklonio i na jedvite jade uspjeli da okupe svoje pljačkaše uz mnogo optuživanja i psovki u kojima su, kako se po gradu pričalo, smijenjeni neki komandiri, četničke su postrojbe sa velikim zakašnjenjem krenule ka svom pravom cilju selu Brci.

To četničko izgubljeno dragocjeno vrijeme branitelji Brčkog su znali itekako iskoristiti da svoje linije odbrane u Kolobari, Merajama, Klancu,Mujkićima i drugim položajima učvrste i mnogim brčanskim izbjeglicama osiguraju sigurno izvlačenje iz grada.

Osvanuo je 3. maj. Još uvijek se čuje pucnjava. Rafali paraju nebo. O nekom miru ili primirju nema ni govora. Komandant Milinković upućuje ultimatum da se "ekstremisti" odmah i bezuslovno predaju. Ratno predsjedništvo srpske opštine Brčko, a na osnovu naredbe komandanta TO Srpske Republike BiH, proglašava opću mobilizaciju svesrpskog stanovništva od 18 do 60 godina starosti. Tim povodom pozvani su svi Srbi koji su napustili općinu Brčko da se odmah vrate ili će im se, u protivnom, trajno zabraniti povratak na teritoriju Srpske Republike BiH. U potpisu je stajalo: Predsjednik Ratnog predsjedništva Brčkog - Đorđe Ristanić i komandant TO Boško Maričić.

Puščana i mitraljeska vatra se čuje sa svih strana. Gradom odjekuju eksplozije bombi i granata. Potpukovnik Milisav Milutinović, bivši komandant brčanske Teritorijalne odbrane, a sada pomoćnik komandanta Prve posavske brigade, izjavljuje preko Radija Brčko kako u gradu ima mnogo zaostalih "džihadlija" koji kao snajperisti djeluju po Brčkom, ali ih srpski specijalci otkrivaju i likvidiraju.

Istoga dana oko 16 sati u Kolobari se putem jakog razglasa čuju četnički povici:

- Izlazite! Vaši životi su bezbedni!

Kako je na taj poziv tek poneki Brčak izašao, čuje se drugi nešto oštriji glas:

- ‘Ajde brže izlazite Turci iz vaših pacovskih rupa. Ako ne izađete,ubacićemo vam ručne bombe!

Još jedan podatak za 3. maj 1992. godine. U krug brčanskog garnizona sletio je jedan vojni helikopter u kojem je, sem naoružanih vojnika, bilo i nekoliko uhapšenih civila. Iz brčanskog garnizona, sa povezom preko očiju,u helikopter su ubačena dva ili tri uhapšena civila. Jedan od njih je bio povisok i proćelav. Kako sam kasnije saznao oni su u brčanski garnizon dovedeni iz Bosanskog Šamca, kada je ovaj grad okupiran od strane srpske vojske 16.aprila 1992. godine. Ovi zatvorenici su prebačeni u bijeljinsku kasarnu "Fadil Jahić Španac" odakle su odvedeni u nepoznatom pravcu.

Borbe u Brčkom ulaze u četvrti dan. Ponedjeljak je, 4. maj 1992. godine. Mitraljeska i puščana paljba ne prestaju. Naprotiv sve je češća. Grad se trese od detonacija bombi, zolja, ručnih bacača kojim četnici na rubnim područjima grada ruše kuću po kuću. Klanac je sav u plamenu. Đorđe Ristanić, Boško Maričić i Milisav Milutinović sve to gledaju sa nekim ironičnim osmijehom.

U četnički krizni i štab SDS-a, stižu alarmantne vrijesti da ne ide sve glatko i kako je planirano. Milisav Milutinović je, obrativši se komandantu Milinkoviću, samo slegnuo ramenima i rekao: "E, jebiga! Bilo je lepo dok su nam verovali slepo. Sada je gotovo. Dočepali su se oružja i organizovali".

U međuvremenu, specijalci "Crvenih beretki" javljaju da ne mogu zauzeti Kolobaru, jer imaju velikih gubitaka u ljudstvu, a potpuno uništenje prijeti i Sašinoj grupi u Domu zdravlja. Njima je odmah Milinković iz Garnizona poslao u pomoć regularne jedinice JNA sa tenkovima i transporterima.

Na kraju dnevnika za 1., 2. i 3. maj 1992. godine dao bih kratak rezime.

U dijelu grada, na desnoj obali Brke, 1. maja 1992. Godine počinju hapšenja prema već unaprijed napravljenim spiskovima. Prvi na redu su aktivisti SDA,Patriotske lige, HDZ-a... potom brčanski intelektualci, mladež, imućniji i viđeniji žitelji Brčkog da bi, na kraju, hapsili i ubijali svakoga ko je imao bošnjačko ili hrvatsko ime.

Istovremeno na scenu stupa teritorijalna odbrana Potočara, Grčice,Brezika, Stolina, Ražljeva, Sandića i drugih brčanskih sela sa većinskim srpskim stanovništvom, gdje naoružani Srbi izlaze na već odavno određene položaje i postavljaju svoje punktove sa dobro naoružanim teritorijalcima.

Tako su, naprimjer, od Brčkog do Sandića, na dužini od oko sedam-osam kilometara, postavili osam punktova i to kod "Bosnaploda" Mištrafovića benzinske pume, Blizne – motel "Westfalia", gdje je bila i komanda, Brezički put, "Pirometal", Gredički i Sandićki put.

U pravcu Tuzle, prema Čeliću, na udaljenosti od oko tri kilometra, odnosno do Potočara, Srbi postavljaju pet kontrolnih punktova i to kod TV servisa "Ibranović", "Bosninog" solitera, "Tesle", Grčice i Potočara. Sem ovih punktova,koji su strogo kontrolirali svaki ulaz i izlaz iz grada, u navedenim mjestima na već predviđene položaje izlaze, isto tako, odavno oformljene jedinice - odjeljenja, vodovi, čete, bataljoni sa tačno lociranim komandama i kadrom,ambulantama, radio i telefonskim vezama, kuhinjama i ostalom logistikom.

Srbijanski četnik Milisav Milutinović, bivši komandant Općinskog štaba TO Brčko, dobro je odigrao svoju ulogu. Četnici su prilično lako zauzeli neke dijelove grada kao što su Centar, Srpska Varoš, naselje "Eš"...

Kako su već, kako sam ranije rekao, od janura 1992. Godine "ilegalno" boravili u brčanskom garnizonu i istraživački upoznavali grad, nije im bilo teško da odmah okupiraju vitalnije objekte u tom dijelu grada i postave brčanske Srbe radi njihove zaštite.

Autor: Admir Posavljak

Nastaviće se...

U sledećem feljtonu (13 dio): Dolazak semberskih koljača

dzematrahic.ba