Ove podatke sam čuo od čuvenog brčanskog zlatara Omera Tursića.

 Sa njegovim sinom Fahrudinom, također brčanskim zlatarom, sam provodio mnogo vremena u njihovoj radnji. Omer je znao lijepo pričati a dobro je i pamtio priče od njegovog oca. Tako je jedne prilike ispričao i ovu priču.

 U Mujdanovači, jednom od brčanskih naselja, živio je Odriz. Bio je poznati brčanski pasmandžija, odnosno noćobdija koji je pred mrak palio ulične fenjere, tadašnju brčasnku rasvjetu. Tada ih je u Brčkom bilo tridesetak. Noću bi išao brčanskim ulicama, obilazio dućane, magaze... i kontrolisao prozore, vrata i katance, da, nedaj Bože, nisu oštećeni.

 Pasmandžija Idriz je bio poznat i kao prangijaš. Tako su ga brčaci zvali. Niko u Brčkom nije znao pripremiti malu i veliku prangiju kao Idriz. Mala prangija se mogla čuti svake ramazanske večeri u vrijeme iftara a velika na Bajram. A Idriz ih je pripremao u dvorištu Hadži Pašine džamije. I nikada nije bio sam. Oko njega je uvijek bila gomila djece, koja su mu i donosila kvalitetnu glinu za prangije. A on je njima govorio da će jednom za njih opaliti prangiju sa šarenim papirima i slipama.

 Djeca su bila uporna pa su svakog dana ramazana dolazila u dvorište Hadži Pašine džamije i pitala Idriza kada će u prangiji biti šareni papiri i slipe / bombone u obliku štapića/. Djed Idriz bi se samo nasmijao i rekao da će i to biti jednog dana.

   Eh, sada ... u vrijeme kada se očekivao pucanj Idrizove prangije, dvorište Hadži Pašine džamije je bilo puno djece. Očekivali su da će se dvorištem rezletiti šareni papiri i da vrijeme iftara označi Idrizova mala prangija. Pucanj bi se čuo nadaleko, potom molitva mujezina, paljenje fenjera na munari ... iz prangije nisu izletili šareni papiri... a potom graja djece ...  PUKLA PRANGIJA !. njihovi glasovi su odjekivali mahalom Mujdanovačom.

 I tako, čekajući Idrizove aladža papire, dočekaše i zadnji dan Ramazanskog posta. Posjedali su u dvorište. Čulo se kako jedni druge pitaju – postiš li ?  A  kao  pozitivan odgovor moralo se isplaziti jezik, pa ako je bijel – onda uredu.

 Iz džamije Drvenije, Hadži  Pašine džamije, izašao je djed Idriz. Nosio je,  kao i uvijek, poduži štap na kojem je na vrhu bio zakače komad papira. Gledao je na sahat, potom upalio papir, izmakao se na daljinu štapa i upalio  prangiju.  Pucanj, a ptom se po dvorištu razletiše papiri svih boja. Tišina, iznenađenje a potom veliko dječije veselje. Dok su se djeca zabavila sakupljanjem aladža papirića, djed Idriz je neprimjetno iz džepa  izvadio šaku slipa i kradom ih pobacao po dvorištu.

Tek sada je nastalo dječije veselje. I niko ih nije mogao ubijediti da u Idrizovoj prangiji nisu bile slipe. Ponovo se je Mujdanovačom prolomio veseli dječiji glas, ali ovaj puta:  pukla prangija sa aladža papirićima i šećerkama. Čuvši to i ostala djeca su potrčala u džamijsko dvorište, ali im ovi povikaše:  prije mi, nego vi, vi ste malo šašavi !

 Djed Idriz je otišao u zasluženu penziju. Naslijedio ga sin Ibrahim. Brčaci su ga zvali Ibro. I on je pred mrak palio ulične fenjere i obilazio brčanske mahale, dućane i magaze. Ibro je uvijek nosio jedan podugačak štap. Pitali su ga Brčaci šta će mu tolika prutina ? ibro bi se nasmijao i odgovarao – Neka se nađe. Zlu ne trebalo.

 E, taj podugački štap je bio omiljen među brčanskim curama i momcima. Naime, idući u predvečerje brčanskim mahalama i sokacima, sem što je Ibro pasmandžija palio ulične fenjere, uzvikivao je:  Noć  je mirna, ne berite brige. Spavajte mirno ! Niko od starijih Brčaka nije  ni slutio da je to, da tako kažem, bila Ibrina poruka brčanskim curama i momcima da ga čekaju na ulici ili kapidžiku. Bio je to vakat kada se  i kojoj mahali treba pojaviti. I cure i momci su sa nestrpljenjem ga očekivali. Izlazili su na kapidžik, čekali na pendžeru. Ibro je bio  njihov poštar. Momcima bi na ulici ili kapidžiku u ruke davao pisamce od cura, neki poklon, jabuku, vezenu maramicu a curama poruke i poklone od momaka. E, tu je onaj podugački štap odigravao svoju ulogu. Ibro bi poruke od momaka zakačio na vrh štapa i tako doturao do pendžera ili preko ograde. Ibro je to radio veoma diskretno  tako da niko i nikada nije saznao o tom dopisivanju.

 Petkom  bi po brčanskim mahalama šetali momci koji su na vidnom mjestu stavili vezene mahrame i maramice. Majke bi se pitale – čiji to vez momci nose. Koja li je to cura vezla ?  Taj odgovor znali su samo cure  i momci. A Bogami  i Ibro.

 Ibro je posebno pažnju posvećivao kojoj curi i kojem momku će izaći u susret. Znao je on dobro procijeniti kojem momku odgovara cura i obratno. Tako je nekom Zahiru iz Mujdanovače želio pomoći da uspostavi kontakt sa jednom curom iz Musale. Velika prepreka je bio vrlo strog djevojčin otac.

 Pa i tomu nije bilo dovoljno pa je nabavio nekog oštrog psa avlijanera koji nikome nije dozvolio ni blizu terabe. Ibro se dosjetio da nekako pripitomi psa pa je, kada pođe u obilazak da pali fenjere, sa sobom nosio komad mesa ili džigerice.
Ispočetka mu je davao sa oprezom i udaljenosti a nakon nekog vremena pas više nije pokazivao znake agresivnosti, počeo je mahati repom i umiljavati se Ibri. Napokon je uspio da curi dostavlja poruke i pisamca od Zahira. Na veliku žalost brčanskih cura i momaka, ta uloga djeda Ibre je prestala 1899. godine, kada je u Brčko uvedena električna struja. Ipak, dva drvena stuba sa fenjerima ostavljena su kod Atik džamije, koje je djed palo sve do svojeduboke starosti. Sačuvani su fenjeri kao raritet i kao takvi  su bili motiv na jednoj brčanskoj razglednici iz 1909.godine. Kada je djed Ibro umro na njegovoj dženazi je bilo neviđeno puno Brčaka. A najviše mladih.

 Brčko je oduvijek bilo grad sevdaha, sijela i teferiča. Sijela su se održavala po kućama tokom cijele godine a ponajviše u jesenskim i zimskim danima a teferiči po obližnjim i seoskim izletištima. Najomiljenije brčansko izletište za teferiče bio je Ficibajer i Bakirbegov konak na Stolinu. Od seoskih izletišta bio je Zovik na Zaimovića imanju, Gornji Rahić, Maoča i Brka.

Posebnu ulogu su imala brčanska sijela. Na sijelo se išlo tokom cijele godine. A bogami, vrlo čest razlog sijelu  je bio onaj Ibrin podugačak štap. Na sijelo se išlo uz prethodnu najavu, kao ono: Pita otac i mati hoćete li biti kod kuće da vam dođu na sijelo. To se odnosilo na dolazak roditelja. A ako se najavi da će na sijelo doći svi, to se podrazumijevalo dolazak svih ukućana. Velika je sramota bilo doći ne najavljen.

 Brčanke su bile vrijedne domaćice. Kuća i okućnica se uredno održavalo, čisto i u cvijeću. Ali, dolazak na sijelo je bilo nešto posebno.

Tada se je kuća uređivala generalno. U prostoriju se od ranih sati stavljao leđen sa vodom u koju je stavljeno razno mirisno cvijeće.

Pripremala su se i prigodna jela, kahva, šerbe … lampe su se dopunjavale petrolejom, čistila stakla. Staze u dvorištu, koja je bila obično od kantardžićeve cigle, se je ribala, uređivao cvijetnjak itd. Kada dođu musafiri prvo se ponude šerbetom i kahvom.  Za to vrijeme djevojke obuću musafira obrišu od prašine I stavljaju pred ulazna vrata.

 Sijela su bila naročito omiljena jer je to bila prilika za razgovor sa starim poznanicima ali i prilika za sklapanje novih poznanstava.

 Poneka su sijela bila dogovarana između roditelja cura i momaka, radi prvog viđenja. Djevojka bi tada obično iznosila šerbe, kahvu I prigodna jela, uz napomenu roditelja da su ih pripremale same djevojke. Tom prilikom bi roditelji posebnu pažnju poklanjali  i gledali kada bi se iznosio leđen sa cvijećem u vodi. Pa ako se djevojci svidi momak  onda ona leđen sa ružom okrene prema momku . A ako, pak, momak izvadi ružu onda je simpatija obostrana.

Piše: Atah Mahić

dzematrahic.ba