هۦ َعِلي م َّن ٱ ََّّللَ ب ِ إ ِمن َش ۡي ٖء فَ َو َما تُن ِفقُواْ َۚ ِم َّما تُ ِحبُّو َن ٰى تُن ِفقُواْ ِ َّر َحتَّ ب ۡ لَن تَنَالُواْ ٱل

Nećete postići dobro sve dok ne budete dijelili od onoga što vam je drago. A šta god da dijelite, Allah to dobro zna. Naime, Omer, r.a., upitao je Muhameda, a.s., nakon objave naprijed citiranog ajeta iz sure Ālu Imrān, šta da radi sa svojom najboljom zemljom u Medini, a da stekne Allahovo zadovoljstvo. Muhammed, a.s., sugerirao je Omeru, r.a., da, ako hoće, zemlju izuzme iz svoga vlasništva, te da odredi da se prihod dijeli kao milostinja siromašnim, bližnjoj rodbini, robovima za otkup i putnicima koji na putu osiromaše, ako se svojim kućama ne mogu vratiti. Još je objasnio da se ta zemlja nikada više ne može prodati, naslijediti, niti pokloniti.

Pomenuta praksa u islamskoj tradiciji se naziva vakuf, trajno dobro, izdvajanje iz imetka zarad koristi zajednici. Muhammed, a.s., i sām je uvakufio svoju zemlju u Medini, i ne samo to, već i svu svoju ostavštinu nakon svoje smrti, izuzev onoga što je bilo neophodno njegovoj porodici za opskrbu. U korijenu riječi vakuf je glagol vekafe što znači stati, zaustaviti se ili zadržati, a vakuf je institucija koja ostaje i zadržava se nakon vakifovog preseljenja da koristi narodu, s jedne strane, i s druge strane dobra djela od vakufa ostaju i traju, još uvijek se broje shodno hadisu: Kada čovjek umre, prestaju njegova (dobra) djela, osim u tri slučaja: od trajne sadake, od znanja koje je ostavio pa se njime koriste ljudi i od hairli-djeteta koje se moli za njega.

Uvakufljavanje će postati stalna praksa imućnih muslimana i jako izražena naročito u osmanskom periodu. Vakuf je bio neovisna institucija, toliko neovisna da ni sultan nije mogao uplitati se u volju vakifa. Vakuf je osiguravao funkcionisanje vjerskog života neovisno od državnih institucija, te je pomagao u obrazovnom, ekonomskom i svim drugim društvenim apektima.

Zemlja vakufa označavala je zemlju stabilnosti. I naša Bosna nije zaostajala za tom praksom, ljudi koji su pravili jezgre danas najvećih gradova u BiH su bili vakifi. Svi mi želimo uraditi djelo koje će nas nadživjeti a samim tim i mi ćemo živjeti sa tim djelom. Vakufi žive i danas i koriste ljudima, sjećanja na vakife žive i danas. Nije zaboravljen ni Gazi-Husrev beg, ni Behram-beg ni Alija Kučukalić...

Nekada je postojao preveliki jaz između bogatih i siromašnih, danas je taj jaz smanjen i svako može na sebi svojstven način doprinijeti zajednici. Ne podcjenjujmo svoja djela i učinjeno dobro. Kažu kada je sultan Sulejman gradio čuvenu džamiju htio je da to bude isključivo njegovo djelo, ostavština. I jedan dan je neka starica vraćajući se sa pijace prolazila pored radilišta i pitala šta se gradi, prisutni rekoše džamija. A ona na pijaci kupila kreča trebao joj kući ali se zavrati i s bismilom baci grumen kreča u smjesu što su majstori spremali. Nakon što je džamija sagrađena, Sulejman sanja vakuf koji je izgradio da ne pripada njemu u potpunosti, već dvije trećine njemu a jedna nekoj starici. Raspitivao se on poslije ko je to još učetvovao u gradnji džamije, ko se usudio jer je zabranio. Majstori rekoše da nije niko. Osim što je jedna starica bacila grumen kreča u smjesu. Shvati tad jedan od najvećih sultana svih vremena da vrijednost djela ide spram mogućnosti i iskrenog nijeta.

Draga braćo, džemat Gornji Rahić je pred kupovinom zemljišta u blizini vakufa i što će ići u vakuf. Za slične situacije i poteze, džematski odbor je odlučio unutar blagajne osnovati fond za vakuf s ciljem prikupljanja sredstava za kupovinu nekada narednog vakufa ukoliko se ukaže lijepa prilika za to.

Dati u prilog se mogu različite svote novca, ali ono što je ključno jeste da svi možemo učestvovati, nebitno da li bili bogati kao sultan Sulejman ili živjeli prosječno kao pomenuta starica. Možda je naših 10, 20 KM vrednije od nečijih 100 ili 200 KM, jer na koncu naše je ono što dijelimo ili kako kaže kur'anski ajet samo tako ćemo postići dobro.