يَا يُّ َها أ ِذي َن َ ال آ َمنُوا وا َّ ْم ُ َسكُ ق ْنفُ َ ْم أ ْهِليكُ َ ًرا نَ و ُد َها َوأ ا ُس ُ َوق ا ِح َجا َرة
Svi smo upoznati sa nemilim događajem u Lukavcu. Svi oni koji su mislili da je Beograd daleko, kako se sve desilo negdje tamo, ispostavilo se da su u krivu i nažalost, Beograd je i nama došao, jer koliko god različiti bili živimo u istoj društvenoj stvarnosti okruženi medijima koji promoviraju sadržaj štetan po psihu čovjeka, odgoj djece a neki i sadržaj nedostojan čovjeka. Prostora za analizu i raspravu je mnogo, zakazali smo skoro na svim nivoima. Izbušeno bure za vodu sa svih strana ne može biti funkcionalno ako se samo jednna rupa zakrpi. Podsjećam nas na predaju u kojoj Božiji poslanik s.a.v.s. kaže da je ummet- zajednica muslimana kao tijelo - kada jedan dio tijela trpi bol – cijelo tijelo pati od nesanice i groznice. Lukavac trpi bol, a mi patimo od groznice sa njima. Požurimo naći lijek za bolest što nas je napala, da se ne bi proširila na ostatak tijela. Požurimo naći lijek kako bismo ozdravili tijelo koje se društvo zove i krenuli naprijed. Jer sve dok ne ozdravimo bićemo nefunkcionalni, neproduktivni i naši poslovi biće napola obavljeni. Istina je da smo zakazali na svim nivoima, međutim ne možemo ih sve sami riješiti. Razmišljajmo na koji način mi možemo konkretno doprinijeti popravljanju šire društvene slike, a svi mi u svojim ulogama možemo doprinijeti. I ja kao efendija, neko kao nastavnik, direktor škole, dijete kao dijete, svaki pojedinac u ulozi roditelja može doprinijeti, svi na međuljudskim odnosima možemo dodatno poraditi bez da razmišljamo šta ministar obrazovanja treba uraditi, jer na to trenutno ne možemo uticati, ne zaboravimo da bure curi na sve strane. U ovakvoj prilici ističemo jedno upozorenje dragog Boga u kojem kaže:“ O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti...“
Pogledajmo oko sebe i ocijenimo atmosferu u kojoj djelujemo, kakvo je stanje naših porodica, komšiluka, prijateljstava. Jedna opšta ocjena je da nam nedostaje poštovanja, od odnosa mlađih stariji pa do odnosa učitelj učenik. Zaboravljamo da je to vrijednost koja je krasila naša bosanska društva. Hazreti Alija nije htio preteći u hodu starijeg čovjeka na putu do džamije iz poštovanja prema njemu. Učimo li djecu pravom istinskom odnosu prema znanju i onome ko mu znanje prenosi. Učimo li ih h. Alijinoj izreci: „Ko me poduči jednom slovu, rob sam mu do kraja života“, ili ih učimo da su nastavnici i učitelji uvijek krivi a djeca neupitno upravu. Pritom ne zaboravimo saslušati jedni druge, roditelj dijete, učitelj učenika, prijatelj prijatelja. Udjelimo sadaku u vidu osmijeha nama je to možda bezazleno ali može nekome popraviti dan. Pomenute sitnice su bile nekada uvriježene u našoj tradiciji, međutim sve više gubimo osjećaj za njih, a sitnice su bitne jer kako veli jedan citat:“Obrati pažnju na sitnice a velike stvari će se same riješit“.
foto Školski.ba