Nastavljamo priču o uzoritim ashabima, danas ćemo se prisjetiti ashaba Omera r.a., čija priča započinje dovom Poslanika a.s., da islam pomogne jednim od dvojice Omera, El-Hatabom ili Ebu Džehlom. Allahovom odredbom Omer El-Hatab prihvata islam te njegovim prelaskom muslimani dobijaju na samopouzdanju, počinju javno ispoljavati vjeru i klanjati kraj Kabe. Upoznavajući se sa h. Omerom rekli bismo da u njegovoj ličnosti najbolje uviđamo koliko islam može promijeniti čovjeka.

Govorili smo o Ebu Bekru, po prirodi bio je blag, samilostan i darežljiv, međutim Omer je bio jako temperamentna ličnost, vrlo burno je reagovao i uvijek je to bilo na prvu, u ljutnji teško se kontrolisao, ali sa islamom uspio je kod sebe izmijeniti sve ove negativnosti. Njegov prelazak na islam je posljedica njegovog temperamenta. Fizički jako sposoban krenuo je ubiti Poslanika kako bi jednom za svagda riješio pitanje islama u Mekki.

Saznavši da mu je i sestra prešla na islam, odlazi prvo njoj gdje nalazi ajete sure Ta-ha: Ne objavljujemo ti Kur'an da se mučiš, već da bude opomena onome koji se boji; objavljuje ga Stvoritelj Zemlje i nebesa visokih, Svemilosni, Koji se nad Aršom uzvisio, Njegovo je što je na nebesima, i na Zemlji, i što je između njih, i što je pod zemljom; Ako se ti glasno moliš, pa On zna i što je tajno i što je još skrovitije. Allahovom voljom te riječi su tako snažno djelovale na Omera koji je htio ubiti Poslanika, da je na koncu otišao Poslaniku da primi islam.

Jedna od osobina koja ga je krasila i po čemu je prepoznatljiv je pravednost. Nosio je nadimak El- Faruk, onaj koji rastvalja istinu od neistine. Vodio je računa o pravdi, da nikoga ne ošteti naročito u periodu kada je postao halifa. Do te mjere je brinuo da ne zakine zajednicu da je imao dvije svijeće u svome uredu. Jednu je koristio za privatne poslove a drugu za poslove zajednice. Riječ je o jakom i hrabrom ashabu koji se nije libio iznijeti svoje mišljenje. Za vrijeme Hidžre kada su je svi činili tajno, h. Omer je izašao i svima javno rekao da će učiniti hidžru, ko se usuđuje neka ga spriječi u tome.

Dobivši zemlju na Hajberu nadomak Medine upitao je Poslanika šta da učini sa njom jer mu je jako draga, Poslanik ga nasavjetova da je učini trajnom sadakom. Omer kao vješt pravnik odlučio je u uvjete postaviti da se zemlja nikada ne smije prodati, pokloniti niti naslijediti, te da se prihodi od nje dijele siromasima i za otkup iz ropstva. Na taj način Omer je postavio temelj za instituciju koja se vakuf zove. Kroz njegov život vidimo da je vremenom postao samokritičan i naučio je primiti kritiku. Iako je nekada burno reagovao, kao halifa naučio je svakoga saslušati.

Tako jedne prilike vodila se rasprava o ograničavanju mehra, vjenčanog dara za žene. H. Omer u raspravi reče da bi mehr trebalo ograničiti kako žene ne bi zloupotrebljavale, međutim jedna žena ustade i reče mu kada Poslanik nije ograničio mehr, kako to ti možeš učiniti? Na šta Omer reče Upravu si, Omer je pogriješio. Nadasve navedeno, hazreti Omer bio je jako skroman. Stiče se dojam da je saosjećao sa svakim stanovnikom muslimanske države. Kada su muslimani osvojili Jerusalem, h.Omer je sa slugom i jednom jahalicom uputio se prema tom gradu. Na putu su se smjenjivali na jahalici, tako da je na samom ulazu u grad došao red da sluga jaše. Prisutni muslimani i nemuslimani su bili očarani prizorom bez da je Omer rekao ijednu riječ. Kažu prije svake važne odluke stavljao je ruku iznad vatre, podsjetivši se na taj način ahireta, bio je to ashab Boga svjestan i shodno tome je postupao. Zato se njegove vladavine sjećamo i učimo iz njegovih postupaka.