Svi mi smo na dunjaluku do roka određenog, niko vječno ostati neće i svi ćemo smrt okusiti. Smrt je piće, a svi ljudi će to piće ispiti. Sve što vidimo prolazno je, osim Gospodara našeg i Stvoritelja vječnog.

Smrt nije kraj ona je novi početak, početak kojeg smo sami sebi planirali. Pogrešno je islam posmatrati samo kroz prizmu smrti i umiranja. Islam je živ i on se živi, sa smrću prestaje i nakon toga nastavljamo sa onim što smo stekli na dunjaluku. Stoga musliman smrt i naziva preseljenjem iz prolazne u vječnu kuću. Musliman na smrt gleda kao na vaiza, odnosno najboljeg podsjetnika i predavača o tome ko je čovjek i koliko je slab, te da nikad ne zna kad će krenuti na put selidbe iz prolazne kuće u vječnu. H. Omer je na prsten sebi ugravirao riječi „Smrt ti je dovoljan vaiz, o Omere“, ugravirao je sebi da bi ga to stalno podjećalo da ne može imati cijeli dunjaluk i da na njemu ne može vječno ostati. Zašto je to bitno?

Ibn-Omer kaže da je jedan čovjek upitao Poslanika, a.s., koji su to vjernici najbolji? Allahov Poslanik, a.s., mu reče: “Koji su najljepšeg ponašanja (ahlaka).” “Potom koji?” upita ponovo. Poslanik, a.s., odgovori: “Oni koji se najviše prisjećaju smrti i pripremaju se za nju, oni su najvrijedniji.“ dakle, sjećanjem na smrt je jedno od najpohvalnijih djela, kojim čovjek odgaja sebe i vraća na ono suštinsko u njegovom životu, a to je da je stvoren kako bi robovao Allahu dž.š. Kaže Poslanik a.s. i pripremajte se za nju, a od te pripreme zavisit će uveliko naše napuštanje ovog svijeta, život u kaburu, hoće li nam biti kabur prostran ili stiješnjen, i polaganje računa na sudnjem danu, u kojoj skupini ćemo biti, onih koji su lahko ili teško položili račun.

Smrt nas uvijek mami kako imamo vremena i da možemo neke ibadete i poslove ostaviti za poslije. Musliman treba znati da mu je smrt bliža od jake za vratom i da ne može predvidjeti svoje preseljenje. Zato dan započinjemo namazom da se zahvalimo Allahu što nam je dao još jedan dan kao priliku da budemo bolji ljudi i vjernici. A namazom i završavamo dan kao vid zahvale što smo ubirali blagodati date nam na raspolaganje.

Vjernik se ne sjeća smrti u mjeri da padne u beznađe i depresiju, već u onoj mjeri da postane bolji, odgovorniji i svjesniji svoje zadaće na dunjaluku. Navedeno vrijedi za sve, i mlado i staro, jer niko od nas “neće pokrenuti stopala na Sudnjem danu sve dok ne bude pitan o četiri stvari: o svom životu – u šta ga je utrošio, o svojoj mladosti – u čemu ju je proveo, o svom imetku – kako ga je stekao i ušta ga je potrošio i o svom znanju – šta je po njemu radio.” 

Stoga su i dženaze jednolične, na njima se mnogo ne priča, jer sam čin i smrt je vaiz, ona nam govori a na nama je da je slušamo te da razmišljamo o Allahu dž.š, o sebi i svojim pripremama za budući svijet. Suvišno je dok nam smrt vazi da mi to ignorišemo i pričamo o nekim dunjalučkim temama. Molim Allaha dž.š. da nas učini od onih koji će se smrti sjećati kako bi bili bolji vjernici.