Poštovani čitatelji odlučili smo da objavimo  tekst u tri nastavka na našem portalu koji je objavljen u drugom izdanju knjige „Rahićki uspomenar „ knjiga druga, priča odnosno tekst je posvećen Rahićkim sokacima koji su nekad bili i obilovali šeftelijama voću koje je nekad  bilo zapaženo u našem kraju. I danas se mogu naći ponegdje šefteli breskve  koji se lahko omlade i opstaju u ovim uvjetima klime kod nas. Mogli bi reći da u ta prijašnja vremena šeftelije su bile zaštitno voće,kao i suhe šljive koje su se proizvodile u velikim količinama te izvozile u druge zemlje. Pisac teksta je univerzitetski profesor u Zenici dr.Ibnel Ramić.  Za one koji nisu imali prilike da kupe i čitaju knjigu ovom prilikom želimo da saznaju historiju Rahića i okoline, a za one koji su zainteresovani kod nas ima još nešto tih izdanja.

Prostor Brčkog i njegove okolice, a Gornjeg Rahića pogotovo, od davnina je jedno od žarišta usmenog stvaralaštva u Bosni i Hercegovini. Najbolju potvrdu njegovog intenziteta i dugog trajanja predstavljaju rezultati folklorističkog rada Alije Nametka, koji je građu za svoju znamenitu zbirku usmene narodne poezije „Od bešike do motike: narodne lirske i pripovjedne pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana“ u značajnoj mjeri prikupio baš na ovom prostoru. Iako je pjesme bilježio širom Bosne i Hercegovine, čak i među bošnjačkim iseljenicima u Turskoj, Nametak je više od trećine pjesama zabilježio upravo u Brčkom i okolici, gdje mu je, među ostalim, jedna od važnijih kazivačica bila Emina Zaimović iz Gornjeg Rahića. Činjenica da je Nametak, pored Mostara, Hercegovine i jugozapadne Bosne, za koje je bio na neki način porijeklom vezan, odabrao upravo Brčko i njegovu okolicu kao prostor na kojem će intenzivno, u dužem vremenskom periodu, bilježiti narodne umotvorine, svjedoči o tome da je ovaj dio sjeveroistočne Bosne baštinio razvijenu usmenu tradiciju. Osim toga, ova zbirka, objavljena u Sarajevu 1970. godine, svjedoči da je usmena tradicija u brčanskome kraju još uvijek bila živa u drugoj polovini 20. stoljeća, te da su je baštinili i prenosili brojni kazivači, nekada i u različitim generacijama unutar iste porodice (kao što su npr. majka i kćerka Islamović, Mejra i Devleta Islamović). Pritom je zanimljivo da ovaj kraj nije izoliran, kao što su Drežnica ili Sandžak, a koje su znameniti međunarodni istraživači usmenog pjesništva u prvoj polovini 20. stoljeća pohodili radi terenskih istraživanja još uvijek žive usmene tradicije, koja se tamo održala upravo zbog spomenute izoliranosti, te slabo razvijene pismenosti kod stanovništva, kako to, primjerice, tvrdi Đenana Buturović kad govori o bošnjačkoj usmenoj epici: U nekim izolovanijim sredinama, uz slabo poznavanje arapskog pisma, naučenog za izvršavanje najnužnijih vjerskih obaveza i potreba, njihovo poznavanje latinice i ćirilice bilo je, ako ga je bilo, na bazi samoučenosti sve do završetka drugog svjetskog rata, pa je čitav sistem njihovih potreba za kulturno-umjetničkim uzimanjem i davanjem bio 7 tradicionalno orijentiran. Ja tako shvaćam očuvanost usmene epske tradicije u Drežnici kod Mostara. Drežnica kao snažna epska oaza muslimanske epike, u kojoj je usmena tradicija još uvijek jedina dostupna literatura većini stanovništva, živjela je do naših dana u zatvorenoj seoskoj zajednici.1 Za razliku od izoliranih krajeva poput spomenute Drežnice, prostor Brčkog i Gornjeg Rahića predstavljao je kroz povijest, a pogotovo u prvoj polovini 20. stoljeća, sve suprotno od navedenog. Smješten na „kapiji Bosne”, uz rijeku Savu, ovaj prostor od davnina je predstavljao čvorište puteva, kojim su prolazile brojne trgovačke karavane i nastojale ga osvojiti različite vojske i carevine. S jedne strane izložen stalnim migracijama uzrokovanim burnim geostrateškim i geopolitičkim okolnostima, s druge strane je zbog povoljne klime, obilja vode i izuzetno plodnog ravničarskog tla, predstavljao veoma privlačan ambijent za život ljudi. Stoga ovaj kraj nikako nije mogao biti izoliran u bilo kom smislu. Sam Gornji Rahić, kako je poznato, imao je status sjedišta općine, kojoj je pred Drugi svjetski rat pripadalo 29 naselja. Ovo mjesto, okruženo prostranim plodnim poljima Posavine, bilo je, kako svjedoči Ramiz Dobrača „od davnina živo i prometno”, te je davno urbanizirano i uređeno kao čaršija. „Imalo je dvadesetak radnji za obrt, osnovnu školu, jednu džamiju i mesdžid, dva mekteba (muški i ženski). Petak je bio pazarni dan. Tu se održavao i godišnji vašar ‘Trešnjarevo’”.2 Osim mektebi-ibtidaije, za čije je osnivanje inicijativu podnijelo „posebno izaslanstvo odličnih prvaka Rahića i Maoče” lično reisul-ulemi Azabagiću, tokom njegove posjete Gornjem Rahiću 1898. godine, i na ime čega su, čak, pripremili određen iznos u novcu3, zatim mekteba za dječake i djevojčice, narodne osnovne škole, te narodne knjižnice i čitaonice, te čitav niz uglednih vjerskih učenjaka i intelektualaca (Sulejman Fikri Erten, hafiz Mehmed Hulusi ef. Mulahalilović, Abdulgani ef. Ibrahimbegović, Enver Mulahalilović, prof. dr. Enes Kujundžić i drugi) svjedoče o intelektualnom i civilizacijskom nivou razvoja koji je ova bosanska čaršija dostigla u prošlosti, a donekle i danas. Stoga, izuzetno bogata i u drugoj polovini 20. stoljeća još uvijek živa usmena tradicija nikako nije mogla svjedočiti o izoliranosti ovoga kraja ili o neobrazovanosti i slabom poznavanju pisma njegovih stanovnika, nego je više ukazivala na njihovu još uvijek prisutnu vezanost za tradicionalne oblike življenja i umjetničkog komuniciranja. U ovom tekstu pokušat ćemo kroz tri zanimljiva primjera, odnosno slike, nagovijestiti kakav je duh baštinila, te kakva je temeljna idejno-emocionalna potka usmene tradicije Gornjeg Rahića i njegove okoline.

SLIKA PRVA: Ja prošetah rahićkim sokakom Među pjesmama koje svojim tzv. lokalnim obilježjima upućuju na Rahić kao pjesnički zavičaj, najpoznatije su one kojima je osnovni motiv šetnja rahićkim sokakom. Pažnju na ove pjesme među prvima je skrenuo Munib Maglajlić, u tekstu posvećenom, kako on kaže, jednom od posljednjih baštinika sevdalinke, Selimu Salihoviću iz Janje kod Bijeljine 4. Maglajlić spominje dvije pjesme iz Salihovićevog repertoara koje sadrže ovaj motiv: „Tri Rahićke šetale sokakom” i „Ja pošetah rahićkim sokakom”, te kaže kako su obje „u osnovi vedra erotska alegorija”5. U prvoj pjesmi tri mlade rahićke šetaju sokakom i u veselom raspoloženju, pomalo šeretski, pitaju se: „‘Ko li će nam obrat šeftelije?’/ Prva veli: ‘Brčanske delije.’/ Druga veli: ‘Tuzlanske bekrije’./ Treća veli: ‘Mlade Sarajlije.’” Ova pjesma može se interpretirati kao razdragana djevojačka radoznalost u pogledu nadolazeće budućnosti i onoga što ona sa sobom nosi. Skrivena erotska aluzija koju spominje Maglajlić sasvim je prirodna sastavnica ove radoznalosti, svojstvena djevojačkoj mladosti, a koja implicira izostanak ozbiljnijih briga i turobne, fatalizmom obojene neizvjesnosti prisutne u brojnim našim sevdalinkama i baladama. U drugoj pjesmi erotska alegorija mnogo je eksplicitnija: „Ja pošetah rahićkim sokakom,/ Kad Rahićke beru šeftelije./ Ja zaiskah jednu šefteliju,/ Draga meni – dvije iz njedara!” Profinjena erotska poenta, kako kaže Munib Maglajlić, „skrivena u lirskom iskazu muškog glasa“, može ukazivati na pjesmom ovjekovječenu maštu mladića koji, sasvim prirodno i svojstveno svojoj mladosti, sanjaju o čulnoj realizaciji vlastite ljubavne žudnje, ali ne treba isključiti ni mogućnost kako je pjesma svjedočanstvo neuobičajenog postupka hrabre i odlučne djevojke koja se odvažila poigrati tabuima patrijarhalne sredine u kojoj živi, o čemu bošnjačka usmena tradicija – posebno u pjesmama zabilježenim u Brčkom i okolini – na toliko mjesta govori.6 Enes Kujundžić, očito nadahnut upravo ovom vrstom pjesama, objavio je knjigu „Tri Rahićke šetale sokakom: sevdalinka u tokovima bošnjačke umjetnosti” (Brčko, 2007.), u kojoj se snažno referira na ovaj tekst, a u svojim knjigama „Sevdah kao ogledalo života” (Sarajevo, 2020.) i „Rahićki uspomenar” (Gornji Rahić, Brčko, Sarajevo, 2022.) navodi više varijanti pjesme „Ja pošetah rahićkim sokakom”, preuzetih iz različitih izvora. Međutim, bez obzira na relativno brojne varijante (koje imaju prilično postojan poetski obrazac) ili različite mogućnosti interpretacije, ove pjesme u svome podtekstu otkrivaju nam jedan čitav svijet i životni ambijent Rahića koji je njima implicitno oslikan. Riječ je, prije svega, o slici pitomog krajolika i rafiniranog gradskog života koji nije lišen obilja. Kada, naprimjer, Kaimija, lik iz istoimene pripovijetke Derviša Sušića, govori o rodnom Sarajevu, on je prilično oštar u ocjeni prirodnog ambijenta u kojem je smješteno, što se, po njegovom mišljenju, odražava i na karakter njegovih žitelja: Sve mi se čini da je veliki Husrev, pretvarajući ga iz gluhe kasabe u grad, pogriješio što se tiče izbora mjesta. Sarajevo je trebalo graditi u pitomini sa prostranijim vidicima, a ne u ovoj tjeskobi nad koju se nadnose svi mrakovi planinski. Ne ovdje, gdje će sutra surova i svemoćna okolina ulijevati žiteljima u krv i moždinu navike - da malo vole, sitno misle i mnogo brinu.7 Za razliku od slike Sarajeva iz vizure Sušićeva Kaimije, prostor Brčkog i Gornjeg Rahića predstavlja pitomo, u svakom smislu plodno i za življenje ugodno podneblje, koje je zasigurno utjecalo na prirodu tamošnjih stanovnika, te njihov vedar pogled na svijet i život. Kad se uz to uzme u obzir obilje vode i hrane koja je dospijevala na okolnim plodnim poljima, te pažljivo uređen i urbaniziran ambijent u kojem su stanovnici Rahića od davnina živjeli, prirodan rezultat jesu pjesme koje oslikavaju duh zajednice ugodnog življenja. U ovim se pjesmama kao lirski ambijent navodi rahićki sokak, što upućuje na uređenu ulicu, obično u gradskoj sredini orijentalnog tipa, dok branje šeftelija u ovom kontekstu snažno sugerira kako taj sokak nije pust, prašnjav, suh i zapušten, nego je posrijedi pitomo i bujnim zelenilom ispunjeno okruženje. Motiv branja šeftelija, također, opjevanu zgodu situira u ljeto kao toplo i ugodno, plodonosno doba godine, kad život i priroda bujaju u svoj svojoj punini, nudeći pregršt ukusnih i sočnih plodova u kojima sva čula mogu uživati. Naravno, ova se pjesnička slika može razumijevati i na simboličkoj ravni, kao alegorija koja upućuje na zenit mladosti, tjelesno i emocionalno zrenje, te sugerirati potrebu blagovremenog ubiranja životnih plodova, prije nego što im vrijeme berbe prođe, odnosno, prije nego uvehnu. Zanimljivo je da pjesma ne spominje, primjerice, žetvu pšenice ili neke druge poljoprivredne kulture koja se uzgaja izvan urbanih sredina i koja se, čak i u simboličkom smislu, obično navodi kao preduvjet za puko preživljavanje bosanskog čovjeka (kao u pripovijetkama Derviša Sušića), nego se ističu šeftelije, voće koje zbog svojih ukusnih, sočnih i mesnatih plodova predstavlja poslasticu kojom se časti u ambijentu izobilja, a ne kako bi se očuvala primarna egzistencija. Iz svega toga se može zaključiti kako žitelji Rahića u prošlosti nisu bili opterećeni brigom za preživljavanje, nego su se intenzivno naslađivali životnom vedrinom, jer im je podneblje omogućavalo bezbrižan, rahatlukom ispunjen život u izobilju, o čemu usmena tradicija ovoga kraja zorno svjedoči.

Fusnote:
1 Buturović, Đenana (1992). „Bosanskomuslimanska usmena epika” Sarajevo:Institut za književnost i Svjetlost, 166.
2 Kujundžić, Enes (2022). „Rahićki uspomenar”. Prir. Enes Kujundžić. G. Rahić, Brčko, Sarajevo, 13.
3 Isto, str. 16
4 Maglajlić, Munib (1989). Pjevač i sazlija Selim Salihović – vjerodostojan baštinik usmenog pjesništva. „Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača”. Tuzla: Univerzal, 93-99.
5 Isto, str. 95. 6 Vidi: Ramić, I. (2022). Slika vedrine i životne radosti u usmenoj folklornoj tradiciji brčanskoga kraja. „Nematerijalna kulturna baština Brčkog i okoline”. Brčko: BZK Preporod, 31-51.
7 Sušić, Derviš (1991). „Pobune”. Sarajevo: Svjetlost, 125.

Piše: dr. Ibnel  Ramić, knjiga "Rahićki uspomenar", knjiga druga
nastaviće se ...