Kolone prognanih upozoravaju

Koncem marta i tokom aprila 1992. godine valovi izbjeglica iz Bosanskog Šamca, Bijeljine, Zvornika, Janje, sela Diviča, Kozluka, Šepka, Snagova, Kaludrana, Jusića i ostalih semberskih i podrinjskih mjesta slivaju se u Brčko, a zatim preko mosta odlaze u Gunju i nastavljaju put diljem svijeta.

Na hiljade ljudi. Hiljade bolnih i jezivih priča o zvjerstvima četnika,dojučerašnjih susjeda i neke čudne vojske. Priča o masakrima, silovanjima, premlaćivanju, pljački, izgonima nesrpskog življa iz kuća i stanova.

Izbjeglice iz Zvornika u strahu pričaju o masovnim ubistvima njihovih sugrađana koje srpski zlikovci odvode na Crni Vrh i Kazanbašču gdje su već ranije bile iskopane masovne grobnice. Skoro svi od reda spominju nekog Radakovića iz Malog Zvornika kao najvećeg krvoloka. Jedan pak Zvorničanin priča kako su Srbi tražili familiju doktora Jahića, ali su mu u kući samo našli svastiku koja je došla iz Sarajeva. Prvo su je svi od reda silovali, a potom je ubili.

Brčaci su gledali egzodus žitelja Posavine, Podrinja i Semberije čija je jedina krivica bila ta što nisu Srbi. Gledali su Brčaci izbjeglice i prognanike kako dolaze autobusima, kamionima, traktorima, zaprežnim vozilima i pješke. Čitave kolone nesretnih, ožalošćenih, kolone izmučenih, koji sa vrećicama u ruci napustiše svoja ognjišta. Prizori mučni i zgražavajući svakom normalnom ljudskom biću... Gledali su i nisu ih dočekivali kao Srbe iz Republike Hrvatske i Slovenije, sa toplim čajem, ćebadima, hranom, nuđenjem gostoprimstva, ljudskim riječima utjehe...

Nisu zbog toga što su Brčaci i sami se sklanjali, zbunjeni, zabrinuti i u strahu. Nisu i zbog toga što se, ovaj put, nije oglasila propagandna mašinerija brčanskog SDS-a , kao u prethodnom slučaju o ugroženosti "jadnog i nenaoružanog srpskog naroda". I sami čelnici brčanskog SDS-a bili su zatečeni masovnošću zbijega muslimanskog stanovništva i nisu imali vremena i prigodne izjave i parole o osudi ovih zločina te time naivnim Brčacima objasniti šta se to, u stvari, uistinu zbiva. Lako je bilo osuditi "ustašku Hrvatsku" za zločine nad Srbima. Šta sada reći o zločinima Srba nad nedužnim bošnjačkim i hrvatskim narodom?

Izbjeglice su uzalud upozoravale Brčake kako se među uniformiranim i naoružanim pripadnicima "jugoarmade", koji se mirno šeću brčanskim ulicama, prepoznali Božu Davidovića iz Zvornika, Vaju Šaktića iz Kozluka, Milana Simića, zvanog "Ćevap", ubice iz Zvornika i okolnih sela, Kostu Kostića, koljača iz Modrana i druge zlikovce.

Tek tada i Brčaci polako počeće napuštati grad. Mnogi odlaze u susjednu Hrvatsku preko još uvijek prohodnog savskog mosta, a veliki broj odlazi u susjedna sela oko Brčkog - Brku, Maoču, Rahić, Zovik, Islamovac, Bosansku Bijelu... samo što dalje od grada.

Četnici su odavno među nama

"Arkanovci", "Šešeljevci", pripadnici Specijalnih postrojbi srbijanskog MUP-a tzv. "Crvene beretke" i drugi odavno su bili u Brčkom. Za to vrijeme pomno su registrirali prebivalište i adrese brčanskih članova SDA, HDZ-a, MBO, SDP - političare, viđenijih i imućnijih Brčaka, pratili njihova kretanja, otvoreno u vježbama inscenirali zauzimanje grada i značajnijih poduzeća, te vršili obuku pripadnika srpske teritorijalne obrane u okolnim selima.

Brčko se počelo prazniti, postajati avetinjski grad. U aprilu se održava nekoliko sjednica i brčanskog Izvršnog odbora kao nekoliko zajedničkih sjednica predstavnika parlamentarnih stranaka, Službe javne sigurnosti, štaba Teritorijalne obrane na kojima se raspravljalo o političko-sigurnosnoj situaciji.

Na tim sastancima donesen je i zaključak da se pod hitno formiraju mješovite komisije od predstavnika najutjecajnijih članova nacionalnih stranaka, koje će učestvovati u radu na sastancima mjesnih zajednica, te da se sva sporna pitanja među nacionalnim strankama rješavaju razgovorima kako bi se izbjegli bilo čime ishitreni potezi i time narušila povoljna političko-sigurnosna situacija u brčanskoj općini.

Na jedan od zaključaka, da se na svim punktovima u gradu i na prilazima grada, postave pojačane mješovite patrole, odmah je reagirao dr. Milenko Vojinović Beli. Ne bez razloga.

Odavno gradom kolaju priče kako se iz brčanskog garnizona JNA, pod okriljem noći, kamionima odvozi oružje i oprema u obližnja srpska sela.

Zatim, kako u Garnizon dolazi neka čudna vojska koja se viđa po kafićima, gostionama, kako u grupama obilaze grad raspojasani i bez kape, sa nekim spiskovima obilaze stambene zgrade u društvu sumnjivih Brčaka srpske nacionalnosti Predraga Bojanića Peđe, Boška Maričića, Milenka Gatarevića Bolera, Stanka Pajkanovića, Predraga Obrenovića Šicera, Milenka Delića

Pilketa i drugih. Doktor Vojinović se, dakle, uplašio da se prljava rabota SDS-a prerano ne otkrije.

Posljednja sjednica Savjeta za narodnu obranu nije do kraja pretresla neka važna pitanja, pa je dogovoreno da se u narednih nekoliko dana ponovo održi. Prošao je određeni rok, a sjednica nikako da se održi, pa je SDS i ovaj put, kao i obično, dobio na vremenu kako bi do kraja mogao isplesti paukovu mrežu oko Brčkog.

Za to vrijeme u Ražljevu, srpskom selu nedaleko od Brčkog, poznatijem kao ustaničkom selu iz vremena Narodnooslobodilačkog rata, događaju se neke čudne stvari o kojima mi je jedan moj poznanik, Srbin, koji je radio u brčanskom "Remontu", pričao:

- Nisam mogao više izdržati. Pod izgovorom da idemo u rezervu uputili su nas polovinom marta 1992. godine u Ražljevo. Imali smo svakodnevna predavanja na kojima nam je trubljeno o islamskom fundamentalizmu, kako ustaše oštre svoje noževe da završe posao koji su započeli 1941. godine...

Nekako sam to i podnosio. Mislio sam - pričajte vi što hoćete i koliko hoćete, ja o svemu tom imam svoje mišljenje. Ali, kod polupismenih seljaka te klice zla naišle su na pogodno tlo. Pogotovo kada je govoreno kako će Muslimani biti trećeg, a Hrvati drugog reda. Ni narodom ih nisu nazvali, te da će njihova imanja i imovina pripasti srpskom narodu... kako će Muslimani i Hrvati biti srpske sluge. Naravno, oni koji prežive. Instruktori su naročito naglasili:

- Upamtite, vi ćete biti sudija, porota i krvnik. Vaše najjače oružje neće biti ni artiljerija ni tenkovi nego strah koji treba širiti oko sebe i sa kojim se obilato morate koristiti. Dakle, ŠIRENJE STRAHA, a to je premlaćivanje, pljačka, silovanja, noćne posjete. CILJANA UBOJSTVA, to su likvidacija uglednih Brčaka, školovanih ljudi, političara i mladih i na kraju UBISTVA ZA ODMAZDU - ili, kratko rečeno, OSVETA.

Svojim sam ušima slušao kako neki od njih škripe zubima i govore: Jebaćemo im majčicu!

Poslije toga rekli su nam da sutra idemo na praktičnu obuku. Otišli smo na teren. Tu odmah kod Ražljeva, koje mještani zovu Bare. Bila je zima i voda se zaledila. Iz kamiona instruktori, Saša Stojanović, koji je došao iz Osijeka, te Božo i Radivoje Božić, koji su došli iz Beograda, izvadili su nekoliko kaveza sa psima i mačkama i pokazaše nam kako da ih zakoljemo, uz napomenu da je, kada savladamo vještinu i tehniku klanja ovih životinja, zaklati čovjeka prava igrarija.

Ja nisam mogao ni da gledam, a kamoli da učestvujem u tome. Mnogi jesu. Mislim da je taj put poklano oko 20 pasa i mačaka, toliko je leševa bilo na zale|enoj bari. Kad je ova obuka obavljena, rečeno nam je da ubijemo najboljeg prijatelja Muslimana ili Hrvata i da će poslije toga biti sve lakše.

Sutradan sam krišom napustio "rezervu" i bez ikakve odjave kod naših instruktora iz "Crvenih beretki", koji su, ustvari, bili specijalci srbijanskog MUP-a, utekao iz Ražljeva i vratio se u Brčko, ispričao mi je moj poznanik.

Kasnije ću, iz veoma pouzdanih izvora, saznati da su sve ove pripreme i obuke izvodili specijalci - instruktori Dragana Vasiljkovića, poznatijeg kao kapetan Dragan. Njegovi specijalci - instruktori u brčanski Garnizon JNA došli su već krajem novembra ili početkom decembra 1991. godine za koje vrijeme su, sem obuke brčanskih Srba, oformili i specijalnu jednicu lokalnih "Crvenih beretki" u koju je ušao veći broj domaćih Srba.

Po izbijanju rata jedan broj pripadnika ove jedinice prešao je u miliciju, dok su ostali i dalje bili u sastavu "Crvenih beretki" koje su, u međuvremenu, narasle na skoro osamdeset ljudi. Okosnicu ove jedinice sačinjavali su Draganovi specijalci - instruktori Božo Božić, Rade Božić, Simo Radovanović i Serđo.

Preimenovanje JNA u četničke postrojbe

Još prije izbijanja rata Slobodan Milošević u jednom govoru iznosi da će se JNA povući iz Bosne i Hercegovine, ali da niko ne može narediti bosanskim Srbima u JNA da se ne bore za svoja vjekovna ognjišta. Odmah po izbijanju rata u Bosni i Hercegovini, Srbija izvodi vješt politički manevar. Naime, htjela je pred svjetskom javnošću da ostane čista i da ne bi snosila rizik da je proglase agresorom, s jedne, a, s druge strane, da osigura srpsku pobjedu u Bosni i Hercegovini, odmah po stvaranju Savezne Republike Jugoslavije ona se deklarira tako da povlači svoju vojsku iz Bosne i Hercegovine. Ustvari, glavnina jugoslovenske vojske ostala je u Bosni i Hercegovini, ali reorganizirana. Tako je štab II jugoslovenske armije dobio ime štab vrhovne komande Vojske Republike Srpske Bosne i Hercegovine. Isto tako preimenovani su štabovi korpusa. Tako je V banjalučki korpus postao I krajiški (po uzoru na I bosanski partizanski korpus), bivši Zagrebački, Bihaćki i Kninski korpusi formirali su II krajiški korpus (po uzoru na II bosanski korpus iz doba OR-a), XIII riječki korpus postaje Hercegovački, Sarajevski je dobio ime Sarajevsko-romanijski, dok je štab Tuzlanskog korpusa postao štab Istočnobosanskog korpusa itd.

Eto, tako je bivša JNA preimenovana u Karadžićevu i Mladićevu srpsku vojsku Bosne i Hercegovine koja je u 1992. godini, početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, brojala oko 100 hiljada vojnika do zuba naoružanih svim sredstvima moderne armije, od topova, tenkova, do avijacije i raketnih sistema. Sam podatak da je početkom srpsko-crnogorske agresije na našu republiku u Bosni i Hercegovini bilo 400 hiljada tona municije, od toga 380 hiljada tona u srpskim rukama, jasno nam govori koliko je Srbija pomagala bosanske Srbe u želji da zaposjedne ove prostore te tako ukine granice na Drini.

Paukova mreža oko Bosne i Hercegovine vješto je i u tajnosti ispletena. Operacija zauzimanja Bosne i Hercegovine povjerena je štabu II armije u Sarajevu, sada Vrhovnoj komandi Vojske Republike Srpske, pod zapovjedništvom generala Kukanjca. Ta Armija je dobila i pojačanje prekomandovanog X zagrebačkog i XIII riječkog korpusa te ostalih jedinica iz Slovenije i Hrvatske.

Srpsko-crnogorski agresor je svoj osvajački pohod započeo u Hercegovini, istočno od Neretve, ali je masovniji udar izvršen prvih dana aprila 1992. godine, kada padaju grad za gradom na lijevoj obali Drine, Semberije, a kasnije i Posavine.

Vojnu intervenciju Bosna i Hercegovina nije bila spremna da dočeka, osim jednog dijela u zapadnoj Hercegovini gdje je hrvatski živalj bio nešto organiziraniji. Ali, iako su Armija Bosne i Hercegovine i Hrvatsko vijeće obrane bile još, takoreći, u povoju, uspjeli su da zaustave napredovanje bivše jugoarmade koja je namjeravala da munjevitim ratom, kako je to planirala Miloševićeva vrhuška, zauzme cijelu Bosnu i Hercegovinu. Istina, srpske teritorije su nešto proširene, ali zato Sarajevo, Tuzla, Zenica ostali su neosvojeni, a Mostar je čak i oslobođen.

Međutim, preuzimanje općina sa većinskim muslimanskim stanovništvom na lijevoj obali Drine, gdje je postojao organizovaniji otpor, obavljeno je uz pomoć regularnih jedinica JNA iz Srbije. To potvrđuju i stručnjaci UN. Tako su, nakon Bijeljine, okupirani Zvornik, Foča, Višegrad... gdje su nakon obavljenog posla oružane snage JNA predale vlast samoproglašenim srpskim općinama.

Okupacija ovih teritorija Podrinja počela se ostvarivati u aprilu 1992. godine, a zapovjed za početak pokolja i etničkog čišćenja dao je osobno Blagoje Adžić. Prema provjerenim podacima, Adžić je pukovniku Željku Ražnatoviću Arkanu naredio da izvrši prodor na relaciji Bijeljina-Zvornik-Višegrad, da pri tom s cjelokupnog područja protjera muslimansko stanovništvo te da, bez obzira na žrtve, zauzme strateške objekte.

Ako bi nedostajalo vojnika, trebaju se aktivirati jedinice Jovića, Vučurevića, Nikole Luića te Hercegovački i Drinski bataljon. Uoči početka akcije treba se povezati sa pukovnikom Milisavom Gagarićem i generalmajorom Ratkom Mladićem, a potom djelovati koordinirano. Sem toga, svi zapovjednici garnizona i korpusa na području ratnih operacija i čišćenja terena

Podrinja pod direktnim su zapovjedništvom pukovnika Ražnatovića i dužni su ispunjavati, isključivo, njegove naredbe. U slučaju da bude potrebno general Mladić će osigurati pomoć "Tigrova", "Vukova" sa Vučjaka i "Belih orlova", a ako i to nije dovoljno osigurat će i podršku Ratnog vazduhoplovstva.

U tom slučaju neposredno će se obratiti generalima Ninkoviću, Stevanoviću i Bajiću.

U toku ovih operacija Arkan je slao telegrame Ratku Mladiću, Blagoju Adžiću i Slobodanu Miloševiću u kojima je poručivao: "... operacija čišćenja terena protiče normalno, a normalno teku i drugi predviđeni postupci protiv Muslimana". Isto tako Milošević je dobijao i kasnije izvještaje sličnog sadržaja.

Svim paravojnim jedinicama u Bosni i Hercegovini iz Beograda je rukovodila tzv. grupa "Vojna linija" u sastavu: Radovan Stojčić Badža, Frenki Simatović i Mihal Kertes, inače strogo povjerljivi ljudi Slobodana Miloševića. Ova grupa je bila pod direktnim zapovjedništvom Jovice Stanišića, Miloševićevog šefa tajne policije. Badžo, sem što je osobno učestvovao u vojnim akcijama u istočnoj Bosni, bio je zadužen i za moderno

naoružavanje paravojnih srbijanskih jedinica u Bosni.

Ove, kao i druge vjerodostojne podatke, osobno je iznio i Branimir Vakić Vaki, bivši bokser, a kasnije i poslanik šešeljeve Srpske radikalne stranke. Vakić iznosi kako su na samom početku 1992. godine grupu kojom je on komandovao, obučavali agenti Specijalne srpske policije u jednoj kasarni u blizini Beograda i koja je odmah, po završenoj obuci, poslata u istočnu Bosnu. Poslije Vakićeve grupe odmah je krenula i Arkanova jedinica.

Nadalje, tvrdi Vakić, njegovu grupu u napade direktno je vodio Frenki Simatović, koji je komandovao i Specijalnim jedinicama srbijanskog MUP-a, nazvanim "Crvene beretke". Ove jedinice su u svojim pohodima i akcijama činile najokrutnije zločine, naročito u Bijeljini, Zvorniku i Brčkom. U brčanski garnizon "Crvene beretke" došle su još početkom 1992. godine i pripremale okupaciju grada. Brčaci nikada neće zaboraviti njihove zločine.

Da bi prikrili svoje zločine počinjene, ne samo u Brčkom nego i u drugim gradovima Bosne u kojima su boravili, oformili bi i lokalne jedinice "Crvenih beretki". Tako su i u Brčkom oformili jednu takvu jedinicu kako bi, kada dođe vrijeme naplate računa o počinjenim zločinima, mogli reći - to nisu bile "Crvene beretke" iz Srbije nego vaše domaće.

Autor: Admir Posavljak 

Nastaviće se...

  -Krvavi Bajram u Bijeljini...

dzematrahic.ba