Sjećam se davne priče o nekom čovjeku koji je kupio veliki bager i krenuo u biznis. Jednom prilikom, dok je kopao, njegov bager je na svjetlost dana iznenada izbacio ljudske kosti. Kosa mu se podigla na glavi od užasa što je uznemirio nečije kosti. Iskočio je iz kabine bagera i kao bez duše potrčao što dalje od tog mjesta. Bager je kasnije stajao danima na istom mjestu, jer čovjek nije imao hrabrosti da dođe na to mjesto.
U svijesti ljudi na ovim prostorima uznemiriti nečije kosti uvijek je nosilo neku vrstu prokletstva.
Hasan Nuhanović, koji je ostao bez majke, oca i brata u srebreničkom genocidu bio je ključni čovjek u pokretanju izgradnje Memorijalnog centra Potočari. Uz njega su bdjele srebreničke majke. Ti počeci su bili tužni i katastrofični. Tijela mrtvih Srebreničana su bila rasuta stotinama kilometara oko grada. Rastakala su se kišama i snjegovima i raznosile su ih divlje šumske zvijeri. Hiljade pogubljenih na nekoliko masovnih stratišta bacani su u masovne grobnice, pa vađeni i onda odvoženi u druge i treće jame. Trebalo je istinu sakriti, zatrpati., zatrti joj tragove. Pomiješati ljudske ostatke do neprepoznatljivosti. Mrtvi su gurani u potpuni mrak zaborava.
Hasan Nuhanović i Majke Srebrenice željeli su makar dostojanstvenu sahranu za hiljade mrtvih ljudskih bića iz srebreničke enklave i među njima za Bog zna koje ostatke svojih voljenih.
Neki su stranci predlagali da se svi ubijeni sahrane na jedno groblje. Iznad tih ostataka stajat će samo znak bez imena. Hasan Nuhanović je tada rekao da ne pristaje.
„Iz jedne crne zemlje da ih bacimo u drugu rupu, to neće moći“, rekao je u očajanju.
Sve je išlo prema toj sudbini.
U isto vrijeme Božijom voljom otkrivana je jedna od najvećih ljudskih tajni. Brzo je rasla nauka o identifikaciji genetske strukture ljudskog bića i osvajala neslućene prostore. Nekim Božijim čudom počelo je dekodiranje ljudskog gena, gotovo istovremeno kad su hiljade nestalih po Bosni i Hercegovini, posebno u Srebrenici trebali pod zemlju krenuti kao brojevi i bezimena ljudska bića.
Ali, događalo se čudo utjehe i spas za mrtve i žive u Srebrenici. Očajanje Hasana Nuhanovića pretvorilo se u veliku pobjedu mrtvih nad živim zločincima. Oni koji su trebali biti označeni kao nestali, zaboravljeni i zauvijek bačeni pod zemlju kao nepoznati ljudski ostaci, odjednom su prepoznavani i identificirani. Ljudske kosti dobijale su svoja imena. Bačeni u mrak masovnih grobnica sada su izranjali iz zemlje i vraćali svoje sudbine u život poslije smrti. Jedan od genetičara bio je i sam začuđen koliko se toga može otkriti zahvaljujući DNK istragama.
Kosti mladića koji je sahranjen ove 2017. godine u Potočarima pronađene su u pet masovnih grobnica. Laž više ne postoji, nego se otkriva njena sramna i tamna strana.
Danas ljudi ispituju DNK i saznaju stotine svojih predaka širom svijeta. Brojne nacije i rase dio su naših genetskih kodova. Ta saznanja su nevjerovatna i mi kao da smo jedan ljudski rod. Čovječanstvo je kao velika porodica. Oni koji ubijaju jednog čovjeka ubijaju njegov kod od milion i po gena, stopljenih u jednu, neobičnu, možda najljepšu priču ljudskog roda.
Hasan Nuhanović, veliki čovjek, izuzetan po svemu, danas, vjerujem, može biti miran sa onim što vidi u Potočarima.
Ljudski život više nije tajna. Zločinci su uzalud pokušavali sakriti svoje zločine. Hag je pravno dekodirao zločin genocida u Srebrenici i dokazao sve što se moglo dokazati.
Postojanje svih nas ovjekovječeno je i u smrti. Ljudi su genetski 99,9 posto identični. Samo 0,1 posto genetske strukture čini naše razliku. Mi taj 0,1 posto zovemo nacijama i rasama. Ubijaju nas zbog tih 0,1 posto različitosti.
Kad više nema tajni, kad je jasno da se žrtve ne mogu sakriti i negirati, nastavljeno je negiranje genocida u Srebrenici. U ime koga i zašto?
Piše: Sead Omeragić
nap