U svojoj autobiografiji koju je napisao pred kraj svoga života Sulejman o sebi kaže:

»Moje pravo ime je Sulejman. Na svijet sam došao 1292. godine po Hidžri⁸) u kasabi Rahić, srez Brčko, oblast Tuzla, u pokrajini Bosni. Ocu mi je bilo ime Numan, pa kako je išao u Hidžaz i obavio hadž (hodočašće u Meku i Medinu) prozvan je hadži Numan efendija. Njegov otac je bio Abdulvehhab, a djed Abdulaziz. Naše je prezime Imamović (Imam zade). U beratima (carskim ukazima) stoji da su članovi naše porodice od davnina vršili imamsku i hatibsku dužnost u čaršijskoj džamiji naše kasabe. Moj otac je pohađao škole u Istanbulu i dobio je idžazet (diplomu) iz orijentalnih znanosti. Umro je 11. rebi-ul evvela 1296. godine po H.,⁹) što se vidi na nišanu (nadgrobnom kamenu) nje­govog groba koji se nalazi osamljen pod lipom pred čaršijskom džamijom u Raniću.¹⁰)

Prema rezultatima moga istraživanja rodonačelnik naše porodice doselio se, neutvrđeno kada, iz Budima u Rahić. Moja majka Ajša, čiji datum rođenja i prezime ne znam, vjenčala se s mojim ocem u četr­naestoj godina života, a od nje sam čuo da je kćerka nekog spahije po imenu Mustafa-beg Beširebegović (Bešir^jbeg zade), vlasnik spahijskog lena »pola mača« (yarim kilica sahib).«¹¹)

O svome djetinjstvu i obrazovanju Sulejman dalje kaže:

»Moje djetinjstvo je bilo vrlo tmurno i bez imalo vedrine (sonuk). Najprije sam pošao u mahalski mekteb (početnu vjersku školu) i za­vršio dvije hatme (dva kompletna učenja — pročitanja Kur'ana). Po­stao  sam  kalfa  (pomoćnik  vjeroučitelja  u  mektebu). 

Ispitivanjem sam došao do zaključka da je autobiografija-Sulejmana Fikrije, iz koje je sačinjen izvod, po svoj prilici pisana arapskim pismom i da je prilikom izrade njezinog izvoda prezime »Jašar-beg zade« 

pogrešno pročitano kao »Bešir-beg zade«                      

Prema Kanun-nami sultana Sulejmana Zakonodavca, kilidž (kilic) Je bio zijamet (domen, leno) spahijin (lenski konjanik) čiji je godišnji mini­mum prihoda iznosio dvadeset hiljada akči (srebreni novčići) (H. Hadžibegić: Kanun-nama sultana Sulejmana Zakonodavca, GZ 1949/50).

Mnogo  sam  se  žalostio što nisam mogao čitati knjige iz bogate biblioteke svoga oca (jer su, sigurno, bile većim dijelom na orijentalnim jezicima — nap. aut.), pa sam počeo učiti turski jezik. Prve lekcije iz turskog jezika davao mi" je moj stariji brat,¹²) a ja sam se trudio da postignem što bolji uspjeh.

Srpskohrvatski jezik učio sam bez ičije pomoći, sam. Pročitao sam mnogo knjiga, ali nisam bio zadovoljan. Moja je najveća želja bila da nastavim školovanje u Istanbulu. Moj stariji brat, da bi udo­voljio, mojoj želji (za naukom) htio me poslati u Učiteljsku školu (vjerovatno misli na biv. Darul-muallimin u Sarajevu?), ali to nije bilo po mojoj želji. Konačno, postignuta je saglasnost i dat pristanak da odem u Istanbul.«

O svome školovanju u Istanbulu Sulejman kaže:

»Po Rumi kalendaru 1312. godine¹³) upisao sam se u Gazanferaginu medresu u Istanbulu. U to vrijeme osjetio sam želju i za perzij­skim jezikom pa sam čitao i studirao Đulistan Sa'dijin.^13a) Poslije toga pohađao sam uporedo Ruždijju,¹⁴) a dvije godine kasnije, poslije po­loženog završnog ispita, upisao sam se na Visoku nastavničku školu odsjek književnosti.«.

Sulejman je za vrijeme školovanja jedanput posjetio svoj rodni kraj. To je bilo negdje 1321. godine po H. ili 1904. godine n. e. O tome Sulejman kaže:

»Na jednu godinu prije završetka studija otišao sam u domovinu da posjetim svoje. Tamo sam održavao vazove (predavanja) u džamiji sa ćursa (katedre) svoga oca. Jedno vrijeme boravio sam u Bugarskoj i naučio bugarski jezik.¹⁵) Narod je zahtijevao da budem postavljen za nastavnika na Ruždijji u Brčkom, ali moje se ponašanje nije sviđalo austro-ugarskim vlastima pa sam pozvan u vojsku. I kada su namjera­vali da me pošalju u Peštu radi regrutacije, narod se pobunio pa su me ostavili na miru, ali sam se morao svake sedmice javljati vojnoj ko­mandi. To je bilo u vrijeme kada mi je do završetka studija ostalo samo godina dana. Sav moj uloženi trud i svi moji napori dovedeni su time da propadnu. Oduzet mi je i pasoš. Konačno, ja sam jednim čamcem prešao preko Save u Sremsku Raču i odatle preko Beograda vratio se u Istanbul.

Hidžretske 1322. godine (1905. god. n. e.) primio sam fakultetsku diplomu, a Rumi 1325. godine (to je 1327. godina po H. ili 1909. go­dina n.e.) idžazet (diplomu) od Medrese.«

Ne zna se tačno što je bilo presudno da se Sulejman nije po­slije završenog školovanja povratio u svoju domovinu i da se odlučio da ostane, zaposli se, kasnije osnuje porodicu i nastavi svoj život i rad u Turskoj. O tome Sulejman ništa negovori. Ali, po svoj prilici, za takvu njegovu odluku, bar u prvo vrijeme, glavni razlog je bio način na koji se on povratio iz domovine u Istanbul, a kasnije ženidba, stva­ranje porodice i njegova velika ljubav prema nauci i naučnom radu, naročito kada je došao u Antaliju.

O svom daljem životu i radu poslije školovanja Sulejman u svo­joj autobiografiji kaže:

»Po završetku školovanja (na Fakultetu — opas. aut.) postavljen sam za nastavnika Idadijje¹⁶) u Boluu, a potom na Idadijji u Lazikijji, a zatim sam premješten na Idadijju u Antaliji. Iza toga sam postav­ljen za profesora na Sultanijji¹⁷) a istovremeno sam radio na Daru! hilafi¹⁸) i Učiteljskoj školi u Antaliji.«

Sulejmanov dolazak u Antaliju imao je presudan utjecaj na nje­govo opredjeljenje i pravac njegovog daljnjeg života i rada. Bogata i burna prošlost Antalije i njezine okoline, mnogobrojni i neistraženi i neproučeni spomenici, kao nijemi svjedoci te burne prošlosti i kul­tura raznih civilizacija koje su se tu smjenjivale, napokon su dočekali čovjeka koji će im pokloniti i posvetiti cijeli svoj život i skinuti s njih tamni veo kojim su bili milenijima i stoljećima pokriveni. Evo što o tome kaže Sulejman:

»Antalija je bila pozornica jedne velike kulture, prepuna bogatih starina i turistički kutak domovine. Upoznavši sve to osjetio sam ve­liku želju za proučavanjem njezine prošlosti. Svo svoje slobodno vri­jeme provodio sam u obilascima ruševina, pročitao sam mnogo knjiga o nestalim i prohujalim civilizacijama na ovom tlu, vršio sam razna ispitivanja i skupljao razne predmete i pisao članke. Napokon sam dobio pristanak nadležnih organa vlasti da u jednoj napuštenoj dža­miji zvanično osnujem muzej u kome ću moći smjestiti prikupljene predmete i nastaviti daljna istraživanja i osigurati ih od propadanja. Sada su svi ti prikupljeni predmeti smješteni u jednoj novoj zgradi koja je posebno podignuta za muzej. Moje fotografije vise na njego­vim zidovima.«

Sulejman je i dalje, poslije završenih studija, uz svoj praktični naučno-istraživački rad marljivo i strpljivo radio na svom ličnom obra­zovanju i stručnom uzdizanju. I pored svoje velike skromnosti njegov naučno-istraživački rad nije mogao zadugo ostati nezapažen. 0 tome Sulejman u svojoj autobigrafiji kaže:

»Dok sam bio direktor Muzeja specijalizirao sam arheologiju i »starine« i stekao titulu »specijaliste I reda«. Ponosim se time što sam ja bio prvi koji je ustanovio da su prvi stanovnici Antalije od njezinog osnivanja bili Turci.«

Za svoj naučno-istraživački rad i postignute uspjehe na tom po­lju Sulejman je dobio priznanje s najviših mjesta, pa čak i samog Kemala Ataturka i dr. Evo što o tome kaže Sulejman:

»Kada je jednom prilikom Kemal Ataturk posjetio Antaliju iz­razio je želju da malo bolje upozna grad pa je preko noći pročitao moju prvu knjigu Povijest Antalije. Saznao sam da je bio veoma za­dovoljan. Sutradan je tražio da u svrhu boljeg upoznavanja znameni­tosti grada i njegove prošlosti zajedno posjetimo Belkisine ruševine. Mogu slobodno reći da je bio zadovoljan s mojim objašnjenjima. Tako su jedne večeri Ataturk i drugi visoki državni dostojanstvenici prisu­stvovali jednom naučnom skupu na kome se raspravljalo o križarskim prohodima ovim krajevima na kome sam i ja bio prisutan i aktivno uzeo učešća.

Poslije ovih događaja i zvanično sam pozvan da budem član Dru­štva historičara, ali ja to nisam prihvatio. Iza toga su me pozivali da i ja učestvujem u velikom istraživačkom programu na lokalitetu Aladža-Hojuk (Alaca Hojiuk¹⁹) pa sam i to odbio. Zbog starosti i iznemo­glosti odabrao sam penziju da u miru, u svome kutku, uz svoje knji ge i svoje zabilješke i papire nastavim svoja započeta istraživanja. Već sam izvršio svoju dužnost. Konačno, obavljajući javne funkcije trideset četiri godine sedam mjeseci i dvadeset sedam dan otišao sam 1939. godine u mirovinu.«

Ranije smo vidjeli da je Sulejman dobio drugu diplomu (Med­rese) 1909. godine, ali on nije tačno naveo kada je i koje godine počeo raditi kao mladi profesor na Ruždijji u Boluu. Ako uzmemo da je 1939. g. kod odlaska u mirovinu imao navršenih trideset četiri godine radnog staža, onda to znači da je mogao početi raditi 1905. godine. A to je godina kada je završio Filozofski fakultet i dobio prvu diplomu na tom Fakultetu — odsjek književnost u Istanbulu. To znači da je Su­lejman tek četiri godine kasnije, 1909. godine, dobio idžazet (diplomu na Gazanferaginoj medresi u Istanbulu, kako je to i ranije navedeno.

Bilješke:

⁸)    1292. godina po H. odgovara 1875. godini n, e.

⁹)    1296. godina po H. odgovara 1878. godini n. e.

¹⁰)  Mezar (grob) hadži Numanov pred rahićkom džamijom je obnovljen i postavljeni su novi nišani (nadgrobni znakovi), ali bez tariha (hronograma).Ne zna se što je bilo s nišanima o kojima govori Sulejman Fikri.

¹¹) U izvodu Sulejman Fikrijine autobiografije, kojom raspolažem, stoji da je njegova majka Ajša kćerka nekog spahije po imenu Mustafa-beg Bešir-begović (Bešir-beg zađe). Međutim, saznao sam od Sulejmana Hadžiefendića, sina Abdurahmanovog, a bratića Sulejmana Fikrije, da je njegova nena, po imenu Ajka, kćerka Mujage (Mustafa-age) Jašarbegovića iz Gornjeg Ranića.

¹²)   Sulejman Fikri pod »starijim bratom« vjerovatno misli na svoga još za života njihovog oca hadži Numana, dakle prije 1878. godine. Sulejmana najstarijeg brata Abdurahmana, koji je teološke nauke završio u Istanbuluman Fikrijin brat Abdurahman bio je, poslije očine smrti, dugi niz godina
imam i hatib rahićke džamije u zvanju muderisa (profesora). Poginuo je dru­gi dan Ramazanskog bajrama, 21. jula 1917. godine na putu od kuće u dža­miju na jacijski namaz (večernju molitvu) blizu svoje kuće. O Abdurahmanu je bilo posebno govora u mome ranije navedenom radu o imamima i hatibima rahićke džamije (vidi napomenu broj 7).

¹³)   1312. godina po Rumi kalendaru odgovara 1314. godini po H., ili 1897.godini naše ere.

Rumi (grčka ili evropska) ili Mali. (finansijska) godina je'bila .računska hidžretska lunarna godina s mjesecima sunčane (Gregorijanske) godine i tra­jala je 365 (366 prest.) dana. Počinjala je 1. marta" (azar), a završavala se 28.(29. prest.) februara (šubat). Upotrebljavana je u Turskoj od 1677. do 1925.godine, a službeno je uvedena u Turskoj od četvrtka 1. marta 1789. godine ili. .14. džemadel-ahire 1203. hidžr. godine za vlade sultana Selima III. Sa, hidžretskom godinom vršeno je usklađivanje svake 33,5 godine. Iz posebnih fiskalnih razloga usklađenje nije izvršeno 1288. i 1322. godine pa je.tako nastala i ostala razlika za dvije godine između Mali i Hidžri godina... (Mu­hamed Kantardžić: Hidžretski kalendar i ostali kalendari kod islamskih na­roda, Prilozi Orijentalnog instituta Sarajevo, broj III—'IV za 1952—53., Sa­rajevo 1953.)

^13a) Aš-Šajh Muslih-addln Sa'di aš-ŠirazIi (1184?—1291), rođen je u Ši'razu (Iran). Studirao je na čuvenom univerzitetu Nizamijji u Bagdadu. Je­dan od njegovih profesora bio je Šihab addln as-Suhrawardl (umro 1232. g. n. e.). Priča se da je živio stotinu dvije godine. Od toga je trideset godina učio, trideset godina putovao i sastavljao pjesme, trideset godina se bavio tesawwufom (misticizmom), a dvanaest godina da je dočekivao i ugošćavao i upućivao svoje .posjetioce. Najpoznatija su mu djela: Bustan, Gulistan i Divan. Djela su mu prevođena i na druge jezike.

 ^l4)Ruždija-.e/f. (ar.) = niža srednja škola, od tur. mektebirušdiya —vođenje pravim putem.

¹⁵)   Sulejman ništa podrobnije ne govori u svojoj autobiografiji o svom boravku u Bugarskoj pa se ne zna kada je bio u Bugarskoj i koliko je u njoj boravio.

¹⁶)   idadljja-e, f. (ar.) = srednja škola, gimnazija, od tur. idadiye, došlo od ar. i'dadiyya — srednja škola, gimnazija.

ⁿ) sultanijja- e, f. (ar.) = posebna državna (carska) srednja škola, od ar. sultan — vladar, car + ar. suf. iyya, tur. mektebi-sultani = carska škola.

¹⁸) darul-hilafa — e, f. (ar.) = visoka upravna škola u Istanbulu, od ar. dar — dom + ar. hilafa — halifat, zastupanje, upravljanje. Pretpostavljam da se ovdje radi o jednom odsjeku Visoke upravne škole u Istanbulu sa sjedištem u Ataliji na kojoj je Sulejman Fikri držao predavanja.

¹⁹) Alacahujuk (Arinna) je lokalitet bogatih arheoloških iskopina kod grada Aladže (Alaca) u provinciji Korun (Corun). Predstavlja bogata nalazišta iz bronzanog doba iz perioda Hetita (2500—2000 god. prije naše ere). Hojuk (ojuk) na tur. jeziku znači: šupljina, rupa, jama, okno (u zemlji).

 

Autor: Enver  Mulahalilović

Osnivač i prvi direktor Antalya Muzeja - Bosanac
Sulejman Fikri Erten

Osnivač Antalya Muzeja u Turskoj i njegov prvi direktor, Sulejman Fikri Erten rođen je 1876. godine, kako u katalogu tog Muzeja stoji “u Bosna Vilajetu, tuzlanskom sandžaku, brčanskoj kasabi Rahiću u Austrougarskoj.”Iz kataloga vidimo da je Erten rođen u porodici imama koji su ovu dužnost godinama obavljali u rahićkoj čaršijskoj džamiji. Nažalost, nije poznato njegovo izvorno prezime dok je bio u Bosni, obzirom da je po turskom zakonu bilo obavezno mijenjanje prezimena.1894. godine odlazi u Istanbul. 1906. godine završava književnost.Iste godine se zapošljava u gradu Bolu gdje predaje geografiju, geometriju, poljoprivredu i crte.1908. godine radi u Antaliji kao profesor crtanja i turskog jezika.Za vrijeme italijanske opsade Antalije bio je zadužen za skupljanje vrijednih starina.1920. godine, sada već kao direktor Antalya Muzeja, počinje sa radovima koji će postaviti temelje modernoj muzeologiji i zaštiti kulturnih dobara u Turskoj.Bio je član Turskog Historijskog Instituta.Umro je 1962. godine u 86. godini. Muzej Sarajevo

dzematrahic.ba