Na Komemoraciji u Potočarima prisutnima se obratio i Nedžad Avdić koji je sa 17 godina preživio strijeljanje i genocid u Srebrenici u julu 1995. godine. Poručio je kako je danas svjedok i glas svih onih čiji ga krici iz tih krvavih dana jula nikada neće napustiti. Njegovo potresno obraćanje prenosimo u cijelosti.

- Evo došao je trenutak da nešto kaže i onaj koga su samo trenuci dijelili da bude zatrpan u masovnoj grobnici i čiji je mezar trebao da bude ovdje među ovim bijelim nišanima. U tom dobro organizovanom sistemu ubijanja u julu 1995. godine dešavaju se i greške. Greška kada vojnik odbije da prekontroliše da li su svi strijeljani ili mrtvi. E ja sam njihova greška. Zato sam danas ovdje da svjedočim istinu i ništa osim istine. Danas sam svjedok i glas svih onih čiji me krici iz tih krvavih dana jula nikada neće napustiti. Stoga moja duboka moralna obaveza je svjedočiti o tome. Pogotovo u jednoj opštoj političkoj i institucionalnoj kampanji negiranja tih zločina. Sve drugo bila bi izdaja svih onih koji su ubijani i nemilosrdno gurani u grobnice. Bez ikakvog razloga i povoda.

Ubijani su samo zato što su stajali na putu i bili prepreka onima koji su željeli realizovati svoje prljave političke ciljeve i političke projekte. Ubijani su samo zato što su neki mislili da nema dovolljno mjesta u ovoj zemlji za sve nas. Sjećam se kada su nam ruke vezali i izvodili na masovne egzekucije nisu nas čak ni za imena pitali.

Imali smo samo jedno pravo, pravo da budemo ubijeni. Sa mnom su bili zajedno moji školski drugovi, moji nastavnici, moji profesori, rođaci i komšije. Svi oni su strijeljani bez izuzetka. Danas govore: "To nije bio genocid", gurajući vlastiti narod u još dublju zabludu, a žrtvama dirajući nikad zarasle rane, stvaraju dodatnu patnju čineći time proces ozdravljenja ovog društva nemogućim.

Preživjevši taj pakao, godine poslije mislio sam da mogu pobjeći od srebreničke jezive i krvave prošlosti. Čak sam i svoju profesiju izabrao pokušavajući da pobjegnem od teške i surove stvarnosti i te slike krvavih scena da ostavim iza sebe. Shvatio sam i sve više shvatam da to nije bilo moguće, niti će ikada biti. Bio sam mlad i nisam bio svjestan posljedica koje su nastavile da me proganjanju, ne želeći da priznam da je Srebrenica postala dio mene i moga života i uvijek će biti, dok hodam i dišem.

Danas čujem da mnogi govore i smatraju da našu prošlost trebamo zaboraviti i da trebamo gledati u budućnost. Ja vam odavde govorim, sa ovog mjesta, da je možda za neke Srebrenica prošlost i historija, ali za nas ona je život. Budući da je naša borba protiv ogromne nepravde koja nam se čini, skoro svakodnevna. Mi žrtve imale smo nadu da će Dejtonski mirovni sporazum donijeti mir i popraviti stanje, da će nakon njega biti bolje. Ali, očito je to bila samo iluzija jer naš svakodnevni život kao žrtava genocida govori sasvim drugačije. Srebrenica je prepuštena onima koji ni nakon 24 godine ne prestaju negirati genocid i veličati ratne zločince.

Umjesto da se prihvate činjenice i pokušaju ublažavati posljedice genocida, on se nastavlja samo suptilnijim metodama. Prije svega kroz obrazovni sistem. I ne samo da se negira genocid, nego se negira sve što je naše. Negira se naš jezik, naša kultura, historija, naše nasljeđe, identitet i naše postojanje na ovim prostorima, zato što nije poslana jasna poruka onima čije institucije stoje iza genocidne politike, nadajući se da će sami od sebe doživjeti preporod. A nama žrtvama šalju se signali da se zločin isplatio. Stoga, postaje apsurdno da se od nas žrtava očekuje da govorimo o oprostu i pomirenju. Pa mi i nismo bili nikada nizašta drugo.

Kada o oprostu i pomirenju počnu govoriti zločinci i njihovi sljedbenici i simpatizeri, to će biti znak da su stvari na ovim prostorima krenule nabolje. ipak, i uprkos svemu vjerujem da će na kraju i na duge staze pobijediti istina, bez obzira što u pojedinim trenucima situacija izgleda beznadežno. i vjerujem da su na kraju pobjednici oni koji nakon teškog perioda postaju bolji ljudi, a gubitnici su oni koji nakon nedaće postaju još gori nego što su prije bili.