Dovukli su ga predveče u volovskim kolima. Na sebi je imao vojničko odijelo koje je bilo umazano krvlju. Na nekim mjestima je bila izmiješana sa blatom, a na nekima je krv blistavo crvena još uvijek bila svježa...
Nije prošlo možda ni par sati otkako se sve to desilo. Svi su stajali kao nijemi oko tijela šehida, oko njihovog voljenog Ahmeda, stajali i ćutali. Znali su da neko mora da obavijesti njegovu mladu suprugu Amelu daje Ahmed poginuo. Niko se nije usuđivao da pokuca na vrata. Tišina je stezala svojim koščatim šakama sve oko njih, bilo je tako tiho da se čak ni vrapci nisu čuli...
Odjednom zaškripaše vrata i iza njih izviri jedna mala kuštrava glavica. Bila je to Samira, Ahmedova kćerkica. Nije imala ni tri godine, ali je dobro znala šta se dešava. Najviše je pamtila babino dugo izbivanje od kuće, pa je stalno pitala svoju mamu kada će im babo doći. Čim je ugledala vojnike zapita ih :
- A gdje je moj babo?
Pitanje odjeknu poput zvuka ispaljene granate narušavajući ovu muklu tišinu... Niko ništa ne odgovori. Začuvši da se nešto dešava vrata se širom otvoriše i na njima se pojavi Amela. Gledala je po prisutnima tražeći među njima svog Ahmeda, ali ga ne ugleda. Pritrča kolima, moleći Allaha da ne bude u njima njen Ahmed. Čim ugleda njegovo lice vrisnu bolno i poče da jeca...
-  O, moj Ahmede zar ti mene ostavi... o, dušo moja draga kako ću ja jadna bez tebe. Ahmede rano moja... oooooojjj...
Suze su tekle same od sebe, ležala je na njegovim grudima gorko jecajući.
- Mama, mama, staje bilo što plačeš?- zapita je Samira, dok joj je prilazila.
- Mama, zašto babo tu leži, šta mu je to na odijelu?
- O, Ahmede, zlato moje, što me jadnu ostavi...oooooojjj... Samira se privi uz majku i poče i ona plakati.
- Amela! - zovnu je neko od prisutnih- Hoćemo li ga ostaviti kod tebe dok mu sutra ne klanjamo dženazu.
Pitanje kao da je dolazilo iz neke daljine. Jedva je shvatila šta je pitaju. Samo je nijemo klimnula glavom u znak odobravanja. Uzeše ga sa sobom i unesoše u kuću. Amela je išla za njima pognute glave brišući suze sa lica. Samira se privila uz majku, oči su joj bile crvene, i iz njih su tekle nevine dječije suze.
Položili su ga na veliki kuhinjski sto. Lijeva noga mu je bila slomljena i beživotno je visila sa stola.
Noć se spuštala blago i polahko uvlačeći se u Amelinu sobu, pritiskajući njeno mlado i bolno srce.
Već duže vrijeme je spopada bol u srcu, ali je samo odmahivala rukom misleći da će je proći; međutim, bol je sada bila još jača.
Sjedila je u ćošku sobe i promatrala to beživotno tijelo u kojem je do prije koji sat bujao život, rađale se nade i ideje, koje se kretalo, smijalo, pričalo, milovalo, a sada samo mrtvo i nepomično leži.
-  Nije me bilo nimalo strah, a što će me biti, pa to je moj muž s kim sam dijelila i dobro i zlo. Kad mi nije nikada naudio dok je bio živ zašto bi sada kada je mrtav. O, moj Bože, kako je teško navići se i reći daje rahmetli.
Prišla sam svom Ahmedu i počela brisati krv sa lica, učini mi se kao da će te njegove usne nešto reći, da će se pomaći, da će me dozvati, Amela, Amela, oh, kako li su samo te riječi bile slatke. A i te njegove oči iz kojih je donedavno uvijek nešto tajanstveno iskrilo sada su ugašene i beživotno me gledaju. Pri-makoh se i poljubih ga kao nekada. Nije me bilo stid, jer ipak on je bio moj,  izljubiću ga cijelog posljednji put,  a moliću Allaha da nas ponovo spoji u Džennetu...
-  Ja Rabbi, ti nas učini od dženetlija, a mene učini princezom svih hurija, ja Rabbi, Ti sve čuješ, i Ti sve vidiš, pa primi ovu moju molbu. Amin.
Gledala sam u njega, dodirivala ga, privijala njegovu glavu uza se, ljubila je, brisala sa nje krv i blato, a kao da sam svo vrijeme iščekivala da progovori, da se podigne, da ustane, ali moj šehid je ležao nepomičan, dostojanstven i lijep kako samo šehidi mogu biti.
-  Još ću makar ovu noć da budem sa njim, još ovu noć će biti moj, a poslije neka mi ga hurije čuvaju dok ja ne dođem. Još davno sam mu uzela nogu i lijepo je namjestila da izgleda kao da je čitava i zdrava. Primakoh mu se još bliže i legoh pored njega. Neko bi pomislio da sam poludila, ali niko ne može da osjeti ono što sam ja osjećala, moja ljubav prema njemu je bila ogromna. Na momente mi je naumpadalo da se i ja ubijem, da što prije budem sa njim, ali ako se ubijem teško da ću vidjeti Džennet, a to znači da ću izgubiti zauvijek svog Ahmeda. Čitala sam u Kur'anu da su šehidi živi, da im Allah šalje svoju nafaku, u dubini svoje duše sam osjećala istinitost tih riječi. Znam samo jedno da moram živjeti dok se ne preselim na bolji svijet.
-  Moram da živim i othranim ono jadno malo siroče koje možda nije ni shvatilo da joj je babo preselio na Ahiret. O moj Allahu, olakšaj a ne otežaj, pomozi nama dvjema siroticama.
Čitavu noć nije ni oka sklopila. Ahmed je bio tu. Pred očima je imala njegov nasmijani lik, prisjećala se kako su prvi put stali da ašikuju, kako joj je otkinuo behar sa trešnje i poklonio joj u znak pažnje. Prisjećala se njihovog vjenčanja. Činilo se da niko nije bio sretniji od nje tog momenta. Život im je bio tako lijep, a još kada je mala Samira svojim bistrim krupnim okicama ugledala ovaj svijet, sreći nije bilo kraja. Uspomene su se poput noža zarivale u njeno srce. Svaka pomisao o njemu bi izazivala bol, suze su tekle same od sebe, grudi bile pune tjeskobe, disala je teškim uzdisajima, sve je boljelo, pa čak i ova kuća, zidovi i sve je podsjećalo na Ahmeda.
Ležeći pored svog Ahmeda dočekala je jutro. Narod je počeo da dolazi izražavajući svoju žalost. Svi su je tješili da bude strpljiva, da se nada Allahovoj nagradi, da se pobrine za svoju malu Samim, koja je sve to promatrala iz ugla sobe dok joj se na licu odražavao osjećaj tuge. Izgleda daje i ona shvatila da babo više neće doći i zagrliti je kao nekada i uzeti je u krilo pitajući je da li je još koju suru naučila, ah, kako li je samo bio topao taj zagrljaj. Kao da i sada osjeća nježne i tople babine ruke kako je češkaju po kosi. Suze su klizile niz njeno malo i sićušno lice kao kapljice kiše kada klize po staklu. Znala je Samira da se ovim oprašta od svog voljenog babe, da će ga ljudi ponijeti na tabutu, odnijeti na mezarje, zatim ga položiti u mezar, zasuti zemljom i poslije će se svi razići, ali praznina, ta mučna i daveća praznina će zauvijek ostati kao kost u grlu...
- Ah, moj Ahmede, ti ode i ostavi mi ranu na srcu.
Evo došla sam ovdje u Saudijsku Arabiju da operišem srce, jer su liječnici ustanovili da imam problema sa njim i ako se operacija ne obavi na vrijeme uskoro će prestati da radi. Eh, kad bi mogli i ove nevidljive rane isto tako otkloniti, ali eto, ništa se ne može nazor. Insan mora da živi sve dok mu Allah odredi.
-  Ja Rabbi, ti nam oprosti naše grijehe, smiluj nam se i blago nas uvedi u svoj obećani džennet. Amin. Bilal Hodžić