“A, ne, čovjek i njegovu misao ne treba ostaviti bez kontrole kroz lupu.”

L. Leonov

Tragedija je prekid ljudske sudbine. Početak i kraj tog prekida nose posebno značenje. Historijska tragedija označava prekid historijskog kontinuiteta. Ovoga puta, početak i kraj su još značajniji. Oni uključuju ne samo dramsko zgušnjavanje vremena, nego i izbor junaka tragične historije. Ali, nisu samo njeni junaci tragični, jer i sama historija može biti junak tragedije vremena. A kada govorimo o vremenu, odnosno o onome što se događa, mi uistinu pitamo o suštini vremena kao faktičkoj realnosti u vremenu. Bez konotacija svega u čemu može da se nađe pojedinac u datom vremenu, definicije vremena ostale bi trivijalne i nejasne.

Mi ne možemo pobjeći iz zbilje, jer zbilja generira zahtjeve vremena koje smatramo za realne, jer njih smatramo izazovnim, t.j. slažemo se da zahtjeve vremena jesu značajne, da za nas imaju ogromno značenje. Ako želimo da budemo ozbiljni, trebamo ići ukorak s realnošću, znači bez refleksivnošću kako transedencija sadašnjeg trenutka ne bismo znali da vrijeme prolazi, da se bitno razlikuje od nebitnoga, ni da smo primorani da pronađemo sebe, t.j. da izađemo iz sadašnjeg trenutka, da zauzmemo stav prema samome sebi. Ne možemo ostati nepristrasni, svaki pojedinac treba da se bori za sopstveno biće, jer biti čovjek znači imati mišljenje o svijetu i o sebi.

Čovjek je ugroženo i ugrožavajuće biće s mogućnošću neuspjeha, jer može mu se dogoditi da ne uspije realizirati cilj svoga postojanja. Možemo li ostati gluhi spram zadatka ovoga izazova? Naravno da možemo, ali cijena je previsoka. Cijena toga je u nemiru umjesto mira, tjeskobi umjesto povjerenja, nesmirenošću duše umjesto unutarnjeg sklada.

Ako bit života gledamo u sačuvanju onoga ljudskoga u nama, odnosno humanog integriteta ili moralne svijesti, onda svijest, da se ne bi reducirala samo na “funkciju”, treba ostati “identična sebi”. Ta suština ljudskoga ima beskrajnu vrijednost, jer nije samo u vremenu, kao što nije ni samo izvan vremena. Čovjek živi za naprijed, a misli za nazad, dok mu se kretanje naprijed uslovljava retrospektivom.

*          *          *

Krajem srednjega vijeka u Engleskoj tragediju su imenovali “poglavlje”. Poglavlje ima svoj početak, kraj i određenu dužinu. Ljudski život je svojim početkom i krajem savršeno označavao poglavlje. Izvor ove tradicije nalazi se kod Plutarha koji je s historijom podrazumjevao prošlost Grčke i Rima. Poglavlja te historije jesu vitae, koje se za Plutarha raspoređuju kao paralelni životi. Historija Grčke se ponavlja u historiji Rima u karakterima slavnih ličnosti. Tragedija je pad iz sreće u nesreću: što viša početna pozicija, to veći i značajniji je pad. A najznačajnije od svih postojećih jeste pad kralja.

Tokom srednjega vijeka isto u Engleskoj taj primjer i taj model tragedije spojili su se s slikom čudljivog točka Sreće, slika isto tako preuzeta od klasičnih autora. U The Holkham Bible, jedan od najistaknutijih engleskih rukopisa s početka XVI vijeka, Sreća okreće onaj veliki kraljevski manjež. Ona podiže visoko mladog čovjeka koji u ruci drži krunu. Zatim posjeda ga na presto na vrhu točka; on na glavi nosi krunu a u ruci žezlo. Zatim ga strmoglavljuje prema dole, sjedobradog starca čija se kruna kotrlja u daljini. I, na kraju, on počiva u podnožju tog istog točka Sreće, lišen njegove kraljevske odore, bez žezla i krune, razodeven i bos. Najkarakterističnije u svemu jeste da je u toj srednjevjekovnoj Bibliji, veliki mehanizam kraljevske historije smješten u početku kršćanske historije i dobija neku metafizičku potvrdu. Na prethodnoj strani može se vidjeti stvaranje svijeta, s Bogom “Ocem” koji drži veliki kompas. Na istoj strani, podsječajući na kraljevski pad, pretstavljeni su Lucifer i zli anđeli, strmoglavljeni u ponor. Možda po prvi put, u toj srednjevjekovnoj Bibliji, ta se kraljevska pretvara u opću tragediju.

Kur’an o ovome kaže fendhuru ila atharihim, “pogledajte tragove prošlosti”. Pa ipak, osim one drevne imamo i bližu prošlost, mnoge svijetske i lokalne ratove, holokaust sa svojom refleksijom u Bosni i na Kosovu, kao i posljednja razaranja u Makedoniji. Nekima se od ovih na žalost ne zna ni početak ni kraj. Ljudi na Balkanu tragediju i historiju doživljavaju kao jednu metafiziku koju samo oni mogu znati. Oni vjeruju da se iza svakog događaja stoji neko (za koga se zna a ne za koga se kaže), i ne vjeruju puno serviranim informacijama.

*          *          *

Ako pokušamo analitički prodrijeti u genezu pojma značenja kao postupka označavanja, vidjet ćemo da se značenje nikad ne počiva samo na činjenicama nego upravo na jeziku transcendencije, tj. na iskoraku onoga “sada”. Naime, činjenice uključuju zbrku između aktualne situacije i tumačenja te iste situacije: situacija je uvijek dana ali tumačenje situacije nije dano.  Činjenice traže analizu i interpretaciju. Naše razumijevanje nije ništa drugo nego ponovno referiranje prema nama samima. Zato razumijevanje za Heideggera “nije isključivo kognitivna aktivnost, nego vrsta samorazvoja, koju onda nazivamo interpretacijom”. Mi nikada nijedno svoje izvješće ne bismo mogli dovršiti kad ne bismo napravili selektivnu  interpretaciju činjenica. Postupkom selekcioniranja mi transcendiramo vlastitu uronjenost u sadašnji trenutak, te analizu i interpretaciju provodimo putem principa kao apriornih elemenata što su logički neovisni o onome “sada”!

U vezi s interpretiranjem historije ili događaja parafrazirao bih I. Kadarea koji kaže: “Mislio sam da se datumi ili druge hierarhije, s kojima djeluje književnost dotiču možda s onima tajanstvene historije... U nijednoj historiji, u nijednoj enciklopediji ma koliko široka bila, ne nalazi se niti se može naći primjerice vrijeme otkrivanja ili izumljivanja pakla, a još manje vrijeme otkrivanja ubistva svjesti”.

Naravno da ovdje kao osnovu intepretiranja “tajanstvene historije” uzimam svjeto Kur’ansko pismo koji tajanstvenost prezentira i interpretira veoma ubedljivo, dajući primjere iz prošlosti u kojima se među drugim opisuju i tragedije vremena kao rezultat prirodnih procesa i smutnji s mračnim ciljevima, kao i nevjere u obliku politeizma.

U slijedećoj Kur’anskoj naraciji o jednoj tragediji s niskim ljudskim porivima za materijalnu dobit iz vremena Muse a.s., mogu se primjetiti sličnosti s onim što se prije izvjesnog vremena dogodilo kao ljudska tragedija koja je koliko zastrašujuća bila i začuđujuća kao na svom početku tako i kraju: kako izgleda oni koji su pripremili “ubojstvo” bili su isti oni koji su alarmirali o ubojstvu i koji su pozivali na opću ljudsku katastrofu.

Kur’an kaže:

“I kad Musa reče narodu svome: ‘Allah vam zbilja naređuje da kravu zakoljete!’ – narod ga upita: ‘Dali se to šališ s nama?!’ A Musa im odgovori: ‘Kod Allaha ja pribježište tražim da neznalica ne budem!’”

“‘Zamoli onda, nas radi, Gospodara svoga da nam objasni kakva je krava!’ – rekoše. ‘Allah kaže’ – reče Musa – ‘da je to krava koja ni stara ni mlada nije, već između toga je! Pa izvršite što vam se naređuje!’”

“‘Zamoli, nas radi, Gospodara svoga da nam objasni koje je ona boje!’ – rekoše”

“‘Allah kaže’ – reče Musa – ‘da je krava živozlatne boje, svidi se onima koji je vide!’”

“‘Zamoli, nas radi’ – rekoše – ‘Gospodara svoga da nam objasni kakva je ona? Jer, nama se krave među se čine sličnima, a mi ćemo kravu, ako Allah da, sigurno naći!’”

“‘Allah kaže’ – reče Musa – ‘da krava nije ni oranjem zemlje nit natapanjem usjeva iznurena, bez mahane je i biljega na sebi!’ ‘E, sad si došao s istinom!’ – povikaše. Potom je zaklaše i jedva to učiniše.”

“I kad jednog čovjeka ubiste, pa se zbog njega posvađaste, Allah dade na javu ono što vi skrivaste!”

“Pa mi naredismo: ‘Udarite mrtvoga nekim njezinim dijelom!’ – Eto, tako Allah oživljava mrtve, i pokazuje vam Znakove Svoje, da biste opametili se!”

(el-Bekare, “Krava”, 67-73)

Evo kako objašnjava razloge objavljivanja ovih ajeta (sebebi nuzul) Hafiz Ibrahim Dalliu u njegovom djelu Ajka e kuptimevet te Kur’ani Qerimit (“Srž značenja Kur’ani Kerima”).

“Jedan starac iz redova bogataša Beni Israila imao je jednog sina i dva unuka, sinova brata njegovog. Ali, čim je starac preminuo, unuci s namjerom da im ostane cijela ostavština jedno veče su ubili sina sirotog starca, i da se ne bi saznalo ko je ubica, donjeli su tijelo ubijenog na mjesto gdje su se sakupljali ljudi. Kada su se ujutro na tom mjestu sakupili ljudi, ubojice su počeli plakati i odoše kod Muse a.s. i rekoše mu: Ubojica se mora naći!”

Kako što se može vidjeti radi se o događaju koji je sličan ovome od 11 septembra, u kome se ne zna ubojica, ali negativni rezultati i posljedice – dobitak kroz prevaru, sličan je onome Sinova Israilovih, koji su krišom počinili ubojstvo s namjerom da pridobiju i od strica (ostavštinu), i krvarinu od “ubojice”, kome bi bila pripisana krivica (Ibni Abbas). Ali, tu se ne završava, jer dolazi do masovnih priprema za rat sviju protiv sviju. Iako sa zakašnjenjem, mudracima naroda je na kraju palo na um što se ne bi obratili za pomoć nebeskoj objavi, što se ne bi obratili poslaniku, Musa a.s., koji bi ih uz pomoć Božiju spasio ove nepravde. Oni to i učiniše obraćajući se Musi a.s. za pomoć, ali na svaki način odugovlačeći rješenje.

Zašto je “krava” uzeta za sredstvo pronalaženja krivca (rješenje slučaja)? Kaže se da je u to vrijeme jevrejski narod (Beni Israil) dugo vremena bio pod utjecajem starih egipćana is vremena faraona, koji su bika smatrali “svetinjom”, odakle se vidi da su i jevreji kravu smatrali svetinjom (slučaj Samirija u Kur’anu), vjerovanje koja traje do naših dana na primjer kod hindusa. I u Starom Zavjetu (Ponovljeni zakoni i Knjiga brojeva) može se vidjeti klanje krave kao tradicija jevreja za pronalaženje ubojice.

Monoteizam niti je prihvaćao niti prihvaća takvo vjerovanje. On je oduvjek dokazivao čistoću vjerovanja, bez obzira na trenutke ili načine kojima se služi kao sredstva za svoje argumentiranje. Zato u tom veoma teškom vremenu Bog naređuje da se zakolje “sveta” krava kojoj su ljudi bili taptisali, dokazujući da je krava stvorenje koje je dato ljudima da oni od nje imaju korist a nikako da je smatraju nečim što ona u stvari nije. Glavna namjera u ovom slučaju je da se odbaci širk (mnogoboštvo) i da se ubede ljudi da su na krivom putu.

Vjernici u ovom primjeru vide mudrost da kada se radi o pitanjima vjere oni trebaju biti pažljivi, ozbiljni, da se ne rugaju, da budu ponizni s čvrstim ubjeđenjem da sve što prenosi poslanik je istina, jer u sprotivnom kazna je neizbježna. U ovome ima još jedna veoma značajna pouka za vjernike a to je da žive lagan život, smireniji i sigurniji, da se ne bave tračevima, što se sadrži u Kur’anskom ajetu: “O vjernici! Ne pitajte o stvarima koje vam, kad vam se objasne, zlo donose!...” (el-Maide, 101).

*          *          *

“Krava” i terorizam 11 septembra su veoma slični, razlika je u tome što Musa a.s. nije živ pa da na “magičan” način riješi ovaj slučaj, a što se tiče muslimana oni imaju Kur’an, Živu Riječ Božiju koja je zasvagda izvor, spas i putokaz za vjernike i za cijelo čovječanstvo.

Činjenica je da se danas u okvirima jedne kulture kao što je ova naša sudaramo s veoma teškim događajima koji se planiraju od tajnih sila koja su u stanju da za svoje eksperimentalne ciljeve u jednom trenutku žrtvuju 65-70 miliona ljudi (Luis Manfred). S druge strane je puki narod, umoran i okrivljen za nešto što on nije u stanju da učini, osim vjerovati teroru reklamiranog i organizovanog od države. U svtari obični čovjek (narod) susreće se s dva vida terorizma: prvi je onaj individualni a drugi, još strašniji, je državni terorizam u ime naroda i, kako kaže Luis Manfred “radi nacionalne bezbednosti, ili još absurdnije radi nacionalnog preživljavanja”. Nije tajna da se iza velikih događaja uvijek stoje države, naročito one sekularističke koje slijede Huntingtonovu teoriju o “sukobu civilizacija”. Amerikanci u njihovoj kulturi još nisu prevazišli Kenedijevu traumu... Dozvolite mi da malo fantaziram i za argumentaciju da uzmem razne filmove koji se prikazuju na velikim i malim ekranima, gdje možemo vidjeti način organizovanja zločina, ubistava i obmana, a najinteresantnije je da svako dijete poznaje američki film kroz ove događaje, u kojima glavni junaci dolaze iz redova FBI, CIA, zelenih, crnih, crvenih itd. beretki.

Način borbe protiv terorizma koji je već počeo je veoma sličan onome u bivšim komunističkim zemljama u vidu verbalnog delikta. Naravno sve što se dogodilo bilo je zaprepašćujuće – pravi film, no zar nije Huntingtonova teza priprema za stvaranje najprikladnijeg terena za borbu protiv terorizma ma gdje se on nalazio, bez razlike dali se radi o pojedincu, grupama ili cijelim državama. Veoma mi se dopala riječ jednog pisca čijeg se imena ne mogu sjetiti, koji je Huntingtonovu tezu nazvao sjeme zla, što uistinu i jest. Tu opasnost najbolje su primjetili muslimanski vjernici i na početku su alarmirali da nešto nije u redu, da se nešto opasno priprema protiv njih, što se i potvrdilo iz ustiju Georgea Busha za početak krstaškog rata, ili njegovu izreku “ili s nama ili protiv nas”.

*          *          *

O ovom događaju uopće nisam namjeravao da pišem, jer nije pitanje kojim se trebaju baviti intelektualci, teolozi, filozofi, pa čak ni države. To je trebalo ostati samo kao pitanje jednog zločina, terora kojim bi se bavili službe koje otkrivaju kriminalce i teroriste. Ali, na žalost, eto počeli smo se i mi ponašati slično Beni Israilima i da potpadamo pod servirane informacije bez da se upitamo dali i kako je moguće nešto takvo da se desi, pretvarajući se u sluge politike, te “prostitutke” kako ju je nazvao Edgar Moren.

Uistinu, kako je moguće tražiti postojanje terorizma u Islamu kad on uopće u njemu ne postoji, a pošto ne postoi ja ne želim da njega učinim postojećim, samo da bih služio mračnim silama. “Islamski terorizam” su stvorili oni koji su izmislili islamski “fundamentalizam” i “integrizam”.

Avganistanski “Islam” i za same muslimane ostaje jedan fenomen koji se mora proučiti, što je jedna sasvim druga tema kojom se nećemo baviti ovdje, ali htio bih da kažem da je razlog za jedan takav Islam u Avganistanu između ostalog bila sovjetska invazija i njeni užasi. Izgleda da se ovaj narod sada suočava s jednom novom invazijom i ostaje da u budućnosti vidimo s kakvim post-američko invazijskim Islamom će se suočiti i on i mi. Ne treba nas čuditi način na koji sekularističke sile pokušavaju da sekularističku destruktivnost na svaki način pripišu Islamu.

Karakteristično za čovejčanstvo danas jest bolest duše i kriza našega vremena pričinjena radi nezrelosti i neprikladnost suvremenoga mišljenja koji ponižavaju vrednosti, motivacije, ponašanja i odgovorne institucije za zaostajanje društva i za realnosti svjeta koji se mjenja. Glavni razlog nepripremljenosti čovjeka da bude na nivou koji bi odgovarao izvanrednim mogućnostima i ogromnim izazovima budućnosti je u činjenici da je moderni čovjek u stanju da brzo i drastično izmjeni svoju životnu okolinu. On je suštinski promjenio spoljašnu okolinu, ali istovremeno nije bio u stanju da se sam promjeni na način na koji bi se uskladio s promjenama koje je učinio. Glavna poenta je upravo u tome, ili kao što je rekao veliki Poslanik Muhammed a.s., u vraćanju s malog džihada u veliki džihad, aludirajući time na borbu samim sobom.