"Naš narod je odavno cijenio šljivu kao hranu, naročito suhu šljivu i pekmez. Šta više, u stara vremena u šljivorodnim krajevima ni po našim gradovima nije bilo kuće koja nije svake godine kuhala pekmez, a oni koji su imali svoje šljive, sušili su ih kako su znali i umjeli. Sve se to vršilo u kućantsvu. I danas u mnogim našim muslimanskim selima u Bosni suho voće (hošaf) glavna je hrana pored hljeba. Što se je više razvijala trgovina voćem, što je više i bolje naš voćar mogao da proda svoje voće i voćne prerađevine, to ih je, nažalost, sve manje trošio u svome kućanstvu. Tako danas vidimo da najmanje suhe šljive preko zime troše težaci iz najšljivorodnijih krajeva. Mjesto toga sve se više troši ubitačna rakija šljivovica, koja se u stara vremena u našim muslimanskim selima uopšte nije za kućnu potrebu proizvodila. U našoj zemlji se danas više od polovine šljivske proizvodnje pretvori u rakiju, koja se gotovo sva potroši u samoj našoj državi. To je strašan deficit našeg šljivarstva."

(Bubić, Šerif. "Naša šljiva kao hrana". Gajret: kalendar za godinu 1940., Sarajevo, 1939., str. 214.)

Pripremio:dr.Enes Kujundžić/dzematrahic.ba