Jednom je skupina ljudi došli kod mudrog starca da ga upitaju za savjet."Ti nam mudri starče, neprestano govoriš da pozitivno mislimo,željeli bismo da nas posavjetuješ kako da se suočimo sa problemima iznošenja tuđih mahana,naime kod nas često dolaze ljudi i žale se na druge,kako ih ogovaraju,ismijavaju, i pronalaze mahane.Kako da se ophodimo sa takvim ljudima koji optužuju druge?"

 

Mudri im odgovori;" Iz iskustva znam da su ljudi podjeljeni nazovimo u dvije kategorije. Treća ne postoji.Ljudi pripadaju jednoj ili drugoj.

Prvi podsjećaju na muhu.Glavna osobina muhe je da nju privlači nečistoća.

Kada se npr. muha nađe u bašti punoj cvijeća,prekrasnog mirisa,ona ga neće ni primjetiti, a zaustavit će se na nekoj nečistoći koju nađe na zemlji.Počeće da kruži unaokolo i osjetit će se sasvim lagodno u smradu.Kada bi muha mogla da govori i kada biste vi od nje zatražili da vam pokaže ružu u bašti,odgovorila bi vam;"Ja uopće ne znam kako ruža izgleda,znam samo da nađem,đubre,wc,plijesan i mulj."Postoje ljudi koji podsjećaju na muhu.Ljudi koji pripadaju ovoj grupi navikli su da misle negativno,odurno,nekontrolisano u životu i uvjek traže loše strane,nipodaštavajući i odbijajući prisustvo dobra.

 

Druga grupa su oni što podsjećaju na pčelu,čija je glavna osobina da uvijek traga za nečim slatkim,lijepim i prijatnim da bi na njega sletjela.Kada bi se pčela našla u sobi punoj nečistoće sa komadićem šećera u uglu,ona bi zanemarila svu nečistoću i sletjela bi na šećer.Kada biste od pčele zatražili da vam pokaže đubre i nečistoće,odgovorila bi;"Ne znam,mogu ti samo reći gdje da nađes cvijeće,slast med i šećer."Ona zna samo za dobre stvari u životu,dok su joj

hrđave nepoznate.To je druga grupa ljudi koji imaju pozitivne misli i vide samo dobru stranu stvari.Oni se uvijek trude da prikriju zlo,mahane,kako bi zaštitili bližnje, a ljudi prve grupe se trude da izlože zlo i mahane i iznesu ih na površinu.Kada neko kod mene dođe i počne da optužuje i ogovara druge, pronalazeći im mahane,dovede me u tešku situaciju i ja im uvjek navedem ovaj primjer.Kažem im da odluče kojoj kategoriji oni žele da pripadaju.

 

Žalosno je kada mnogi ljudi zamjene svoju vlastitu brigu,mahane,grijehe,zamijene tuđim i umjesto da svoje dragocjeno vrijeme,za kojeg ce biti pitani pred Uzvišenim Gospodarom troše u dobrim djelima i popravljanju vlastitog stanja,oni ga troše u blaćenju,ogovaranju i obezvređivanju drugih,poklanjajući im na taj način svoja dobra dijela,možda i ono malo učinjenog dobra što ga imaju.Samoljublje je to koje čovjeka zasljepljuje i ne dozvoljava mu da vidi vlastite mahane i grijehe,makar oni bili očiti i jasni kao dan, a da s druge strane vidi grijehe i mahane drugih,makar oni bili skriveni od crnog mrava u noći.

Poznati islamski učenjak Ebu-Hattim Ibn Hibban kaže;

"Obaveza je svakog,razumom obdarenog,čovjeka, da se drži puta spasa i sigurnosti,tako što će se umjesto tuđim,posvetiti svojim vlastitim mahanama.

Onaj ko bude tako uradio odmorit će dušu i tijelo.Nakon što otkrije neku mahanu kod sebe,lakše će podnijeti kada tu istu mahanu otkrije kod drugih.Suprotno od toga,srce čovjeka koji,baveći se tuđim mahanama,zapostavi vlastite,postaje slijepe psihe, a njegovo tijelo lijeno i nemoćno da se odupre tim mahanama.

Veliki su slabići oni koji otkrivaju i iznose tuđe mane,kojih su oni svjesni, a još veći slabići su oni koji ljude omalovažavaju zbog istih onih mahana koje i sami posjeduju,"

 

Rekao je pjesnik"Pametan i pobožan čovjek je onaj koji zbog svojih mahana, ne primjećuje mahane drugih,kao što bolesnik,zbog svoje boli, ne primjećuje bolest drugih ljudi.Tuđa rana nije lijek za tvoju ranu.Prenosi se da je neki čovjek uvrijedio drugog čovjeka, a ovaj mu odgovori;"Ono što me spriječava da ti uzvratim jeste spoznaja o samom sebi (vlastitim mahanama) tj,ja sam svjestan da su moje greške i propusti veći od onoga zbog čega me koriš, i ta mi svijest,jednostavno ne dopušta da ti se suprostavim da ti na bilo koji način oponiram i budem ti sudrug u svađi i prepirci."

 

Sjetih se Allaha i Njegovih riječi;

"Čovjek je dokaz(svjedok) protiv sebe, i uzaludna su pravdanja njegova!" Belil-insanu ´ala nefsihi besíreh ve lev elka me´ azireh.

Ma koliko se čovjek trudio da odbrani i opravda svoje pogreške,postupke i riječi, i bez obzira šta na tom putu uradio, on je u dubini svoje duše svjestan šta govori i radi,i niko

od ljudi ne zna bolje od njega šta se krije u njegovoj duši i koliko su njegovi vanjski postupci usklađeni sa njegovim unutrašnjim motivima i pobudama.To bi mu u stvari trebao biti osnovni parametar po kojem bi se morao ravnati.