Bilo je proljetno jutro. Brda su disala pod toplim sunčevim zrakama, a potom su izdisala zimski umor iz svojih tijela. Drveće na brežuljcima bilo je obuklo svoju zelenu odjeću, a leptiri su letjeli sa cvijeta na cvijet. A sova, preplašena sunčevom svjetlošću, letjela je od stabla do stabla u potrazi za svojim gnijezdom.

 Baš na toj strani brežuljka bilo je nekoliko šumaraka. Kad bi se posmatralo iz visine, stabla i njihove krošnje podsjećali su na velike iznikle pečurke. Noću bi stabla razgovarala o zimskim mukama i radosti proljeća, te zadovoljstvu što im je Bog ponovno udahnuo život pa su zemaljski sokovi ponovo strujali njihovim tijelima. Lišće im se uveliko zelenilo.
Kad se olujna kiša stišala, došlo je sunce, prolazile su noći i dani… A pod zemljom je proklijalo sjeme trske, pa je i njena stabljika uskoro podigla svoju zelenu glavu iznad zemlje…
Životinje koje su tog dana prolazile tim dijelom brežuljka zastajale su i zadivljeno posmatrale novu stabljiku.
Ovdje nikad ranije nije raslo nijedno zrno trske. Bilo je nepoznato i neobično.
Malo po malo vrijeme je otoplilo, te je i ljeto stiglo.
Cvijeće je bilo žedno, dizalo je svoje glave u vis iščekujući kišu. A kiša je kasnila… Zemlja je bila suha, topla i žuta.
Cvijeće je izgubilo svoju boju. Ali stabljika trske bila je otporna na toplotu i nesmetano je rasla iz dana u dan.
Trska je rasla i svakim danom postajala sve ljepša i ljepša.
Samo je vjetar bio taj koji je savijao njenu glavu…
Stiže i jesen; cvijeće je slabilo, trave su vehnule a trska osta usamljena…
Trskino lišće se rasulo i požutjelo. Dok je hladni planinski vjetar savijao njeno stablo, stenjala je i cvilila čineći se sama sebi ružnijom i ostarjelom.
Vjetar je postao studen jer se spuštao sa planine, savijao je trsku a ona je uzdisala. Sjećala se vremena kad je bila zelena i visoka, uzdignute glave, vitka i ljepša od svih.
Danas joj se činilo da je sama, siromašna, ružna i usamljena…
Pitala se da li je stigao kraj njenog života. Hoće li ostati ikakav trag od nje?
Odjednom, dah joj se presiječe, i samo je posljednji pogled uputila svojim zrnima,  koje je hladni vjetar nosio svuda po zraku…
Sva druga mjesta bila su tiha i nijema, beživotna…
U noći samo je mjesec pričao sa drvećem, a jutarnje sunce rasulo je svoje zrake po livadama i šumarcima.
Ali Allah dž.š. je podario život sjemenima trske koja su popadala na usnulu zemlju.
Duga i teška zima je prošla. A proljeće je došlo po drugi put. Livada je disala pod toplim suncem a zimski umor izdisala iz svog promrzlog tijela. Na obronku pored šume, gdje je ranije rasla jedna trska, bilo je mjesto prekriveno brojnim stabljikama trske.

sa perzijskog prevela: Senka Bešlić